Bilo je posljednje kolo Prve HNL 2015. kada su se u Gradskom vrtu susreli Osijek i Slaven Belupo, dvije ekipe u dijametralno suprotnim pozicijama: domaći su se grčevito borili za opstanak, dok je Belupo još kalkulirao s mogućim plasmanom u Europu. Trener gostiju iz Koprivnice bio je Ante Čačić, čovjek koji će par dana kasnije prvo preuzeti Lokomotivinu klupu, a onda u rujnu i izborničku funkciju. Ta je utakmica s Osijekom bila prilično otvorena, pogotovo s obzirom na to da su Osijeku panično trebali bodovi; kako se utakmica bližila kraju, Čačke je odlučio osvježiti momčad mladićima s klupe. Nakon Davida Arapa i Nikole Jambora podignuo je 13 minuta prije kraja i jednog tinejdžera, koji je samo par dana prije toga igrao kadetsku utakmicu.
U tih zadnjih 13 minuta, koliko je proveo na terenu, Osijek je uspio iz jedanaesterca zabiti spasonosni pogodak za konačnih 3:2, ali taj će dan biti poseban za Kristijana Bistrovića.
Možda to i nije djelovalo kao neki osobito spektakularan trenutak, ali bitno ga je istaknuti kao prvu referentnu točku njegova strelovitog karijernog uspona. Bistrović je, doduše, vraćen da se još neko vrijeme kali među juniorima, a tijekom tog perioda su kroz seniore dolazili i odlazili različiti talenti; da bi onaj ‘pravi’ debi za Bistrovića stigao preklani, nakon što je tijekom zime 2017. priključen prvoj momčadi.
Otkud taj? vjerojatno najbolji odgovor nudi barem i letimični pregled njegove dosadašnje karijere, jer govori dovoljno već i sam za sebe
Druga Bistrovićeva prijelomna utakmica stigla je tog ljeta. Na pripremama uoči nove sezone Slaven je u austrijskom Villachu odmjerio snage sa moskovskim Spartakom, koji je sezonu prije osvojio svoj prvi naslov prvaka nakon punih 16 godina čekanja. U tom je pomalo i tvrdom susretu Spartak poveo, da bi Slaven vrlo brzo poravnao na konačnih 1:1 realiziranom akcijom tinejdžerskog tandema Bruno Bogojević i Bistrović. Kiki je tada odigrao jednu od zapaženijih utakmica, pogotovo jer je u prvi plan došla njegova kombinacija zavidnih fizičkih i tehničkih predispozicija koje nisu patile ni usred napornih priprema, kada igrači uglavnom izvlače rezerve iz sebe. Nakon susreta se, doduše, više spominjao Spartakov interes za još jednog nadolazećeg Slavenovog mladića, Nikolu Katića, ali ta je utakmica pomogla da upravo Bistrović dođe na radar ruskog tržišta.
Nije na kraju završio u Spartaku, ali je impresionirao Viktora Gončarenka, stručnjaka poznatog po tome što je na klupi bjeloruskog BATE-a bio najmlađi trener koji je vodio neku momčad u grupnoj fazi Lige prvaka. Gončarenko, sada u Spartakovu rivalu CSKA-u, insistirao je da klub plati odštetu i dovede Bistrovića u njegov tabor; to se prošle zime i dogodilo u transferu vrijednom pola milijuna eura, plus 20 posto od iduće prodaje.
Igra u oba smjera i mentalna snaga
CSKA je prolazio kroz turbulentno razdoblje; iskusna momčad počela se osipati, pa su veterane poput Sergeja Ignjaševića i braće Berezuckij praktički molili da prolongiraju karijeru kako ekipa ne bi prošla kroz prevelik šok. Ambicije su ondje vječno visoko postavljene, a kombinacija odlazaka i ozljeda ključnih pojedinaca bila je velika prepreka njihovu ostvarivanju. Pritom su ulazni transferi predstavljali dodatni problem za klub, pošto je nakon godina podstanarstva uložio u gradnju vlastitog stadiona, VEB Arene, nakon čega je završio u velikim dugovima. CSKA u pravilu nije plaćao odštete i zato je sve začudlo kad je prekršio to pravilo da bi doveo igrača koji je dotad imao svega 16 nastupa za prvu momčad kluba iz sredine ljestvice hrvatske lige.
Ali Bistrović se praktično smjesta uklopio u Gončarenkov sustav 3-5-2.
U fizički zahtjevnoj ligi kao što je ruska, Bistrović je dobio slobodu diktirati tempo u posjedu iz pozadine veznog reda, a jako dobrim izborom pasova i njihovom egzekucijom, čak i kad su koridori dodavanja naizgled zatvoreni, podcrtao je svoju vrijednost za momčad.
Nažalost, fizičku stranu lige upoznao je i na najteži način, kad je u utakmici s Uralom pri rezultatu 4:0 za CSKA u sudačkoj nadoknadi krenuo u jedan duel; suparnički igrač nagazio mu je na zglog i oporavak je trajao dva mjeseca, ali njegova pozicija nije bila ugrožena. Gončarenko je odmah po dobivanju zelenog svjetla liječničke službe vratio Bistrovića u prvu momčad, u kojoj je ove sezone karijeru na pravi put vratio i Nikola Vlašić; njih dvojica su zajedno odigrali čitav susret i u onom nevjerojatnom gostujućem demoliranju Real Madrida s 3:0.
Upravo je to uparivanje Vlašića i Bistrovića pod Gončarenkom važno i za Nenada Gračana i šanse njegove momčadi na U21 Euru koji sutra počinje. U veznom redu koji obiluje talentom Bistrović podjednako kvalitetno igra u oba smjera, distribuira lopte i iznosi fizičke duele, u kojima je osobito značajno napredovao unatrag godinu dana.
Njegova mentalna snaga također itekako igra ulogu, jer kada klinac iz Imbriovca nakon samo 800 minuta seniorskog nogometa u HNL-u preuzme toliko kompleksnu ulogu u klubu takve povijesti i ambicija, a onda je uspije zadržati i nakon oporavka od teže ozljede, to ga svakako čini čvrstim osloncem za momčad na ovakvim turnirima.
Pa ako dosad još uvijek, čak i nakon što je igrao Ligu prvaka, ima dosta onih koji se pitaju — tko je zapravo Kristijan Bistrović i otkud taj, vjerojatno najbolji odgovor nudi barem i letimični pregled njegove dosadašnje karijere, jer govori dovoljno već i sam za sebe.
