Postoje onda, naravno, i porazi nakon kojih život ne ide samo tako dalje. To su oni najbolniji porazi i njihova se tragedija obično ogleda u tome što ste imali neke svoje prilike, velike prilike — ili makar kontrolu — ali ste ih sami prokockali; bilo da ste se stisnuli ili se dogodio nekakav kraći pad fokusa. Iako su tenisači ili općenito sportaši razvili razne obrambene mehanizme koljima se s njima nose, shvaćate da su to porazi koji vas neko vrijeme proganjaju. To su porazi nakon kojih — barem inicijalno, ako ne i dugoročno — osjećate gorčinu, što dosta ovisi i o samoj važnosti meča.

Treća vrsta poraza, pak, oni su koje je lakše podnijeti, ali koji izazivaju možda i najveću frustraciju. Opet su to mečevi koje ne igrate nužno loše, ali događa se da jednostavno nemate rješenja za ono što stoji preko puta. Odnosno imate — imate ideju i pokušavate, neko vrijeme možda i uspijevate, ali onda začas opet ne uspijevate. To je ono što je frustrirajuće: loptica se manje-više stalno vraća i suparnik vas tjera na još jedan udarac. Tjera vas da stalno izlazite iz zone komfora i tjera vas na još više rizika, pa na još samo malo više rizika. Kako meč odmiče postajete sve nervozniji, misli više nisu čiste i odluke postaje sve lošije. A što su odluke lošije, i što je rezultat nepovoljniji, to je i frustracija veća. Počinjete psovati i galamiti, svađati se sa samim sobom ili sucima, bacati reket…

On je tenisač s mentalitetom boksača. Za njega je ljubav na terenu samo lažna i licemjerna emocija i tu je zapravo 100 posto u pravu. On je tu da vas porazi

Možda i najgora stvar događa se negdje pri kraju meča; tad vas je već obuzeo osjećaj nemoći koji se sad pretvara u ravnodušnost — vi ste se zapravo predali. Nije da tankirate tako da svi to vide, ali odaje vas vaš govor tijela. I to je najgore: to što vas je suparnik zapravo psihološki slomio. Upravo se to dogodilo izvjesnima Augustu Holmgrenu, Pierre-Huguesu Herbertu te Matteu Giganteu. Ta vam imena možda ne znače puno, izuzev nekima ovo drugo navedeno, ali svi su oni prošlog tjedna igrali protiv istog tenisača.

Dine Prižmića. I svi su izgubili na zapravo potpuno isti način.

26 pobjeda u 28 mečeva

“Neće te on impresionirat ni forhendom, ni bekendom, ni servisom, ni ne znam čime”, priča mi Ivan Ljubičić, čovjek koji o Prižmićevoj karijeri vodi brigu od njegove 11. godine. “Nego time koliko grize i koliko ne da. To je on. On je vatra i tu je najjači. Ta borbenost, emocija, srce na terenu. Bori se, čupaj i ukrast će ti nešto. Nije on tu da ostavi lijep dojam.”

Prižmiću je 17 godina i četiri mjeseca. U posljednjih 21 mečeva ima 20 pobjeda.

https://www.youtube.com/watch?v=-TVB84yj4_M

Možda možemo reći i da je on samo još jedno čudo od djeteta iz Splita. Tenis je počeo trenirati sa sedam i oduvijek je imao jedan jedini cilj: htio je biti najbolji što može biti. Mislim, kao sedmogodišnje dijete vjerojatno to nije odmah osvijestio, ali je jednostavno bilo u njemu. Njegova sestra Barbara već je trenirala tenis na Firualama, a maleni Dino je tada još uvijek stajao sa strane i promatrao.

“Kad ga je mama upisala u školu tenisa, trener koji je radio s njim prvi dan je došao i rekao da je on prerastao školu tenisa i predložio da ga odmah priključimo prednatjecateljima”, priča sada Martino Škarica, čovjek koji je s Dinom radio od njegove sedme do 13. godine. “Jer sve je to on već sam savladao na zidu.”

Prižmić je prošlog tjedna u portuglaskom Oeirasu zaigrao svoje prvo četvrtfinale na ATP Challengeru — bio mu je to prvi poraz nakon niza od 19 pobjeda, a danas opet igra kvalifikacije za drugi turnir na istom mjestu — a u spomenuti su niz uključena i tri naslova na Futuresima koje je prošlog mjeseca osvojio. Odemo li još malo dalje u prošlost, tamo negdje na kraj listopada prošle godine, kad je na Futuresu u grčkom Heraklionu osvojio svoj prvi profesionalni turnir, Dino je u zadnjih 28 mečeva upisao 26 pobjeda. Na live ATP ljestvici je 450. na svijetu, što će reći da je jedini više rangirani mlađi igrač od njega Čeh Jakub Menšík, momak koji je mlađi mjesec dana i nalazi se na 413. mjestu.

“Uz to što je bio jako talentiran, imao je veliku podršku roditelja, volio je puno trenirat, a čak bi i nakon treninga tražio nekoga za igru jer je baš guštao provodit vrijeme na terenu”, priča Škarica, pa kasnije dodaje: “Puno je pomoglo i to što je u klubu imao dosta starijih igrača koji su bili jako dobri natjecatelji, poput Luke Mikruta, Marina Jakića, Lovre Ercega, Karla Krole te iz susjednog kluba Milija Poljičaka i to ih je sve skupa guralo naprijed.”

“On je sve to lako prolazio”

Prižmić nije u toj mjeri igrao s rekreativcima, ne kao Mili, ali to ga nije spriječilo da za jednog tako mladog igrača ima lijepu dozu varijacije u igri. Može i želi završiti poen na mreži, ima hrabrosti odigrati servis-volej, a naravno da će ubaciti i koji drop shot. Još važnije, zna kada koristiti tu varijaciju i zapravo je generalno nadprosječno inteligentan igrač za svoje godine.

“Sjećam se kad bismo igrali mini tenis, pa ono, ja bih ga dobio, pa on kaže ajmo još jednu i onda ti proba nać taktiku kako da te pobijedi”, priča Ljubičić. “Znaš, ono, vidiš ga da stalno traži način kako da dobije poen.”

Ta teniska inteligencija, pa i strpljivost — rijetko kad ćete od njega vidjeti ishitreni low percentage udarac — jednim se dijelom zasigurno mogu objasniti činjenicom da nikad nije imao taj jedan udarac na koji se mogao oslanjati, odnosno okolnosti su ga jednostavno prisiljavale da se češće upušta u duže i kompleksnije poene. Također, rijetko kad ćete ga vidjeti i da se stisne; dapače, Prižmić jednostavno voli veliku pozornicu.

“Znači cijela ekipa je bila tu”, priča Škarica o državnom prvenstvu do 14 godina koje se održavalo u Zagrebu na Ponikvama. “Ljubo ga je valjda prvi put došao gledat uživo, došao je onda i Goran i svi su bili tu isključivo zbog njega. Cijeli centar je došao uz taj teren i sad ti odigraj takav meč. A Dino ga je odigrao tako lako kao da ga nitko nije gledao. Dok bi velika većina drugih klinaca pukla pod pritiskom, on je takve situacije odrađivao bez ikakvih problema.”

Samo koju godinu kasnije Dino je preselio u Zagreb, a novi tim oko njega složio je upravo Ljubičić. Već tri-četiri godine njegov je trener Darko Klaić, prije nekoliko se mjeseci pridružio i javnosti nešto poznatiji Luka Kutanjac, a kondiciju radi Marko Škomrlj.

“Ono što je meni fascinantno je to što je on jedan od najboljih juniora u Europi od svoje 10. godine, što se rijetko događa”, priča Ljubičić, pa dodaje da juniori obično imaju veće oscilacije, pa i da puno njih nestane nakon neke početne dominacije. “Stalno te love i stalno moraš podizat svoje granice, ali on je sve to lako prolazio.”

Prižmić je svoj posljednji juniorski turnir odigrao lani na Europskom prvenstvu u Klostersu; izgubio je u finalu, a tjedan poslije u Umagu je imao svoj debi na ATP Touru; odigrao je dobar prvi set protiv Bernabea Zapate Mirallesa, ali je onda u drugom morao predati zbog ozljede aduktora. Uslijedila je pauza od tri mjeseca tijekom koje je napravio lijepu bazu za ono što je uslijedilo.

Najbolji što može biti

Obojica su silno talentirani, obojica imaju sličan stav i mentalitet na terenu, obojica dobro funkcioniraju pod pritiskom i zapravo vole veliku pozornicu, a imaju i sličan stil igre… Vjerujem da su već neki primijetili da Prižmić podsjeća na mladog Bornu Ćorića. Stvar je, međutim, u tome što Dino sada ima jednu bitnu prednost. To je ono da može izvlačiti pouke iz Ćorićeve karijere.

Prije svega, pričamo o ranom uspjehu koji se dogodio Ćoriću i koji mu je dobrim dijelom i odmogao; Borna je tada naivno pomislio da će stvari ići lako, ali je ušao u period stagnacije. Posljedica je bila ta da nije imao jasno izgrađeni identitet kao igrač; o njemu smo pričali kao o nekakvom defenzivcu koji ima jako dobar bekend i jako puno toga čupa na glavu. U suštini se radilo o tome da je bio previše pasivan i to su neke zamke na koje Prižmić treba pripaziti. Ponajprije zato što se i sam dosta oslanja na defenzivu, pogotovo dok je bio u juniorskom tenisu. Stvar je u tome što bez odgovarajuće doze agresivnosti jednostavno ne možeš doći do samog vrha. U tom su se smislu u Oeirasu neki pomaci već vidjeli.

Što god da se na kraju dogodi — a može se svašta dogoditi, pa i ozljede s kojima je već imao problema — jedna je stvar već sada jasna. To je ono da je Prižmić još jedan osobenjak koji će se ljudima ili uvući pod kožu, a lako je moguće i da će neke iritirati. Jer Dino jednostavno ne sklapa kompromise. Možda nije hakler kao Mili i nema i tu vrstu šarma, ali i on na teniski teren donosi dašak uličnog bezobrazluka. Pitajte tog Danca Holmgrena koji je bio iziritiran činjenicom što je Dino burno slavio gotovo svaki drugi osvojeni poen.

Ali to je Dino Prižmić. On je tenisač s mentalitetom boksača. Za njega je ljubav na terenu samo lažna i licemjerna emocija i tu je zapravo 100 posto u pravu. On je tu da vas porazi, a ako to znači da vas treba isfrustrirati i natjerati da se predate i prije kraja meča, tim bolje. Nije on tu da nekoga respektira i da ga se boji. Jedini razlog zbog kojeg je uopće kročio na teren upravo je taj da bi vas pobijedio. I zato grize i ne pušta do zadnjeg poena i želi vas uvući u svoj ritam igre; želi vas slomiti svojom upornošću. I možda stvarno nema spektakularan forhend, bekend, servis ili što već, ali ima tu jednu elitnu karakteristiku koja ga izdvaja od većine drugih igrača: ima potrebni mentalitet.

Prižmić nikad ne odustaje i često je upravo to — u kombinaciji s predanošću i posvećenošću, a toga mu nikad nije falilo, pa trebat će i malo sreće — dovoljno da ispuni taj svoj cilj. Da postane najbolji što može biti.