Nebrojeno smo puta na ovim stranicama ispisivali primjere i teorije na koji način sport neupitno mijenja društvo. Veliki događaji i veliki rezultati neupitno ostavljaju trag na njemu, tjerajući ljude da zauzimaju stav i grade mišljenja. Ali ono što se dogodilo Hrvatskoj — odnosno, što je njena nogometna reprezentacija odradila — ima značaj tektonskog poremećaja za nogomet i za samo društvo.

Probuditi se na dan finala Svjetskog prvenstva u glavnom gradu države od četiri milijuna ljudi koja u njemu igra, a istovremeno je efektivno u stanju poluraspada na svim poljima, djelovalo je nadrealno. Probuditi se u glavnom gradu takve države koja je dala finalista koji j bio možda i konkretniji tijekom tih 90 i kusur minuta zbilja je događaj koji dolazi jednom u životu. Ali to je zapravo i ono što je na primjeru Hrvatske problem.

I upravo je ta tišina dan nakon takvog, zasluženog slavlja ona koja sugerira da život čak i u ovakvim trenucima ide dalje. A to kako ćemo pristupiti ovom uspjehu, što ćemo iz njega naučiti i na koji način ga interpretirati ujedno će i jako puno toga reći o Hrvatskoj kao naciji.

Besmrtna reprezentacija

Odnos Hrvata prema nogometu i svim problemima koji ga okružuju sjajno zrcali stanje kolektivne svijesti. Od ovih gledatelja koje nogomet u velikom dijelu inače baš pretjerano i ne zanima i koji se uključuju samo poneseni općom euforijom do navijača koji Hrvatsku i klubove prate po opskurnim kvalifikacijskim i prijateljskim utakmicama, svačiji kut gledanja na pitanja kao što su nogomet, podrška i kritika čini dio tog šarenog mozaika.

Prvo dolazi uspjeh.

U moru sportskih dostignuća ovo je uspjelo biti najveće i samim tim je njegov prijem među ljudima nemjerljiv. No, za zemlju koja ima ozbiljnih problema s konceptom uspjeha i odnosa prema njemu, to znači i novu priliku da se taj stav revidira. Ovaj poraz u finalu koji je svejedno učinio Hrvatsku svjetskim viceprvakom zbilja ne nudi nikakav narativ putem kojeg treba tražiti dežurnog krivca, ali ni tradicionalnu žrtvu koja treba istovremeno patiti da bi Hrvati zaista bili u potpunosti ispunjeni.

Ako padne lopovluk, nerad i nemar na čvoru kao što je taj — onda pada i u državi

Da, bilo je priče o tome je li bio penal ili ne i je li nesretnom autogolu Marija Mandžukića zaista prethodio faul ili ne, ali i vrućih glava se nije stekao dojam da su ljudi to shvatili kao neku neviđenu pljačku — što upravo sugerira da su Hrvati možda konačno naučili ne biti pobjednici, nego usvojiti i shvatiti težinu pobjede.

A nakon što se naučimo ophoditi s pobjedom, onda bismo se trebali naučiti i ophoditi s kritikom. Jer sada, kada si svijetu dokazao da nisi samo hipertalentirani choker koji uvijek nekako zagorča samom sebi život, logično je da ne postoji ni neka uvriježena opasnost od kritike koja će također okrhnuti njihov status. Ova reprezentacija postaje besmrtna, ali taj status treba postati zalog da se potrudimo napraviti hrvatski nogomet zaista najboljim mogućim u svakom smislu, a znamo koliko treba posla u tom smjeru. Hrvatsko viđenje kritike je uglavnom strašno polarizirano i intenzivno, pri čemu se nerijetko toliko užasavamo suočiti sami sa sobom da i oni koji to mogu postaju demonizirani.

Kad padne lopovluk, nemar i nerad

Samouvjereni u ovom uspjehu i sigurni da se ova reprezentacija i njen položaj u povijesti ne može učiniti dvojbenim ni u kojem obliku, Hrvati sada imaju prigodu kolektivno preispitati svoj odnos sa kritikom, onom koja dolazi kao potreba da ovakve sjajne stvari postanu pravilo, nikako iznimka. Onom koja nije plod nikakvih “plaćeništva”, “specijalnih ratova”, “petokolonaštva” i ostalih paranoidnih konstrukcija koje jedan dio javnosti u sklopu tog demoniziranja rado preuzme kao legitimne. Kritikom koja je tu samo da nam omogući dugoročnu ideju kako i dalje uživati u uspjesima koji su došli kao plod sustavnog rada i prije svega morala.

Neki su na tom putu stavili emotivni zalog na stranu, jer prije svega žele da se Hrvatska potretira isključivo kao čestita i talentirana sportska nacija u kojoj se taj talent brusi na pravi način i u kojoj se nogometaše ne lihvari tako što će im se uvjetovati potpisivanje robovlasničkih ugovora kako bi se mogli pronaći ondje gdje se sada pronašao Luka Modrić — na samom vrhu.

Pave Grubišić-Čabo, nažalost pokojni nogometni idealist i buntovnik s razlogom davno je izrekao kultnu rečenicu u trenucima dok je njegov Hajduk ogrezao u kriminal i korupciju, zbog čega su onda mnogi također stavili emotivni zalog po strani kako bi se trezveni s njom obračunali i omogućili klubu da postane najbolja moguća verzija sebe. “Ako padne lopovluk, nerad i nemar u Hajduku”, izjavio je Čabo, “na jednom čvoru kao što je taj — onda pada i u državi”. Sada se ta rečenica itekako može primijeniti i na širi kontekst u kojem hrvatski nogomet opstaje.

Za neke će biti tužno i tragikomično da se kolektivna svijest društva najefikasnije može mijenjati i kreirati ovisno o sportskim rezultatima, ali čitav niz primjera iz društvenih znanosti nam zaista sugerira da je to tako. Hrvatska reprezentacija i njen fenomenalni uspjeh ujedno postaje i novi moralni test za naciju, onaj u kojem su stvoreni svi preduvjeti da se putem njega oblikujemo i obračunamo sa svim negativnim stvarima koje okružuju nogomet, a onda i društvo.

Jer ako nas nogomet natjera da shvatimo kako je on zaista refleksija društva i ako u njemu osiguramo da padne lopovluk, nemar i nerad zbog kojeg je ovaj uspjeh plod vjerojatnosti i odlučnosti a ne sustava, onda smo zreli da se konačno suočimo s lopovlukom, nemarom i neradom na široj institucionalnoj razini.

Nakon što se probudimo mamurni i pogledamo van, shvatimo da i nakon ovakvih stvari život ide dalje. Nogomet nam je samo omogućio da se odlučimo kakav život želimo dalje voditi i koliko još takvih lijepih mamurnih jutra zaista želimo imati.

https://www.youtube.com/watch?v=nJoQbLV2sQU