S obzirom da je Bayern već bio osigurao naslov, a sredinom tjedna ga je čekalo gostovanje kod Manchester Uniteda, Pep Guardiola je tog 29. ožujka 2014. odlučio promiješati sastav. Protiv Hoffenheima je te subote branio Tom Starke, stoperi su bili Dante i Daniel Van Buyten, Diego Contento je bio na beku, a u vrhu napada je bio Claudio Pizarro kojem je leđa čuvao Xherdan Shaqiri. Zapravo, od svih prvotimaca igrali su samo Franck Ribéry i Thiago Alcântara.
Ispada da je bilo bolje da su i njih dvojica ostala na klupi jer nakon samo 25 minuta Thiago je morao napustiti utakmicu. Nije bilo starta, nije bilo udarca i nije bilo ama baš nikakvog kontakta. Jedan krivi korak i koljeno je popustilo, a Thiago je legao na travu bez šanse da nastavi utakmicu.
Oporavak je trajao stravično dugo. Prve su prognoze govorile o četiri tjedna oporavka, onda su se pojavile one opreznije koje su predviđale od šest do osam tjedana, ali su se komplikacije slagale jedna na drugu. Do trenutka kad je Thiago opet izašao na teren prošao je 371 dan.
“Još otkad sam igrao u školi, za mene je nogomet bio vrlo profesionalan”, ispričao je Thiago novinaru Ianu Hawkeyu. “Bilo je zabavno i to stvarno zabavno, ali uvijek s dozom odgovornosti. Što god je moj otac radio na treningu ja sam prenosio svojim prijateljima u školi.”
Njegov otac je bio Mazinho, brazilski reprezentativac koji je osvojio Svjetsko prvenstvo i Copu Americu. A njegovi rivali nisu bili dečki iz drugog razreda, nego Bebeto i Romário. Dok su se svi drugi dječaci htjeli slikati s idolima Brazila, Thiago ih je htio gledati kako bi izbliza mogao vidjeti što oni mogu, kako to rade i onda to napraviti bolje od njih. U školi, u klubu, na ulici — gdje god je stigao, radio je na tome da od svakoga uzme ono što bi ga učinilo boljim i da to usvoji. Nogomet je za njega bio zabava, ali i odgovornost prema samom sebi da postane najbolja moguća verzija igrača.
“On je jedini igrač kojeg stvarno želim, bez kojeg ne mogu”
“Bilo je nemoguće biti bolji od Romárija, odmah sam znao da je nemoguće zabijati golove bolje od njega. Bio je odličan u kaznenom prostoru, najbolji.”
Međutim, Thiago je znao da je to što je Romário najbolji u zabijanju privilegija napadača. Gledajući treninge od najmlađih dana bio je svjestan da ako Romário zabije dva gola, apsolutno nema veze što ostalih 88 minuta nije radio ništa posebno. Napadača se ocjenjuje prema golovima, a vezni igrač mora dominirati svakom sekundom igre, bilo u obrani ili napadu. Znao je da, ako želi postati najbolji, mora sa sobom ponijeti i zabavu i odgovornosti, mora razviti različite elemente u svojoj igri koji će mu omogućiti da dominira utakmicom.
I u tome je uspio. Thiago je postao igrač koji je u jednom trenutku Xavi, a u drugom Andrés Iniesta, kao što ga je jednom savršeno opisao Matthias Sammer. Ili ako želite, Thiago je postao igrač koji spaja Brazil u kojem je odrastao i Barcelonu u kojoj se nogometno formirao.
Protiv Hrvatske vidjelo se koliko nedostaje
Kombinacija vještina u kojoj odjednom može biti elitni dodavač koji kontrolira protok lopte i diktira tempo, a istovremeno se nameće kao elitni dribler koji može probiti liniju s loptom u nogama, nevjerojatno je rijetka u modernom nogometu. A isto tako, nevjerojatno je nužna. Uostalom, takva je kombinacija vještina donijela Luki Modriću titule najboljeg igrača.
Znao je to i Guardiola kad je dolazio u Bayern.
“Razgovarao sam s klubom o konceptu kojeg želim implementirati i rekao sam im da je moja želja Thiago. On je jedini igrač kojeg stvarno želim, bez kojeg ne mogu. Ili će biti on ili ću neke stvari morati mijenjati u konceptu.”
Nogomet je sport u kojem se uvijek traže rješenja. Na svaki koncept će se s vremenom pronaći odgovor i obrana će se adaptirati. Nogomet je fenomen čiji je napredak krivulja s usponima i padovima, konstantna smjena era avangarde i dekadencije. No, nemoguće je adaptirati se na individualni genij. Kad imate loptu, a Bayern je ima većinu vremena, onda trebate nepredvidljivost.
U prvih devet bundesligaških kola odigrao je maksimalan broj minuta u viziji Nike Kovača koja se temelji na rotiranju kadra. Thiago je bio čisti fiks, osnovni temelj igre, jer on je taj faktor koji donosi nepredvidljivost. U njemu Kovač ima igrača koji će organizirati igru i držati tempo, a onda će sam odlučiti kad je vrijeme za stvaranje viška. U njemu Kovač ima igrača koji sam može nadomjestiti sustav igre u napadu, a opet može računati kako će ispoštovati defenzivnu odgovornost na koju se navikao gledajući oca kako na treningu igra protiv Bebeta i Romárija.
I onda se opet ozlijedio, po tko zna koji put.
Doduše, situacija nije ni izbliza ozbiljna kao onaj put kad je propustio 371 dan nogometa, ali previše je bilo tih sitnih ozljeda, konstantnih pauza koje su spriječile da postane postane najbolja moguća verzija samog sebe. Sve te ozljede su ga usporile, zakočile njegov razvoj. Uostalom, sve te ozljede su njegove momčadi dovele u ozbiljne probleme.
Thiago je osnovica današnjeg Bayerna. No, on je i personifikacija Španjolske koja i dalje pokušava igrati jednim stilom i cijelom paradigom nogometa koji taj stil uvjetuje. Taj plan se kosi s onim što nudi današnji reprezentativni nogomet u kojem je lakše igrati reaktivno jer su obrambeni mehanizmi napredovali u nevjerojatnoj mjeri, a za uigrati napad je potrebno vrijeme kojeg u reprezentativnim terminima jednostavno nema. Međutim, za taj plan je potreban i Thiago, njegova sposobnost da spoji Xavija i Iniestu.
Koliko on nedostaje se vidjelo i protiv Hrvatske, jer dok su se Vatreni branili u zoni lopta je fino kružila, ali nije bilo nikoga tko će probiti tu zonu i stvoriti kaos. Kad je utakmica u drugom poluvremenu otklizala izvan kontrole, Španjolska nije imala nikoga tko je može vratiti. Upravo zato je Thiago ključan i za Španjolsku i za Bayern, on je ona karika bez koje lanac puca.
