Talent Donne Vekić nikad se nije mogao dovoditi u pitanje. Ako je postojao hype, postojao je s dobrim razlogom. Treba li uopće podsjećati da je na svojem prvom turniru na WTA razini došla i do svog prvog WTA finala? Kad je u devet dana odigrala osam vrhunskih ili makar dobrih mečeva, i to sa svega 16 godina i dva mjeseca? Vekić je onda vrlo brzo ušla i u top 100, relativno je brzo osvojila i svoj prvi naslov i tu je prvu, najosjetljiviju stepenicu prelaska u profesionalizam prošla poprilično bezbolno. Samo da bi, kako to često i biva, naišla na prve probleme.

“Bila sam top 100 i stavljala sam jako velik pritisak na sebe”, povjerila se jednom. “Mislila sam da ću igrati finala svaki tjedan, ali to se jednostavno nije događalo. Bilo je toliko stvari na kojima sam još trebala raditi.”

Ljudi ni dan-danas ne znaju tko je zapravo Donna Vekić, kakva je Donna Vekić tenisačica. U njenom najboljem izdanju mogli ste je upoznati prošlog tjedna

Bilo je toliko stvari na kojima je trebala raditi, ali je to ipak propustila učiniti; preveliki fokus bio je na rezultatima i rankingu i to je, s obzirom na to koliko je bila mlada i nezrela, nešto što se može razumjeti. Previše se opterećivala lošim rezultatima i neko vrijeme jednostavno nije shvaćala da je jedino rješenje zasukati rukave i još više raditi. Zvuči možda pomalo isprazno, ali je tako.

Radi se i o tome da ta mlađa verzija Vekić nije bila prevelika radnica. Znam da bi neki ovo mogli krivo shvatiti, ali to je njihov problem; ne, ne želim reći da je Vekić neka razmažena primadona koja po cijele dane šopingira ili što već, kako je dio ljudi vjerojatno nažalost i percipira. Djevojka je vrhunska tenisačica i ne bi to mogla postati da nije imala dobre radne navike, bez obzira na to koliko je talentirana.

Vrhunac, pandemija, ozljede

Donna nije imala normalno djetinjstvo; dok su drugi klinci još uvijek bili u krevetu, onda je vrijeme prije škole provodila na teniskom terenu. Bilo je to dok je još uvijek živjela u Osijeku. S 11 godina je otišla u akademiju kultnog Nicka Bollettierija, gdje je s dotičinim znala trenirati u pola šest ujutro. Nemali dio svog vremena u djetinstvu provela je na teniskom terenu i to je ono zbog čega je došla do najboljih 100 na svijetu. Tek onda možemo pričati o talentu.

Međutim, jednom kad su se pojavili prvi veći problemi, Vekić nije shvatila da je jedino rješenje da se još više da u tenis. Pričamo o onih dodatnih pet ili 10 posto jer ipak moraš zadržati i kakav-takav normalan život izvan tenisa. Sasvim je ista stvar i u običnom životu; ljudi koji su u onih jedan, dva ili pet ili 10 posto najboljih u svom poslu su oni koji zasigurno imaju zrno talenta, ali iza svega u suštini stoji ogromna, katkad i destruktivna količina rada. Količina rada zbog koje vjerojatno ispaštate kad je u pitanju društveni ili možda obiteljski život ili pak zdravlje. Donna se tu negdje jednostavno pogubila; previše je očekivala od sebe, previše se opterećivala, previše je razmišljala, a nije shvaćala da postoji jedno jedino rješenje. I to se, ponavljam, s obzirom na okolnosti može razumjeti.

Svojevrsna transformacija počela se događati negdje polovicom 2016., kad je počela raditi s Nickom Horvatom (s kojim ponovno surađuje zadnja dva i pol mjeseca). Pojačao se fokus na rad, a to se ubrzo vidjelo i na njenim rezultatima; na kraju je možda pomalo i neobično da je tek u srpnju 2017. probila granicu od 50 najboljih na svijetu. Njena se evolucija nastavila i u iduće dvije godine kad je krenula raditi s Torbenom Beltzom, čovjekom koji je bio trener Angelique Kerber u razdoblju u kojem je Njemica osvojila dva Grand Slama. Vekić je sve više uklanjala nedostatke koji su je u prošlosti sputavali; sve se bolje kretala, bila je i potpuno fit, a možda i najvažnija stvar bila je ta da je postala agresivnija na prvom udarcu nakon servisa. Jedna od njenih prednosti upravo je to što joj servis može biti oružje, samo što to često treba znati kapitalizirati i s tim prvim udarcem nakon servisa.

Bilo kako bilo, svojevrsni vrhunac doživjela je u drugoj polovici 2019., kad je prvi put izborila četvrtfinale jednog Grand Slama, ono na US Openu, a godinu je završila kao 19. na svijetu, što joj je i dan-danas career-high. Samo da bi joj se dogodilo ono što se u životu profesionalnog sportaša jednostavno događa.

Doduše, izvjesna pandemija stvarno nije bila u planu, ali nakon mlake 2020., tijekom koje se ionako nije puno igralo, iduće sezone dogodila joj se ozljeda desnog koljena na Australian Openu na kojem je stigla do četvrtog kola. Potom se, po vlastitom priznanju, vratila prije nego što je trebala i takva poluzaliječena uglavnom je bilježila loše rezultate. Jest, nakratko se vratila u top 100 kad je krajem prošle sezone osvojila Courmayeur, ali na ovogodišnjem Australian Openu nije uspjela obraniti bodove; dapače, imala je problema s novom ozljedom, koja je nastala upravo zato jer je štedjela desno koljeno — pa je opet morala pauzirati dva mjeseca.

Donna iz San Diega

U Zagrebu je krajem travnja na Futuresu u prvom kolu izgubila od izvjesne Jamiee Fourlis, 237. na svijetu. Nije problem izgubiti takav meč, događa se kad ste u procesu povratka, već je problem bio u tome što je Vekić djelovala nezadovoljno na terenu. A bilo je i poprilično evidentno da ima i previše kilograma.

Istina je takva da je Vekić, barem u jednom dijelu javnosti, uvijek više promatrana kroz prizmu svog izgleda, a manje svog tenisa. Ne pričamo samo o tome da je ljudi više pamte s naslovnice Glorije nego s peharom u ruci u, recimo, Nottinghamu, te da je nažalost uglavnom krivo percipiraju, već i o onim prosječno iskompleksiranim primitivcima koji su hrabri samo za tipkovnicom; oni će pak vjerojatno reći kako im za pravo daju valjda njeni rezultati — ne, apsolutno ništa ti ne daje pravo da budeš odvratna seljačina… Zbog svega toga ljudi uglavnom ni dan-danas ne znaju tko je zapravo Donna Vekić, kakva je Donna Vekić tenisačica, a nedovoljno sportski pismena javnost — fućka mi se ako će netko ovo shvatiti kao dociranje — nije mogla ni prepoznati da su se rezultati odavno počeli mijenjati u njenu korist.

Donnu Vekić ste u njenom najboljem izdanju mogli upoznati prošlog tjedna u San Diegu.

Bila je to djevojka koja je spremna učiniti sve da bi pobijedila i to je nešto što je zapravo oduvijek imala u sebi; to je onda i nešto što nikakav marketing nije mogao izmisliti. To je onda i djevojka koja će se rijetko stisnuti u velikim trenucima i koja je u stanju pobjeđivati i na takav, vrlo težak način; i to je nešto što je oduvijek imala u sebi i što nijedan PR ne može izmisliti. A to je onda i djevojka koja voli veliku scenu, što je još jedna stvar s kojom se naprosto rodila, i koja je tu veliku scenu prošlog tjedna u San Diegu osvojila; ljudi su navijali za nju zato što je dobro igrala.

I da, naravno da je nemoguće svaki tjedan igrati takav tenis; bit će još poraza — ovaj koji se dogodio prije nekoliko dana na Mastersu u Guadalajari stvarno nije toliko neočekivan — i to teških poraza, poraza u prvim kolima, pa možda nažalost i ozljeda. Bit će kriznih trenutaka kad ti neće biti ni do čega. Međutim, Vekić bi uvijek trebala biti svjesna toga da u njoj postoji ta Donna iz San Diega. Donna koja je u stanju pobijediti manje-više bilo koga. I uvijek bi joj trebalo biti jasno što je, na kraju krajeva, uopće stajalo iza svega toga.