Svaka medalja ima dvije strane.
Još prije 10 godina je Savjet za ljudska prava Ujedinjenih naroda objavio izvještaj u kojem upozorava na izrazito opasan trend, tada nazvan “inkarnacijom modernog ropstva”. U njemu je tada naglašeno kako pod krinkom lažnih probi kojekakvi “menadžeri” putuju u Afriku s namjerom da preko krnjih mreža kontakata pikiraju talentirane nogometaše i privole ih na plaćanje izdašnih iznosa kako bi ih transferirali u Europu, odredište snova. Prema procjenama Culture Foot Solidaire (CFS), neprofitne pariške udruge koja se bavi borbom protiv trgovine ljudima preko nogometa, ti ‘agenti’ traže proviziju koja varira od 2.300 pa do preko 7.000 eura za svakog siromašnog klinca kojeg obećavanjem lukrativnih ugovora u Europi privole da ostave sve iza sebe i krenu u nepoznato.
U pitanju je koloplet najcrnjih laži; kada ti prevaranti pokupe svoju proviziju, svjesni da ogroman dio onih koje su preveli u Europu nemaju kvalitetu za uspjeti, uglavnom ih više nije briga što će biti s tim klincima. Mnogi od njih nemaju ni za povratnu avionsku kartu pa se, odbačeni, nađu na ulicama njima nepoznatih gradova u kojima ne znaju ni jezik, bez krova na glavom, ikakvih prihoda, često ni dokumenata. Tu stvari odlaze u mrak.
CFS procjenjuje da je samo između 2005. i 2014., labavljenjem birokracije za mlade afričke igrače, u Francusku stiglo preko 7.000 dječaka koji su završili prevareni i na ulici. Danas je ta brojka navodno preko 15.000. Za mnoge se vjerojatno nikada ni neće saznati.
Otišao je bez pozdrava, kao i mnogi prije njega, u nepoznatu zemlju i kulturu, bez osobnih stvari i samo s jednim adutom u rukavu, a to je nogometna vještina
Jednog dana 2011. takav je čovjek, predstavljajući se kao nogometni agent iz Europe, stigao u Temu, predgrađe ganskog glavnog grada Accre — točnije, u hotel u kojem je bila smještena mlada ekipa ganskog drugoligaša nazvanog po tom predgrađu. Popis igrača koje je trebao nagovoriti na put u Europu, po svemu sudeći, nije dobio nikakvom analitikom ni podrobnim skautiranjem. Umjesto toga je nekoliko dana kružio po lokalnim igralištima, raspitujući se kod lokalaca o talentiranim mladićima. Tog dana je došao po dvojicu: prvi je bio Temin tinejdžerski golgeter koji je odbio njegovu ponudu jer mu se bilo teško odvojiti od obitelji. Drugi je bio mladi veznjak, čiji je otac i sam bio nogometaš, a kasnije i idejni začetnik kluba u Krobo Odumaseu, gradiću sjeveroistočno od Accre.
Ime tog mladića bilo je Thomas Partey.
Put u nepoznato
Partey je u Temu stigao kao 11-godišnjak preko Ashaimana, drugog kluba iz predgrađa, a pažnju je kao tada 18-godišnjak plijenio kombinacijom tehničkih i fizičkih predispozicija kojom je uvelike pomogao ekipi da se približi plasmanu u prvoligaško društvo. Thomas je bio zagrijan za ponudu tog stranca, ali je prvo trebao ishoditi pristanak obitelji.
Najjače oružje u rukama kvaziagenata koji krstare Afrikom je efekt šoka. Njihov princip djelovanja je “uzmi ili ostavi” jer znaju da bi se roditelji ili skrbnici te djece, ma koliko god siromašni bili, u slučaju da dobiju više vremena mogli malo bolje raspitati o njima i prirodi takvih poslova, a onda i spoznati da je rizik u velikom dijelu slučajeva ogroman.
Thomasov stari jest bio nogometaš, ali amaterski. Njegova je majka radila u lokalnoj tvornici stakla po kojoj je njegov rodni Odumase u lokalnim okvirima i poznat, ali s petero djece su obiteljski troškovi bili teško podnošljivi. Taj je konkretni agent ponudio Thomasu da će ga odvesti na probu u Španjolsku, ali nije mogao jasno navesti klub koji je u pitanju. Nekome bi to bio već prvi red flag, ali upravo u tome leži bit te priče: ili uzmi, ili ostavi. Ako nećeš ti biti slavan, ima tko želi.
“Kada me pitao što želim”, prisjetio se Partey u intervjuu za Marcu, “rekao sam da želim uspjeti u nogometu kako bih pomogao svojoj obitelji.”
Parteyja su krcali na avion za Španjolsku bez znanja roditelja koji nisu stigli ni provjeriti koliko je realna ta priča. Otišao je bez pozdrava i zaputio se, kao i mnogi prije njega, u Madrid; u nepoznatu zemlju i kulturu, bez osobnih stvari i samo s jednim adutom u rukavu, a to je nogometna vještina.
Ona mu je morala garantirati da će biti barem toliko vrijedan u očima tih ljudi da ga neće odbaciti na najniže društvene margine i pretvoriti u socijalni slučaj. Srećom po njega, jest bio dovoljno dobar da prkosi onoj negativnoj statistici s početka priče, a tek je naknadno shvatio kako je njegov otac prodao zemlju da bi skupio novac za proviziju tom istom agentu, također u nadi da ta teško stečena sredstva neće otići uzalud.
Pobjeda veća od trofeja
Put je Thomasa doveo do Boadille, kampa Atlético Madrida u koji je smješten zajedno s još hrpom klinaca dovedenih da se probiju u redove nekih od Juvenil ekipa. Diego Simeone ga je tu od samog starta upratio i pozivao da se povremeno u treningu pridruži seniorskoj ekipi. Ta kombinacija pregleda igre, u kojoj se ne libi diktirati tempo pomno selektiranim dodavanjima kroz linije, kao i fizikalija koje ga čine otpornim na suparnički pritisak, izrazito je zanimala Chola, spremnog da srce veznog reda oplemeni radnicima s tradicionalnom momčadskom crtom, ali koji pritom nude i kreativnija rješenja. Taj koktel vještina je Partey uspješno potvrdio posudbama u Mallorci i Almeriji, gdje je redovito bio jedan od boljih igrača u okruženju Segunde, ali i u Primere.
Sličan je to put kojim se do prve Atléticove ekipe probijao i čeličio Saúl Ñíguez, sadašnji partner u veznom redu s kojim je kliknuo još u Juvenilu B, i s kojim je nastupio još u onom finalu Lige prvaka 2016. koje je Atlético nakon raspucavanja s bijele točke izgubio od gradskog rivala Real Madrida. Doduše, Saúl je tad već krenuo kao starter, dok je Partey ušao u produžetku kako bi osvježio vezni red. Ponudili su Parteyju čak i nakon tog finala još jednu posudbu, ali je on bio spreman dokazati da je, baš kao i partner iz juniorskih dana, i on spreman postati standardni član Cholove čete.
Tri godine kasnije, taj se rizik u potpunosti isplaćuje.
Isplatiti će mu se još i više sutra, ako na Anfieldu on, Saúl i ostatak družine obrane prednost iz prve utakmice protiv Liverpoola. Thomas će tim eventualnim podvigom dodatno skrenuti pažnju na sebe i svoj put, onaj koji je mogao lako završiti slično onima kojima su pošle tisuće drugih siromašnih mladića s velikim snovima. Jer dobar dio tih klinaca u Europu dođe s jednakim, možda i većim talentom od onog koji posjeduje Thomas, ali im ni on nije dovoljan zalog za uspjeh.
Stoga priča onih koji su uspjeli, u trenucima kada uspiju, nosi pečat dodatne težine i pobjede puno veće od trofeja, velikih preokreta i osvojenih medalja čije blještavilo u potpunosti zasjeni onu drugu, mračnu stranu njihovih nesuđenih kolega, nadahnjujući neke nove klince da i oni riskiraju sve kako bi jednog dana možda bili poput Thomasa Parteyja.
