Kad mu je bilo 12, Francis Uzoho mislio je da mu se srušio san o nogometnoj karijeri.
Bio je odlučan u namjeri da postane centarfor, po mogućnosti i proslavljeni strijelac za svoju zemlju ako stvari krenu posebno dobro, ali onda mu je saopćeno nešto čega se svaki mladi nogometaš boji. Prespor si da bi uspio kao napadač, rekao mu je trener. No, onda mu je ponudio i moguću alternativu: možda su njegova nezgrapna građa i izuzetno duge ruke neprikladne za napadača, ali zašto ih ne bi stavio u funkciju kao golman?
Gledajte, biti vratar vam u Nigeriji baš i nije nešto i mnogi bi na njegovom mjestu odustali još istog dana. Na branjenje gola se u mlađim kategorijama gleda gotovo s prijezirom; treneri među stative rutinski stavljaju najgore igrače i grijače klupe, jer malo koji mladić baš želi biti golman. Uzoho se, međutim, prihvatio posla i sada, sedam godina kasnije, nalazi se pred debijem za Super orlove na Svjetskom prvenstvu — i to samo nekoliko mjeseci nakon što je postao najmlađi strani golman koji je zaigrao u La Ligi.
Umjesto da se duri zbog svoje sudbine, nakon inicijalnog šoka je prihvatio novu ulogu, marljivo učio i prometnuo se u prvog golmana male akademije u kojoj je počeo igrati nogomet. Već je do sljedeće godine napredovao toliko da zaradi poziv u katarsku Aspire Academy, izabran u nju nakon što je zablistao na turniru koji sponzorira Coca-Cola.
“Moram reći da je bio dobar. Ne bojim se staviti ga na gol protiv Hrvatske”
Bio je to u svakom smislu prijelomni trenutak za njega.
Ne samo što je dokazao da bi mogao uspjeti kao nogometaš, time je također i pridobio onoga tko je uvijek prvi sumnjao u njega: svog oca. Dok je Francis bio mlađi, Uzoho senior pokušavao mu je zabraniti da se bavi nogometom i čak ga je kažnjavao kad ga nije htio poslušati. Tata se, naime, bojao da će sina opčaranost sportom odvesti u loše društvo i prema porocima kao što je pušenje; formalno obrazovanje je po njemu bilo puno sigurniji put u budućnost. Ali Francisa je zanimao samo sport — kao dječak je bio dobar i u košarci i u rukometu, prije nego što se definitivno odlučio za nogomet. Kad mu je krenulo, i otac se predomislio.
Rođen pod sretnom zvijezdom
Na jednom turniru u Barceloni privukao je pozornost skauta i 2016. ga je doveo Deportivo La Coruña, iako je trebalo pričekati još nekoliko mjeseci da postane punoljetan kako bi se mogao pridružiti španjolskom klubu. Na početku ove sezone pridružen je rezervnoj momčadi koja se natječe u trećoj ligi i prvi je put nastupio za nju 10. rujna u domaćoj pobjedi 3-0 nad Real Madrid Castillom.
Jedva mjesec dana kasnije već je debitirao za prvu momčad, a još mjesec kasnije i za seniorsku reprezentaciju Nigerije.
Ne može se osporiti da je u njegovu usponu, ma kako čudesan bio, veliku ulogu odigrala i sreća. Primjerice, za Svjetsko U17 prvenstvo 2013. nije uopće bio u planu (bilo mu je nepunih 15 godina) i nije sudjelovao u Afričkom kupu nacija te dobne kategorije koji je služio kao kvalifikacijski turnir za SP. Međutim, iznenada je dobio poziv nakon što su čak tri nigerijska golmana pala na obveznom testu magnetskom rezonancom koji se koristi za utvrđivanje dobi igrača.
“Nisam bio dio ove momčadi”, rekao je Uzoho nigerijskom listu The Nation. “Bilo ih je puno ispred mene, ali evo me sad. Nisam to očekivao. Pozvan sam da dođem i pokažem se, vjerujem da je to bilo čudo.”
Pet godina kasnije dogodilo se novo čudo; novi splet okolnosti koji ga je iznenada pretvorio u prvu opciju nigerijskog izbornika Gernota Rohra. Doduše, ovaj bi bilo potpuno neumjesno nazvati “sretnim”. Carl Ikeme iz Wolvesa obolio je od leukemije i zbog liječenja nije sudjelovao u ovosezonskom povratku engleskog kluba u Premier ligu, kao ni u reprezentativnim okupljanjima; njemu je Nigerija dodijelila mjesto počasnog ’24. igrača’ za Svjetsko prvenstvo. Veteran Vincent Enyeama, nacionalna legenda i čovjek s najviše nastupa (101) za Nigeriju još se 2015. povukao iz reprezentacije; u listopadu prošle godine obznanio je da je se spreman vratiti, ali također uopće nije igrao za svoj klub, Lille — najprije zbog ozljede, zatim ga je Marcelo Bielsa odstranio iz momčadi, da bi se na kraju ispostavilo da postoji nekakav sukob između njega i klupske uprave. Rohr je naposljetku odlučio da ga neće zvati. I tako je Uzoho, koji Enyeamu smatra svojim idolom, dočekao svoju šansu.
Nacija se uzda u njega
Na dan svoga debija za Deportivo nije još bio navršio 19. Na gostovanju kod Eibara sačuvao je čistu mrežu u remiju 0-0. Tjedan kasnije igrao je i u domaćem porazu od Girone 1-2 — i to su mu dosad jedina dva nastupa za prvu momčad. Za reprezentaciju ih je skupio sad već četiri. Prvi je bio 14. studenog u prijateljskom ogledu s Argentinom u ruskom Krasnodaru: ušao je na poluvremenu umjesto Daniela Akpeyija i impresionirao mirnoćom i sigurnošću, ne primivši gol dok su Super orlovi preokrenuli argentinsko vodstvo u pobjedu 4-2. Rohr je nakon toga poslao u klub trenera golmana da bi dodatno radio s njim; od tog se trenutka zapravo počelo nazirati da će Uzoho biti njegov prvi izbor. Branio je još u prijateljskima protiv Poljske (pobjeda 1-0), Srbije (poraz 0-2) te jučer protiv DR Konga (1-1).
“Moram reći da je bio dobar u utakmicama u kojima je branio za nas”, izjavio je izbornik. “Ne bojim se staviti ga na gol u našoj prvoj utakmici protiv Hrvatske”, dodao je.
Da su stvari išle onako kako je to Uzoho kao dječak priželjkivao, možda bi u Rusiji mučio obranu Vatrenih svojom impresivnom fizičkom staturom i zabio odlučujući gol glavom. Ovako, cijela će se nacija uzdati u njega da svojim brzim refleksima i dugim rukama brani nigerijski gol, iako će mu to biti tek prva natjecateljska utakmica u reprezentativnom dresu.
