Svaka osoba koja je 8. srpnja 1998. bila uz televizor ili na Stade de Franceu, a koja je tada navijala za hrvatsku reprezentaciju u polufinalu Svjetskog prvenstva protiv Francuza, morala je razviti neki oblik traume na prezime Thuram. Lilian i dalje drži rekord po broju nastupa za francusku reprezentaciju s ukupno 142 odigrane utakmice, ali njegova dva gola za preokret u tom polufinalu ostala su jedina koja je zabio tijekom 14 godina u nacionalnom dresu.
Naravno, značaj situacije nije ni približno sličan, ali sigurno je da je barem dio navijača Fortune Düsseldorf ranije ove sezone saznao kako su se Hrvati osjećali te davne srpanjske večeri. Lilianov prvorođenac Marcus, rođen godinu dana uoči tog velikog polufinala, otišao je korak dalje kada je krajem rujna ušao s klupe i s dva pogotka donio Borussiji Mönchengladbach važan preokret u jednom od rajnskih derbija. To su bila ujedno i prva dva pogotka otkako se ovog ljeta pridružio ekipi Marca Rosea, ali na njima ne misli stati; do danas ih je zabio sedam u 15 utakmica, od čega je u Bundesligi trenutno na pet golova i tri asistencije u posljednjih šest odigranih susreta.
Marcus je rođen u Parmi, gdje je njegov otac te 1997. bio dio one legendarne momčadi koja je drugim mjestom u Serie A dogurala i do Lige prvaka. Spletom životnih okolnosti će Thuram mlađi puno godina kasnije zaigrati protiv očeva suigrača iz te ekipe, Gianluigija Buffona, kad je njegov tadašnji klub Guingamp igrao protiv Paris Saint-Germaina.
Lilian je poznat i po svom političko-aktivističkom angažmanu, pogotovo oko borbe protiv sistemskog rasizma koji je značajno utjecao na siromašne francuske doseljenike iz bivših kolonija. To, naravno, potječe iz činjenice da je i on sam rođen u na Guadeloupeu prije nego što se s roditeljima, inače radnicima na plantažama, 1981. preselio u Francusku.
“Ja svoje ime nosim ponosno i ne osjećam pritisak zbog njega”
Tako je 2005. ušao u otvoreni sukob s tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova i kasnijim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem koji je “smećem” nazvao siromašne prosvjednike iz banlieuesa, rasno miješanih blokovskih kvartova, a to ga je natjeralo i da se pridruži nizu nevladinih organizacija koje se bore protiv rasizma. Zbog svog je angažmana i sina nazvao prema Marcusu Garveyju, jednom od najpoznatijih boraca za crnačka prava u povijesti koji je promicao ekonomsku nezavisnost crnačkog stanovništa kroz zajednički povratak u Afriku.
Lilian i Patrick Vieira su jednom prilikom pozvali 70 migranata koji su u Francusku stigli bez dokumenata da zajedno s obiteljima dođu na utakmicu Francuska — Italija, tvrdeći kako žele da i oni osjete zajedništvo kroz nogomet: “Kada idem na utakmicu sa svojom djecom, to je zato jer želim uživati”, pričao je Thuram tada. “Zar i oni nemaju pravo provesti poslijepodne uživajući na utakmici? Političari nas pokušavaju uvjeriti da neki ljudi nisu isti kao i mi.”
Racionalni Raiola
Ako izuzmemo njegove nerijetko žustre reakcije na sudačke nepravde, Marcus nije krenuo aktivističkim vodama, ali je iz očeve karijere i tih poslijepodneva provedenih s njim upio uživanje u igri.
Iako je konstitucijom poprilično sličan ocu, pozicijski je otišao u drugu krajnost, pa se s vremenom profilirao kao izrazito kompletan krilni napadač, pogotovo nakon što je u Sochauxu, gdje je kao 17-godišnjak debitirao u Ligue 2, podignuo fizikalije na seniorsku razinu. S Guingampom se tijekom dviju sezona borio za opstanak, postigavši 17 golova; lani je Guingamp kao uvjerljivo posljednji na ljestvici zabio svega 27 golova u 38 odigranih kola, a Thuram je od tih sam upisao njih devet, odnosno trećinu. Također je zabio i Buffonu u četvrtfinalu liga kupa, kada je njegova momčad eliminirala PSG.
“Očevi savjeti su mi od neprocjenjive vrijednosti jer je, naravno, minuciozni od prosječnog roditelja”, izjavio je Thuram. “Ali ja nisam postao napadač da se na neki način odvojim od njega, već zato što su golovi ono što donosi spektakl nogometu i koji su me oduvijek fascinirali. Ja i otac imamo i različite karakteristike: ja sam viši i vitkiji, a on bolje pjeva na talijanskom…”
Nije, međutim, stari Thuram Marcusu jedini izvor savjeta i skrbi.
Upravo je otac krajem 2018. pristao angažirati kontroverznog superagenta Mina Raiolu, pošto se jasno dalo razabrati da u Marcusu leži potencijal koji se zaslužuje razvijati u najelitnijem okruženju. Ponuda nije nedostajalo, pogotovo jer je ispadanjem iz prvoligaškog društva svim igračima pala cijena, pa je i Thuram postao izrazito zanimljiva opcija za koju se i ne mora izdvojti neka sumanuta cifra. Lilian i Raiola su razmišljali racionalno, pa su se zakačili na opciju koja je Marcusu garantirala igrački kontinuitet u elitnom okruženju, onom u kojem može dalje brusiti svoju igračku inteligenciju.
Talent nadogradio sam
Marco Rose, koji je ovog ljeta Salzburg zamijenio Mönchengladbachom, forsira nogomet visokog intenziteta koji podrazumijeva izrazite fizičke kapacitete, pogotovo na poziciji koju okupira Thuram, a koja je u tom sustavu ključna za iznošenje duela u neumornom presingu kao i u otvaranju u brzoj tranziciji. Marcus jest vitkiji od oca, ali je ujedno i jak u duelu, toliko da ga se sa njegovih 192 centimetra visine i gotovo 90 kilograma težine koristilo i kao klasičnog ‘sidruna’. Međutim, njegove sposobnosti znače mogućnost pokrivanja šireg spektra uloga, kao i prilagodbe različitim sustavima. Rose je pikirao baš njega i doveo ga za 12 milijuna eura, davši mu ‘desetku’ koja je ostala upražnjena odlaskom Thorgana Hazarda u Borussiju Dortmund.
Povjerenje je Marcus isplatio u rekordnom roku, idealno se uklopivši u sustav sa sličnim profilom igrača kao što su Alassane Plea i Breel Embolo, također moderni, polivalentni napadači. S njima dvojicom predvodnik je trenutno vodeće ekipe u Bundesligi.
“S obzirom na ime, naravno da ću biti meta”, rekao je dok je još sazrijevao u Francuskoj. “Ja svoje ime nosim ponosno i ne osjećam pritisak zbog njega”.
Od oca je uzeo ono što mu je bilo bitno da spremno dočeka izazove u elitnom nogometu, poput prkosa i upornosti, ali talent je nadogradio sam i to zdravim putem, bez da mu je čak i Raiola napunio glavu guranjem u slavne klubove u kojima bi gotovo sigurno stagnirao bez pravog kontinuiteta. U Gladbachu je dio mlade i uzbudljive ekipe u kojoj njegova igra i golovi koje je, za razliku od oca, oduvijek zabijao, s njim postaju kontinuirana obiteljska trauma za suparničke navijače.
