Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Tko će sada nositi Francusku?

Les Blues na Mundobasketu žele pokazati da mogu i bez Tonyja Parkera

Zadnja izmjena: 21. kolovoza 2019.

Francuska se već neko vrijeme nastoji definitivno potvrditi kao svjetska košarkaška sila. Zanimljiv je pogled u njenu povijest — polovicom prošlog stoljeća Les Bleus su po snazi bili odmah iza SAD-a (srebro na Igrama 1948.), da bi s prijelazom u 1960-e na dugo vremena praktički nestali s košarkaške karte. Krajem prošlog stoljeća počeo je ponovni uspon do elite koji je dosegao vrhunac 2013. osvajanjem povijesnog naslova europskog prvaka u Sloveniji. Doduše, bili su Francuzi najbolji u Europi i 1949., ali tada su izgubili finale od Egipta, koji je iz nekog čudnog razloga bio domaćin Eurobasketa.

Aktualna momčad pod izbornikom Vincentom Colletom, koji ovog ljeta slavi jubilarnih 10 godina od preuzimanja reprezentacije, nalazi se na misiji da pokaže svijetu kako nije istina da je ponovo krenula silaznom putanjom. Tony Parker oprostio se na Igrama u Riju nakon još jednog od brojnih poraza od Španjolaca, čime je za Francusku završila najblistavija era u povijesti.

A nova je započela užasno. Na prošlom Eurobasketu Francuzi su u uvodnoj skupini zauzeli treće mjesto iza Slovenije i Finske te potom u osmini finala izgubili od Njemačke. Nije samo rezultat katastrofalan, još više je zabrinjavala igra. Premda je momčad obilovala pojedinačnom klasom, na parketu se nije vidjelo ni k od kemije. Ali to nije bilo ništa novo. Francuska nije pokazivala dojmljivu timsku igru ni onda kada je osvajala medalje — one su došle kao plod fizičke nadmoći i nagomilane individualne kvalitete, a za zlato iz Slovenije najviše je zaslužna Parkerova simultanka protiv oslabljene Španjolske u polufinalu, kada je veliki Tony ubacio gotovo polovicu koševa svoje momčadi i kreirao veliki preokret u drugom poluvremenu.

Gobert će svojim blokovima otvarati gomilu prostora u reketu, ali pitanje je hoće li ga bekovi uspjeti iskoristiti

U svom razdoblju s reprezentacijom Parker je uvijek bio okružen hrpom igrača iz NBA lige  i Eurolige, a imali ste dojam da je čovjek u istoj situaciji kao Dirk Nowitzki u Njemačkoj — da jedino on zna igrati ozbiljnu košarku, a da su ostali tu da pripomognu koliko umiju, da velikim tijelima očiste put do obruča. Parker je bio apsolutni vođa i s njim je, ovisno kako je bio raspoložen, Francuska živjela i umirala. Čak i u njegovim veteranskim godinama.

S Parkerovim je oproštajem Francuska ostala obezglavljena, kao što je pokazao prošli Eurobasket. U svlačionici se raspisao natječaj za novog vođu na kojeg se nitko nije prijavio. Ni Evan Fournier ni Nando de Colo ni Marcel Heurtel nisu se pokazali sposobnima raditi ono što je radio Parker.

Jasne jake i slabe točke

Na nadolazećem Mundobasketu Francuska će biti jača nego prije dvije godine.

Glavni razlog je, naravno, povratak Rudyja Goberta i Nicolasa Batuma u sastav. Centar Utah Jazza je u životnoj formi — dvije godine u nizu proglašen je za najboljeg obrambenog igrača NBA lige, što znači da je Collet pronašao ključ za zaključavanje reketa. Što se tiče Batuma, brojke iz Charlotte Hornetsa sugeriraju da je njegova karijera polako krenula silaznom putanjom, ali vjerojatno će se 30-godišnjak kao i obično napaliti kada je reprezentacija u pitanju i podići razinu igre. Od svih renomiranih Francuza samo se on ne boji uskočiti u Parkerove cipele, što je pokazao na prošlom Mundobasketu kada je momčad iznenađujuće osvojila broncu.

Kada se baci oko na kompletan sastav, odmah se vide jake i slabe točke: Francuska će biti jaka kao zemlja na pozicijama 2 (Fournier, De Colo, Paul Lacombe), 3 (Batum, Axel Toupane) i 5 (Gobert, Vincent Poirier). Nakon ozljeda Heurtela i Adriena Moermana kritične su pozicije pleja i krilnog centra.

Na jedinici će Collet putnike u Kinu birati između iskusnog, ali igrački ograničenog Andrewa Albicyja (Zenit) i talentiranih ali nedokazanih Franka Ntilikine (NY Knicks), Éliea Okoba (Phoenix Suns) i Théa Maledona (ASVEL) — nijedan od njih nije stariji od 21 godine. Nejasno je zašto se na popisu nije našao Leo Westermann. Na četvorci Collet treba odabrati između ništa više od solidnih Mathiasa Lessorta (Bayern), Amatha M’Bayea (Pinar Karşıyaka) i Louisa Labeyriea (Valencia).

Premda je Francuska sveukupno kvalitetnija nego prije dvije godine, zabrinjava činjenica da je znatno slabija na jedinici, pogotovo kada se uzme u obzir ovisnost o superstar razigravaču koja se razvila tijekom proteklog razdoblja. Gobert će svojim blokovima otvarati gomilu prostora u reketu, ali pitanje je hoće li ga bekovi uspjeti iskoristiti. Dakako, De Colo i Fournier uzet će dosta kreacije na sebe, ali postoji realna bojazan da će francuska igra biti još neuvjerljivija nego u Turskoj ako razigravači budu previše pasivni.

Na vjetrometini

Najveći problem Francuske nalazi se na njenoj klupi.

Usprkos tome što je vodio Les Bleus do četiri medalje, Collet se redovito nalazi na udaru kritika. I to s pravom — s obzirom na to kakve je sve igrače imao na raspolaganju u svom 10-godišnjem mandatu, Francuska je prečesto izgledala jednodimenzionalno, beskrvno, bljutavo i dojam je da iz Parkerove ere nije izvučen maksimum. Francuski je put uglavnom išao čupavo, na silu te završavao čim bi naletjeli na Španjolce, i to nerijetko bez imalo uzbuđenja — sjetimo se samo četvrtfinalne razvaljotke na Igrama u Riju. Aktualni Strasbourgov trener čitavu je klupsku karijeru proveo u nejakom domaćem prvenstvu, a ni u njemu nije osobito uspješan — tek dvije titule, posljednja 2009.

Postoji barem 20 boljih, renomiranijih trenera koje si francuski savez može priuštiti, ali problem je što nijedan od njih nije Francuz. A Francuzi će jako teško dati nacionalni tim strancu u ruke. Uzmite pritom u obzir da je košarka tek peti sport po popularnosti u zemlji — iza nogometa, tenisa, ragbija i biciklizma — što znači da se u slučaju neuspjeha Collet nosi s prilično blagim pritiskom javnosti, zbog čega je i preživio ovoliko dugo na klupi.

Nije trebalo biti tako, ali geslo Colletove Francuske dugo je glasilo Tony nous portera, Tony će nas nositi. I nosio ih je i duže nego što je trebao, a kad je konačno prestao, Francuzi su ostali na vjetrometini i otad ih, dezorijentirane, nosi vjetar. Ostaje da vidimo koliko daleko će ih odnijeti u Kini.

loading...
Ne propusti top članke