Tko je taj Karacev?

Potpuni autsajder u polufinalu Grand Slama. Nije ovo obična priča

Zadnja izmjena: 18. veljače 2021.

On nije trebao biti tu, u polufinalu Grand Slama.

On nosi običnu bijelu Adidas majicu, jednu od onih kakve služe valjda samo za do kladionice. Njegove tamnosive hlačice djeluju kao da ih je majka kupila na obližnjem placu, a tamnoplava šilterica sa zelenim znakom djeluje kao da ju je netom prije termina pronašao duboko u ormaru. On, dakle, baš i nije modno osviješten ili usklađen. Nema tu kričavih boja ili šminkerskog outfita; nema nove kolekcije koju treba reklamirati. U njegovu boksu ne sjede trener, kondicijski trener, fizioterapeut, esktrazgodna djevojka s kilom šminke ili pak fina i mlada, čistog lica gospođa supruga; nema tu očeva, majki, prijatelja, ovih ili onih, već samo trener, a onda i neka žena za koju nismo sigurni je li mu djevojka ili možda majka.

Na press konferenciji poslije meča on se još uvijek čudi koliko su pitanja jednolična i glupa; kao da razmišlja to reći, ali onda ipak odigra ulogu koju misli da bi trebalo odigrati. On je i neobrijan, ima tu ogromnu čeljust, listove kao Popaj, jedan zub viri mu kao u vampira, a i glasa se poput čobana koji tjera vuka od svoga stada ovaca.

Aslanu Karacevu je 27 godina. Ima tri pobjede u glavnom ždrijebu ATP Toura, uz 10 poraza. Devet je puta igrao kvalifikacije za Grand Slam — devet je puta podbacio. U svojoj devetogodišnjoj karijeri zaradio je 618.354 dolara. Odnosno, bilo je tako sve dok na Australian Openu nije doživio prosvjetljenje, namaknuvši usput sasvim pristojnih 662.000.

“On ima top u ruci”, reći će Zovko. Kad takav profil igrača uđe u zonu, postaje čudovište koje se može dotegliti i do polufinala

Prije nego što je u ožujku prošle godine nastupila pauza, career-high bio mu je 153. mjesto, još iz svibnja 2015. Kako to nerijetko biva, nije mogao probiti tu granicu, počeo je plutati između 200. i 250. mjesta, samo da bi ozlijedio koljeno i 23. listopada 2017. potonuo na 764. Vjerojatno je tada i ta obična bijela Adidas majica postala preskupom; da bi prikupio nešto novca za putovanja na Futurese, nekoliko mjeseci kasnije odigrao je njemačku ligu, točno šest mečeva. Sponzori su pokrivali samo žice i rekete, a njegov tadašnji trener, dobro nam poznati Lovro Zovko, rijetko je išao s njim na turnire, baš iz financijskih razloga.

Krajem 2018. došao je na prag top 300, ali samo dva ili tri mjeseca kasnije rekao je Zovku da više ne želi imati trenera. Nijednog trenera. Rekao je da želi samo malo uživati u životu. Da će igrati turnire, ali da se više neće toliko opterećivati. Da će, ako mu se idu gledati Washington Capitals, ići gledati Washington Capitalse. Da će, ako mu se ide u kino, ići u kino. Da će i dalje trenirati, ali da neće robovati tenisu. Neće više raditi financijsku konstrukciju i razmišljati tri mjeseca unaprijed, nego će ići iz dana u dan. Putovat će s prijateljom i igrati turnire — pa što bude, bit će.

Divlji Rus

Početkom ožujka prošle godine, dok je bio u SAD-u, Karacev se javio Zovku.

“Slušali su Pink Floyde”, započinje baš Lovro, misleći na Aslana i Jevgenija Karlovskog, još jednog svojeg bivšeg igrača. “Ja sam ih navukao na to, pa su me se sjetili. Da kaj smo sve radili, koliko smo trenirali, di smo se vozili… I da su jučer završili s Last Danceom i da kak’ je Phil Jackson uspio uvjerit Jordana da se fokusira samo na proces. ‘Odmah smo se tebe sjetili, to si nam ti stalno govorio’“, priča Lovro pa nastavlja u svom stilu. “Daj se fokusiraj samo na današnji dan, nemoj gledat unaprijed. Boli me đon šta će se desit za pet dana, sutra ćemo razmišljat šta ćemo dalje. Ne možeš za vrijeme meča razmišljat da ti servis nije dobar.”

Karacev je za vrijeme meča vjerojatno i o tome razmišljao jer mu je upravo servis predstavljao najveći problem, pa imao je i pomalo nerealna očekivanja da bi taj servis trebao biti vrhunski. Bio je usto i divlji, kaže Zovko, pa ide u digresiju.

“Ne znam nijednog Rusa, a da je baš tupav. Svi su dobro obrazovani, svi su načitani. Da budem iskren, možda su i zato divlji. Jer što više razmišljaš, što više opcija imaš u glavi, često ti zna bit samo gore.” Kad kaže “divlji”, pritom ne misli da je imao problema sa samodisciplinom i slično. “Uvijek je on bio u treningu”, kaže pa dodaje da naprosto nije mogao spojiti nekoliko dobrih rezultata, vjerojatno je i katastrofično gledao na poraze i lošu formu, onda padao i u razne depresije i probleme sa samopouzdanjem, a svakako da su pritisak nabijale i financije, odnosno činjenica da na tim razinama ne igrate za titule, već da biste preživjeli.

“Što se tiče tenisa i udaraca, mi smo svi bili uvjerenja da on može biti top 100, i to debelo”, kaže misleći na svoj tim, kolegu Alana Marića koji je također radio s Karacevom, svog oca koji se brinuo za logistiku, te kondicijsku trenericu Doru Vajdič. “Uvijek smo pričali o tome hoće li mu se dogodit neki klik.”

Iz potpune izolacije

Kada jedan kvalifikant u svojem prvom nastupu na Grand Slamu dođe do polufinala, možda nije spretno reći da se stvari nisu dogodile iz vedra neba, ali logika je takva da ipak mora postojati neka baza. I sam će Karacev na ona naporna pitanja uopćeno reći da je uložio ogromni trud — u međuvremenu se fizički stesao i izgubio laganu škembicu koja ga je krasila još jesenas — ali i da je na jednom Futuresu upoznao Jahora Jacika, trenera iz Minska koji mu ponajviše pomogao na psihološkom planu.

Nakon što je u kolovozu ponovno krenula sezona osvojio je dva Challengera, upisao je do kraja godine na Challenger Touru 19 pobjeda i dva poraza, te došao do novog career-higha, odnosno 111. mjesta. U Pragu je na zemlji, primjerice, pobjeđivao Robina Haasea, Jiříja Veselog, Ernestsa Gulbisa, Henrija Laaksonena i Pierrea-Huguesa Herberta — primijetit ćete, sve bivši ili sadašnji top 100 igrači, neki i nešto više od toga — samo da bi ga u dva gusta seta u finalu svladao Stan Wawrinka. Upisao je do kraja godine drugu i treću pobjedu i u glavnom ždrijebu nekog ATP turnira, a onda prošlog mjeseca u kvalifikacijama za AO prosuo samo jedan set u prvom kolu.

“On ima top u ruci”, reći će mi u jednom trenu Zovko. Top u ruci znači da je od ovih koji su bili u četvrtfinalu imao prosječno najbrži forhend i bekend. Drugim riječima, iznimno je agresivan, ali ne zato što rano kupi lopticu, već uzima vremena za te razorne, ravne udarce, a onda i teži brzom završavanju poena. U tome mu danas pomaže i servis, ponajprije tako što mu omogućava da bude agresivan u sljedećem udarcu. Normalno, kad takav profil igrača uđe u zonu, postaje čudovište koje se može dotegliti i do polufinala, koliko god netko kljucao da je imao sreće sa ždrijebom i slično.

Kako je i zašto ušao u zonu, taj osjećaj superiornosti tijekom kojeg jednostavno igraš i osjećaš, obično je teško objasniti.

U njegovu slučaju tim više jer je po dolasku u Melbourne dva tjedna proveo u potpunoj izloaciji, što će reći da nije imao karantenu s dogovorenih pet sati treninga dnevno u hotelu; našao se, naime, na letu na kojem je bio zabilježen jedan slučaj zaraze koronavirusom…

David protiv Golijata

Svejedno, Karacev je prva tri kola odigrao monstruozno dobro; u drugom je svom dobrom prijatelju Egoru Gerasimovu velikodušno prepustio jedan gem, a u trećem njih čak devet Diegu Schwartzmanu, inače i osmom nositelju. Da se zna izvući iz govana, potvrdio je u osmini finala kad je preokrenuo 0-2 u setovima protiv Felixa Augera Aliassimea, usput odigravši prvi meč na pet setova, a o eventualnoj sreći možemo pričati tek u četvrtfinalu; ondje ga je umjesto Dominica Thiema, koji se i pomalo neobjašnjivo puno ispraznio u meču s Nickom Kyrgiosom, čekao Grigor Dimitrov, koji će zbog ozljede leđa u trećem i četvrtom setu biti daleko od 100 posto.

“Zadnje sam ga pitao gleda li sad tenis drugačijim očima”, priča mi Zovko da su se čuli neki dan. “I rekao je da razumije šta sam mu pokušavao objasniti. Da nije smak svijeta čak i da prestaneš igrat tenis, da se moraš manje opterećivat.”

Želi li imati i najmanju šansu protiv Novaka Đokovića u polufinalu, Karacev mora ući u meč upravo s takvim, rasterećenim pristupom. Koliko će to uopće biti moguće, teško je reći. Još su mu u prvom setu meča s Dimitrovom živci popustili, kako je sam priznao, a pozornica je sada takva da ne bi uopće bilo neočekivano da ga nervoza sasvim pojede. Polufinale Grand Slama, meč koji nikad u životu nije igrao, lako je moguće i pred gledateljima, pred toliko njih koliko ih nikad u životu nije vidio ni osjetio — iliti mjesto na kojemu uopće nije trebao biti.

Lik koji je jučer upisao svoju osmu pobjedu na Touru protiv velikana koji je ovaj turnir osvajao osam puta. David protiv Golijata.

Ne propusti top članke