Tipsarević, kopač snova

Jedan sasvim osebujni tenisač oprostio se od ATP Toura

Zadnja izmjena: 29. listopada 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Janko Tipsarević bi jednog dana trebao napisati autobiografiju. Vjerujem da bi prilično samostalno sklepao fino štivo koje bi onda svaki teniski trener — barem na ovim balkanskim predjelima gdje se kroz jednu sportsko-životnu priču valjda možemo poistovijetiti — trebao imati u malom prstu i toplo je preporučati ili prepričavati svojim učenicima, spremnima da poput spužve upiju novo znanje.

Tipsarević je, vjerujem, itekako svjestan svoga putovanja i još je veća vrijednost što je negdje na njemu izgradio svoju životnu, a tek onda i tenisku filozofiju koju danas propagira na svojoj akademiji u Beogradu. Ona u suštini uči da je poraz u životu neminovan, ali da to nije razlog da ‘teren’ napustimo žaleći, u sukobu sa samima sobom ili posramljeni. Tipsa naprosto ne nudi neku lažnu sliku optimizma niti je optimist po prirodi, ali još je manje defetist.

Baš u takvom, suhom i realističnom tonu s odgovarajućom dozom drame, Tipsarević je prije desetak dana napustio ATP Tour.

Život nije bajka, pa da je osvojio svoj posljednji turnir, ali nije ni — poštenije rečeno, ne mora uvijek biti — kurva pa da je, nakon serije ozljeda koje su ga zapravo dokrajčile, pao bez ispaljenog metka. Dapače, pokleknuo je u četvrtfinalu Stockholma, nakon što je spasio nevjerojatnih devet meč lopti i sebe i suparnika ugurao u trosatnu borbu, naposljetku i s grčevima. Točku na ‘i’ karijere koja je toliko slična običnom životu Tipsarević će staviti idućeg mjeseca kad će posljednji put zaigrati za reprezentaciju, u okruženju u kojem se uvijek najugodnije osjećao. I nije jedini — nemali broj tenisača ima problem s time što tenis igra ili ga mora igrati samo radi sebe.

“Što će mi 2.000 dolara ako pobijedim u ovom meču? Hoće li me to učiniti sretnim? Što će mi 20 poena na ATP listi kad ćemo svi umrijeti jednog dana?”

U posljednjih 15 godina Srbija je tenisu dala niz jakih imena. Uz Janka je tu, jasno, nehumani Novak Đoković, ali i ostali dobri igrači poput Viktora Troickog, Dušana Lajovića i Filipa Krajinovića. U fazi izgradnje danas su Laslo Đere i Miomir Kecmanović, a nije naodmet sjetiti se i Jelene Janković i Ane Ivanović. Čovjek bi stoga mogao pomisliti kako ih je iznjedrio kakav sustav, ali Balkan je, znamo svi, plodno tlo za individualne projekte.

Kao da to nije dovoljno, od svih spomenutih je najstarijem Tipsareviću bilo je najteže jer se nije imao na koga ugledati ili pak osloniti, što je mladom igraču iznimno bitno. Boba Živojinović bio je davno svršena priča, a Nole je tek kasnije postao magnet koji ga je počeo vući.

Nietzsche baca u depresiju

Iako je odrastao u jednom od najmračnijih perioda srpske povijesti, onom za vladavine Slobodana Miloševića, Tipsarević uvijek ističe da je imao sretno i bezbrižno djetinjstvo.

Da tako bude brinuo se otac koji je radio kao profesor tjelesnog odgoja, tajnik u teniskom klubu i španao je rekete, a kako nije bilo pomoći od saveza, karijeru su ‘krpali’ teniski klubovi As i Partizan te razni prijatelji. Da Janka ne usiše kvartovsko okruženje, ono na Novom Beogradu, u Studentskom Gradu ili Studenjaku, brinula se i majka.

“Ona me je forsirala da imam sve petice u školi i ‘šibala’ me ako bih dobio četvorku. Dakle, nisam imao previše vremena da počnem pušiti travu, cigarete ili da se odam nekom drugom poroku. Bio sam uvijek dobro dijete.”

Osim što je uvijek bio dobro dijete, Tipsarević je igrao i dobar tenis. Barem u juniorskim danima u kojima je dosta vremena proveo kao broj 1, osvojivši i Australian Open. Imao je tada, već s 13-14 godina, priliku otići trenirati u Barcelonu ili Miami, ali na koncu je jedini ostao u Beogradu, ne mogavši se maknuti od svojeg kvarta i drugova.

“Meni je i dalje najbolja zafrkancija kada se okupimo ispred lokalne kladionice, pijemo pivo i kuliramo”, rekao je u istom intervjuu, a onda stao otkrivati da baš i nije bio tako dobro i nevino dijete. “U jednom sam razdoblju bio totalno lud za izlascima i živio za petak i subotu. To su bili luđački provodi, poslije izlazaka nisam mogao hodati.“

U pravilu je izlazio u klub Mr. Stefan Braun: “Ne volim one varijante kad smo mi, kao, u separeu, iznad vas, a vi ste miševi. Ondje se osjećam ugodno, kao šljam i svi ostali pijani ljudi oko mene, nekako mi je baš dobro.” Bilo je to razdoblje kad se Tipsa često farbao, kad je furao i po 10 minđuša i izgledao, kako sam veli, “kao kreten”. S vremenom je srezao izlaske, ali noćni život nije prestao. “U posljednje sam vrijeme totalni idiot i zaljubljenik u kompjutersku igricu Warcraft. Igram je cijelo vrijeme, zjenice mi ispadaju, oči krvare, a ja i dalje igram!”

Ono od čega mu zasiguro nisu krvarile oči bile su knjige. Njegova majka, koja je završila pravo, ali je ipak odlučila biti domaćicom, tjerala ga je da čita klasike, između ostalog opus Fjodora M. Dostojevskog, ali i ono što mu je na profesionalnom planu mutilo razum.

“Posljednjih nekoliko godina ne čitam puno jer mi se događalo da pod utjecajem Friedricha Nietzschea, koga najviše volim od svih pisaca, počnem padati u depresiju. Počeo sam si postavljati pitanja što će mi 2.000 dolara ako pobijedim u ovom meču? Hoće li me to učiniti sretnim? Što će mi 20 poena na ATP listi kad ćemo svi umrijeti jednog dana?”

“99 posto mladih igrača se boji samih sebe”

Takav je bio taj mladi ili ondašnji, stari Tipsa. Tipsa koji je navikao da, kad daš sve od sebe, onda dobiješ i nešto zauzvrat. Barem tako bude dok smo djeca, kad nas roditelji za kakvo uzorno ponašanje nagrade Kinder jajetom ili kad zbog dobrih ocjena u školi možemo ostati duže s drugarima. Barem je tako bilo u juniorima, kad je Janko za nagradu dobivao pobjede i svjetski broj 1.

Svijet profesionalizma, međutim, kao i svijet odraslih, ruši tu ružičastu i optimističnu sliku i život konačno poprima svoje prave, surove konture. Tipsarević je u toj tranziciji izgubio nekoliko godina, baš zato jer se nije mogao pomiriti s razočaranjima; nije se mogao pomiriti s tim da onaj talentirani Janko koji daje sve od sebe na terenu zauzvrat dobiva jedno veliko ništa. Upravo je njegova ova analogija s odrastanjem i navikom dobivanja nagrada, što nestaje kad kročite u profesionalizam. Veliki broj igrača gubi se upravo zbog toga što, umjesto da zapnu, oni potonu u malodušje.

“Nije bitno koliko jako udariš, bitno je koliko puta primiš udarac, ustaneš se i nastaviš dalje”, spoznao je mentalitet šampiona novi Janko. Prekretnica se dogodila nakon osvajanja Davis Cupa 2010., kad je sad već 26-godišnjak prestao biti kukavica, kako sam kaže, i konačno, prvi put u karijeri, postavio cilj — ulazak u top 20 i osvajanje prve ATP titule.

“Ali ako se to i ne dogodi, rekao sam si da ima da padnem i da ponovno pokušam isto. To je jedini način da uspiješ. Bio sam dovoljno hrabar dati sve od sebe po cijenu toga da na kraju ne dobijem ništa”, pojašnjavao je. “I 99 posto mladih igrača i generalno neuspješnih ljudi najviše se boji samih sebe.”

Tek 11 mjeseci kasnije osjetio je plodove — ušao je u najjačoj eri u top 10 i ondje se zadržao i sljedeće sezone. Bio je to novi, zreliji Tipsa, koji nije tražio izgovore i glumio mangupa, koji nije birao utakmice i bio ‘razmažena beba’. Počeo se paliti na svaki meč, a ne samo na one na centralnom terenu protiv top 10 igrača. Temperamentan kakav jest, znao se i dalje raspravljati sa sucima i publikom, ali veliki borac postao je u svakom meču — onaj tip koji smiješno i nesportski izgleda, s iksericama i naočalama, kao da je stvarno neki zalutali gejmer, počeo je na redovitoj bazi igrati svoj oku ugodni, izrađeni tenis.

Kopati duboko

Sve dok nesreća nije pokucala na vrata, a Tipsa ih je širom otvorio — nezgodnu ozljedu stopala nije zaliječio do kraja, igrao je pod injekcijama i tabletama i to mu se neoprostivo obilo o glavu.

Tipsareviću se u jednom trenutku na stopalu pojavio benigni tumor koji je jednom uklonio. Onda se nakon nekog vremena još jednom pojavio, pa je morao ukloniti takoreći 80 posto stopala. Onda je operirao desno koljeno, kojim je kompenzirao hendikep na lijevoj nozi. Onda je još jednom operirao isto koljeno. I onda je još samo triput operirao zadnje lože. U četiri godine imao je sedam operacija i kada je prije dvije došao na prag top 50, bilo je to zato što je tako puno ‘kopao’. Mnogi su se pitali što mu sve to uopće treba…

“U bajkama o skrivenom blagu, ono se obično nalazi na kraju knjige. Normalno, postoje neke prepreke poput morske nemani ili skrivene karte koju trebate pronaći ili što već. Moje je čvrsto uvjerenje da naša nadanja i naši snovi nisu na površini”, stao je pojašnjavati. “I ako stvarno želite nešto, morate stvarno kopati. Ali stvarno morate kopati duboko, iako vam se to možda i ne radi. To je ono što me tjeralo”, objasnio je Tipsa, čovjek koji je na kraju očekivano poražen, ali koji za ničim nema žaliti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.