Možete proći Castel Nuovo i cijelu jezgru grada koju je zaštitio UNESCO, možete se diviti katedrali ili zagledati Castel dell’Ovo, ali kad posjetite Napulj dva odredišta će vas ostaviti bez riječi – Stadio San Paolo i Vezuv. Impresivna je nevjerojatna moć koncentrirana na jednom mjestu, tolika energija spremna za erupciju. Uostalom, za to postoje i dokazi. Vezuv je ostavio ruševine Pompeja kao dokaz svoje moći, a utroba San Paola krije vrlo vrijedne eksponata u vidu dva trofeja Serie A.
Pehari su to koji čuvaju ostavštinu Diega Armanda Maradone, njegovih 10 konobara i energije s tribina.
Brojni veliki klubovi zarađuju milijune eura prezentirajući svoj stadion kao turističku atrakciju. Većina modernih stadiona upravo to i jest. Međutim, u Napulju ljubomorno čuvaju svoj stadion. Oni svoj klub i svoj nogomet još uvijek strastveno žive i vole snagom vulkanske erupcije, a to je očito svakome tko je posjetio grad. Šalovi na vespama i dresovi na zidovima pizzerija, zastave na prozorima nebodera i murali na svakom betonskom zidu uz poruku „Nemate pojma što ste propustili“, upućenu onima koji su umrli prije 1987. Nogomet, a pod nogomet mislim S.S.C. Napoli, je jedina sila koju taj ludi grad priznaje. Napoli i Diego Armando Maradona.
„Trebali su zadržati Beníteza. Sarri se čini kao dobra osoba, ali nije vrijedan Napolija. Za njega je klupa veliki poklon, a Napoli treba trenera koji razumije veličinu kluba.“ Imajući na umu status koji Maradona uživa u Napulju, ove su njegove riječi imale težinu. Samo, kao gotovo u svemu što nije šutiranje lopte, Maradona se prevario. Maurizio Sarri je itekako vrijedan Napolija i klub je taj koji je dobio poklon.
Maradoni nije za zamjeriti; pa Sarri je pola svog života bio obični firentinski bankar. Doduše, rođen je u Napulju, gdje je njegov otac radio, tako da je razumio je veličinu kluba i bio jedini u svom razredu koji je navijao za Napoli. Svejedno, za ljude kojima je Napoli religija, Sarri je bio nepoznati stranac, neka šalteruša koja nikad nije igrala nogomet a trenerskom poslu se došla učiti na njihovoj svetinji. Naime, Sarri je prije dolaska u Napoli imao samo jednu sezonu u Serie A, onu s Empolijem koja mu je i otvorila vrata kod predsjednika Aurelia De Laurentiisa.
Mister 33
Sumnja je bila čak i razumna, za razliku od pola stvari koje Maradona izgovori.
Sarri nikad nije profesionalno igrao nogomet, nego je ganjao karijeru u bankarstvu. I to mu je dobro išlo, s obzirom na to da je dogurao do pozicije direktora u lokalnoj banci, a kasnije i financijskog savjetnika u internacionalnoj korporaciji. Posao ga je vodio po Engleskoj, Njemačkoj i Luksemburgu, a on je uvijek vikende provodio gledajući sulude količine nogometa, upijajući različite stilove igre. Posao bankara mu je išao jako dobro i nazirala se velika karijera. Međutim, nogomet je bio ono što ga je veselilo i koliko se god odupirao nije mogao izbjeći zov zelenog terena. Osjećao je da je rođen za trenerski posao, za njega to nije bilo samo radno mjesto nego poziv. Za početak je kombinirao – jutra je provodio u odijelima u uredu, a večeri u trenirci na travnjaku vodeći amaterske momčadi po Toskani. Ipak, bio je stvoren za nešto više.
Odustao je od fantastično plaćenog bankarskog posla kako bi se posvetio nogometu. I dobro da je učinio baš to jer nogometni svijet je dobio strašnog trenera.
O njegovoj metodičnosti dovoljno govori nadimak ‘Mister 33’, jer je imao knjižicu s 33 detaljno razrađene akcije u napadačkim prekidima
Vjerojatno nikad niste čuli za Sansovino. Ne bih ni ja da nije Sarrija. Upravo taj je klub bio ključna točka, tu je odlučio kako mora postati profesionalac, da se mora u potpunosti posvetiti trenerskoj profesiji kako bi do kraja ispunio svoj potencijal. Vodeći Sansovino zarekao se kako više na posao neće nositi odijelo, nego samo trenirku. Uostalom, Sarri više nije imao posao nego poziv, tako da je bez problema prihvatio i mnogo manju plaću. Njegova obitelj je shvaćala, podržavala ga je u tome, premda ga je Sansovino mogao platiti samo petinu od onog iznosa koji je zarađivao u uredu internacionalne banke. Ipak, to mu nije bilo važno, trenirao je nogomet i radio je ono za što je bio rođen. Skinuo je odijelo i obukao trenirku.
Preuzeo je klub koji je bio u šestom rangu i obećao ženi da će se ostaviti ćorava posla ako ne osvoji titulu unutar tri godine. Uspio je iz prvog pokušaja. Uveo je Sansovino odmah zatim i u četvrti rang, ali Sarri nije bio samo rezultatski uspješan, nego je forsirao nogomet koji je i estetski privlačan. Organiziran, discipliniran, ali opet i slobodan.
O njegovoj metodičnosti dovoljno govori nadimak ‘Mister 33’, jer je vodeći Sansovino imao knjižicu s 33 detaljno razrađene akcije u napadačkim prekidima i nebrojne alternacije za ulazak u suparničku trećinu. To mu je otvorilo vrata Serie B i poziva Pescare, ali nikako se nije mogao probiti do Serie A i onih najozbiljnijih poslova koje je zaslužio. To što nije igrao nogomet na ozbiljnoj razini bio je preveliki hendikep. Bez toga trener početnik nema reputaciju, teško dobiva šanse i osuđen je na poslove u kojima mnogo lakše može propasti. Baš kao što je to bio slušaj u Pescari.
De Laurentiis prepoznao filmsku priču
Put do uspjeha onima koji se ne mogu pozvati na igračko ime je neusporedivo duži. Poslije Pescare prošao je Arezzo, u kojem je zamijenio smijenjenog Antonia Contea, pa Avellino, Perugiju i Veronu, ali sve te stanice su završavale na sličan način. Vlasnici su tražili instantno rješenje i čudotvorca, a Sarri je trebao vremena da igrače nauči sve 33 sheme kojima je mogao napadati kornere i još nebrojno opcija za izlaz loptom od vratara. Znanje i ideju je imao, samo je tražio malo strpljenja da instalira svoj sustav i da se limitirani igrači koje je dobio priviknu na opsežne zahtjeve koje je postavljao pred njih.
Međutim, klub po klub, posao po posao, Sarri je nekako dogurao do Empolija koji je ležao po sredini Serie B bez nekih izgleda za puno više ili puno manje i koji mu nije stavio nikakve imperative. Sarri je nakon mnogo pokušaja dobio mir i vrijeme potrebno za rad, te je prvu sezonu dogurao do doigravanja za Serie A gdje je izgubio od Livorna, da bi iduće godine pomeo sve redom i lakoćom uveo klub u najviši razred talijanskog nogometa.
Dočekao je svoju premjeru u Serie A s 55 godina. Prvu sezonu na velikoj sceni završio je na 15. mjestu. I nije neka referenca za dalje, zar ne? Međutim, Empoli je bio momčad sastavljena od isluženih veterana i golobrade djece s najlošije plaćenim trenerom u ligi, daleko najslabija momčad kojoj su kladionice i svi mediji predviđali fenjer i brzo ispadanje u Serie B. Ne samo da je ostala, nego je s tim slabo plaćenim štreberom na klupi igrala fantastičan i privlačan nogomet. U svakoj utakmici Empoli je bio inferioran kvalitetom, ali superioran sistemom igre. Iz plasmana je očito kako nije uvijek pobjeđivao, ali je uvijek igrao smisleni nogomet.
Maradona nije gledao Empoli te sezone. Sreća je da je Aurelio De Laurentiis bio malo pažljiviji. Riskirao je s, ne više tako mladim bankarom, priučenim trenerom koji nikad nije igrao nogomet. De Laurentiis je kao pravi producent prepoznao filmsku priču.
U Napulju je Sarri zatekao potentnu momčad, ali naslijedio i ostatke onoga što je Rafael Benítez pokušao pretvoriti u dobitnu kombinaciju. Momčad koja često nije imala ni glavu ni rep, koja je dvaput za nijansu gubila plasman u Ligu prvaka i koja je zaista trebala promjenu. Prije svega, momčad je trebala sistem igre i prestanak glavinjanja. Trebala je nekoga tko će je naučiti 33 sheme za napasti korner i nekoga tko će dronom snimati treninge, kao što je Sarri radio u Empoliju.
Plan za Real Madrid
U Napoliju prve tri utakmice nije pobijedio nikoga. Sassuolo, Sampdoria i Empoli nisu baš u rangu talenta kojim je raspolagao, tako da je znao da negdje griješi. Zatvorio se u ured i navodno nije izlazio 28 sati u komadu. Poput profesora Baltazara, izašao je s rješenjem. Prilagodio je formaciju iz 4-3-1-2 u 4-3-3, ali i dalje je inzistirao na istim temeljnim mehanizmima u igri. Želio je da mu momčad igra Juego de Posición, sistem koji najbolje opisuje ono što je naučio u odijelu i u trenirci. Sarri je oduvijek bio nogometno slobodan i bankarski organiziran, trenerski kreativan i šalterski discipliniran.
Da s njim nije uvijek lako najbolje znaju Marko Rog i Manolo Gabbiadini, odlični igrači koji se pola sezone nisu mogli probiti u prvi plan i postati dio prilično kompliciranog sistema. Strog je i težak Sarri, dogmatski je uvjeren ali nije tvrdoglav. Cijelu karijeru je imao pripremu i strukturu, imao je pravila, ali opet je cijenio fluidnost više nego išta drugo. Pa nije se uzalud zarekao da nikad neće na posao nositi ništa osim trenirke.
U njegovom sistemu brzog pozicijskog napada s mnogo kratkih dodavanja procvjetali su napadači. Osporavani Gonzalo Higuaín zabio je 36 prvenstvenih pogodaka, a Napoli je završio kao jesenski prvak, čitavu sezonu bez domaćeg poraza. Ipak, Juventus je liga za sebe. Klub koji je organizacijski i financijski toliko moćan da bez problema može iskrcati 90 milijuna eura za Higuaína zaista nije uhvatljiv. Napoli može biti talentiran i dobro treniran, mogu igrati privlačan nogomet i stvarati talente, ali Juve je klasa za sebe i to za više od devet bodova prednosti s koliko je na kraju torinski klub osvojio naslov.
U svojoj grupi Lige prvaka Napoli je bio prvi. Nije neka sreća kad s te pozicije izvučeš Real Madrid, klub koji je moćniji od Juventusa i tu je razliku teško preskočiti. Dok Napoli ne može nadoknaditi ozljedu Arkadiusza Milika, Zinedine Zidane na tribini mora ostaviti igrače koji su skuplji od najboljeg što Sarri ima na terenu. Nakon poraza 3:1 u Madridu, nitko i ne očekuje preskakanje.
Međutim, čovjek s 33 shema na korneru ima neki plan. Možda i neće upaliti, ali dok ima njega, utroba San Paola krije još jedan vrijedan eksponat. Neobični primjerak kojega u Napulju trebaju ljubomorno čuvati – čovjeka koji je discipliniran, ali u sebi nogomet živi snagom vulkanske erupcije.
