Kada je jučer Robert Murić stao pred novinare na Rujevici, bilo je to bez neke velike pompe. Nekoć jedan od najvećih talenata u svom godištu ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi, stigao je u Rijeku kao tek jedna od onih lutajućih duša koje ušićare neki angažman zadnjih dana prijelaznog roka. Danas 22-godišnji Murić je izrekao nekoliko kurtoaznih rečenica o Rijeci prije nego što je netko od prisutnih vjerojatno bio tek najbrži na okidaču s očekivanim pitanjem o smjeru njegove nekad obećavajuće karijere.
“Ne žalim ni za čim”, rekao je Murić. Ivan Mance je, razumljivo, pokušao okrenuti priču o budućnosti u klubu svog novog pojačanja, bez potrebe da se ona vraća u prošlost. “Došao je trenutak u karijeri da ga se počne predstavljati na travnjaku, a ne kroz medije”, rekao je prije nego što je dodao: “Znamo svi o kakvom se igraču radi i s kojim kapacitetom”.
Osim što ne znamo. Murićeva prošlost i dalje jest ključna tema upravo zato što nam nikada nije dala pravi odgovor na to kakav je on točno igrač ni koji mu je pravi kapacitet. Štoviše, jedino što iz nje možemo izvući je slikovita dijagnoza okolnosti u kakvima su on, ali i niz drugih mladih igrača, morali pokušati funkcionirati.
Tko je onda zapravo Robert Murić?
“Samo, kad tata radi svoj posao, onda to izgleda drugačije”
Prije tek nešto više od četiri godine je također stao pred mikrofon, tom prilikom Nacionalovu novinaru kojem je po dolasku na blagdane kući u Hrvatsku rasterećeno pričao o onome o čemu je oduvijek i želio: o nogometu. Bio je tada u dresu Ajaxove mlade momčadi, dresu u kojem je sanjao osvajanje juniorske Lige prvaka i naknadni transfer u Real Madrid.
“San mi je zaigrati u istoj momčadi s Lukom Modrićem i Cristianom Ronaldom”, pričao je tada zaneseno Murić. “Nadam se da će njih dvojica ostati još koju sezonu u Realu da mi se ta želja i ostvari”.
Da netko čita te rečenice pomislio bi da su one tek plod pretjerane ambicije i mašte jednog mladog, nadarenog nogometaša, ali za Murića su u tom trenutku one vjerojatno i nisu zvučale nerealno. Nije ni čudo da je tako otvoreno pričao o svojim velikim nadanjima; taj je intervju dao svega par dana nakon ulaska u 2015., kada je i iza sebe ostavio možda i najtežu godinu u svom životu. Te priče o Realu i juniorskoj Ligi prvaka bile su priče talentiranog klinca koji se oslobodio okova i konačno dobio prigodu sanjati takve stvari nakon što je morao proživljavati niz onih nenogometnih, k tome mnogo mračnijih.
Ustanak protiv vladajuće obitelji
Te 2014. je ova priča bila podosta drugačija. Bilo je to vrijeme kada je dominantni narativ o Zdravku Mamiću i dalje bio onaj čovjeka koji “može prodati i led Eskimima”. “Uspješni menadžer” licitirao je preko ‘svojih’ novinara u raznim redakcijama imenima mladića koji će idući stati u izlog — za one naklonjene uvijek Dinamov, a zapravo je i tada, baš kao i sada, bilo jasno da je to uvijek bio samo i isključivo izlog jednog čovjeka i njegove obitelji. Te je godine u njega trebao ući upravo Robert Murić, nakon što se prodaja Alena Halilovića, najsjajnijeg eksponata tog Dinamova 1996. godišta, već neobično odužila nasilnim guranjem ne samo na terenu, već i po naslovnicama.
Nije ni Murić bio lišen promotivnih zahvata, ali se njega ipak provlačilo na nešto suptilniji način od Alena, čak i kad je bilo jasno da je kod “hrvatskog Messija” nešto ozbiljno zapelo. Kada se siječnja 2014. Murić pojavio na turskim pripremama Dinamove prve momčadi, priča je došla tek na iduću očekivanu stepenicu, da bi na kraju ipak sve ispalo neočekivano.
Bilo je i tada onih koji su neformalno upozoravali kako je Robert zbilja izvanserijski talent, ali i da je možda prenaglo gurati ga s nepunih 18 godina u seniorsku konkurenciju. Ali kada se po povratku iz Turske u iščekivanju početka proljetnog dijela sezone odmotala priča kako Murić namjerava napustiti Dinamo kao slobodan igrač, to je označilo i početak igre spinova koja je bila na neki način i presedan dogmatičnog dotadašnjeg viđenja Mamićeva poslovanja. Samo par mjeseci ranije Dinamo su napustili ‘odmetnici’ Andrej Kramarić i Ivan Tomečak, ali ovo je bilo drugačije u svakom smislu: za razliku od njih, Murić je bio pravi Zdravkov projekt u nastajanju, ono što je oduvijek predstavljao kao svoj forte i na čemu je temeljio svoje poslovanje.
Ovako s distance izgleda vjerojatnije da su Mamići i prije polaska u Tursku znali da obitelj Murić vidi Robertovu budućnost podalje od Maksimira; odnosno, dalje od čuvenih Zdravkovih ugovora koji definiraju karijere i nakon što talenti realizacijom transfera donesu profit. Možda se tu i krije tajna guranja u okruženje prve momčadi, pogotovo nakon što su razotkrivene trzavice. Dinamo je reagirao kako bi stvorio sebi sigurno zaleđe pričom o “svoj sili mogućnosti koje su mu pružili”, a koje je on, eto, besramno odbio tako što je i službeno objavio kako čeka svoj 18. rođendan u ožujku i potpis ugovora s Ajaxom, u koji bi i službeno prešao na kraju te sezone.
U Dinamu je taj njegov čin značio i ustanak protiv vladajuće obitelji, pri čemu je Zdravko naumio koristiti sva sredstva kako bi ga ugušio, odnosno kako mu ne bi izmaknula nova prodaja i novi posao koji bi nesumnjivo dobro promovirao.
HNS-ov dekret
Murić je istog trena vraćen natrag u juniore, a medijska mašinerija je gotovo istovremeno počela polagano okretati priču protiv njega; dovoljno da ne ode u krajnost zbog tada još neizvjesnog raspleta, ali s onom prepoznatljivom dozom pripreme za full-on demonizaciju mladog igrača, spremnom da se aktivira na samo jedan mig. U tom je trenutku još uvijek bio samo “predmet razočaranja” i igrač “s figom u džepu” koji je svojim činom uzeo mjesto “nekom drugom iz nogometne škole koji se, eto, vidi u Dinamu i nakon punoljetnosti”.
Profesionalni ugovor koji je Murić potpisao s Dinamom godinu dana ranije imao je aneks putem kojeg je bilo predviđeno da se na kraju te sezone automatski produžuje do ljeta 2019. Nezadovoljni suradnjom, Murićevi su iskoristili rupu zbog činjenice da je Robert kao maloljetan potpisao profesionalni ugovor bez nazočnosti socijalnog radnika, što propisuje Obiteljski zakon, pa su ishodili pravo da taj ugovor ponište. Usto, po FIFA-inim je pravilnicima zabranjeno s maloljetnicima potpisivati ugovore na period dulji od tri godine. Uvažavanjem tih validnih argumenata Murić bi mogao napustiti Dinamo kao slobodan igrač, a klubu bi pripala tek naknada za razvoj u iznosu od nekih 250.000 eura.
Murićevi su očito odbili igrati po Zdravkovim pravilima i imali su način kako se izvući iz sfere njegova utjecaja. No, ako su mnogi zaboravili njegovu igračku priču, ne bi ujedno trebali zaboraviti i jednu od možda najvećih Mamićevih demonstracija sile i njegove uloge glavnog čovjeka hrvatskog nogometa. Njegova želja da zadrži Murića u Dinamu više nije bila definirana tobožnjim interesima kluba, već je u pitanju bila borba sa presedanom koji bi utjecao na daljnji tijek njegove najbogatije riznice.
Kada se već činilo da je stvar riješena i da će Robert od ljeta biti Ajaxov, Komisija za registracije Hrvatskog nogometnog saveza je u službenom glasniku Saveza 12. veljače te godine objavila raskid profesionalnog ugovora između Murića i Dinama, kao i to da ga kao važećeg mijenja prijašnji, stipendijski ugovor potpisan 2012., a čije je trajanje predviđeno sve do ljeta 2015.
Navodno, radi se o tome da su u HNS-u to pokušali opravdati pričom po kojoj stipendijski ugovor nije bio propisno raskinut, pa su samim time zaključili da profesionalni ugovor ne može vrijediti ukoliko ovaj nije raskinut. U praksi se Murić dekretom Saveza, donesenom na Dinamovo tj. Mamićevo insistiranje, našao u situaciji u kojoj je bilo lako moguće da pod klupskom suspenzijom ne bi ni trenirao, a kamoli zaigrao idućih godinu i pol dana. Za karijeru mladog igrača to bi bio ogroman, možda i fatalan udarac, ali poruka je poslana s njim kao primjerom: Glava je samo jedna i bez nje nema ni snova o ozbiljnoj karijeri.
Nova prilika
Mamić je nakon toga zadovoljno sazvao presicu, radeći ono što je oduvijek znao najbolje: mahao je ugovorima i izigravao žrtvu. Vapio je za pomoć javnosti u nastojanju da “ne budu servis kokošara”, koji “dolaze u Savez s menadžerima i investitorima kupiti dijete jeftino, prodati ga van granica, u bescijenje, da dobije više love”. Istovremeno koristeći utjecaj u Savezu kako bi utjecao na karijeru djeteta, upravo iz razloga što ga on nije imao prigodu prodati izvan granica nakon što ga je ‘jeftino’ doveo kao dijete iz krapinskog NK Zagorca.
“Samo, kad tata radi svoj posao, onda to izgleda drugačije”.
Sve je zapravo sažeto u toj izjavi. Novinari su revno zapisivali, dajući između ostalog i svoj obol portretiranjem obitelji Murić kako “podvijena repa” bježi iz Maksimira i tako otvara novu, tobože opasnu eru u Dinamu. Padale su i navodne Mamićeve prijetnje smrću Robertovu ocu Branku, koje su naknadno na sudu odbačene pod pomalo i bizarnim okolnostima.
Murićeva karijera je na kraju spašena FIFA-inom intervencijom FIFA-e, koja je uvidom u slučaj poništila tu kontroverznu odluku HNS-ove Komisije za registracije i otvorila neometani put Robertu Muriću da konačno ljeta 2015. i službeno postane igrač kluba za koji je želio nastupati i u kojem je nastojao doživjeti svoje nogometne snove — Ajaxa. Naravno, nikada se nije ulazilo u detalje te HNS-ove odredbe, kao ni u mogućnost da gotovo preko noći Savez povuče potez koji ide na ruku njegovoj alfi i omegi.
Čitava priča nakon njegova konačnog potpisa za Ajax zapravo je ona o kojoj bismo vjerojatno svejedno pričali. O tome jesu li tih nešto manje od pola godine bez treniranja i ozljeda na početku sezone u Ajaxu bili ono što je Roberta toliko usporilo u razvoju, ili o tome je li on jednostavno oduvijek bio jedan od onih koji zapravo nemaju kapacitet za napraviti iskorak u seniorski nogomet na tako visokoj razini.
Također, vjerojatno bismo opet postavljali ‘obična’ pitanja o tome koliko su mu pomogle — odnosno, odmogle — avanture u talijanskoj Pescari te u rezervnoj momčadi portugalske Brage, nakon čega bismo kao šlag na tortu potegnuli i onu vječnu dilemu o tome koji je zapravo najbolji put za mladog igrača. Sve bi to bile validne, sasvim normalne priče o jednom mladom talentu koji je negdje zapeo u razvoju nakon što je odlučio da se želi razvijati vani, mimo utjecaja jednog čovjeka čijoj bi viziji i interesima trebao podrediti svoju karijeru.
Ovako se Murić, već pomalo i zaboravljen, vratio u HNL kao neki mračni podsjetnik na to koliko je daleko isti onaj čovjek koji i dalje vedri i oblači, sada iz Međugorja, spreman otići kada je u pitanju njegov i samo njegov interes. Umjesto da zaigra s Modrićem, Murić je postao druga strana Lukine sjajne medalje, ona na kojoj piše što se dogodi ako ne pristaješ da se od tebe “napravi milijunaš”. Možda je za to što se dosad nije probio najviše sam kriv, ali sada je barem dobio novu priliku da zaista vrati karijeru na pravi put i konačno počne pričati na terenu.
