James je bio srednjoškolska košarkaška zvijezda, već tada prozivan sljedećim Michaelom Jordanom i najavljivan na naslovnici Sports Illustrateda, kad je 2002. na aerodromu u Clevelandu nabasao na random tipa u Moonovu dresu koji mu je privukao pozornost. Nijedan od njih dvojice nije mogao slutiti da će usputni razgovor prije leta za Atlantu rezultirati kombinacijom prijateljstva i poslovne suradnje koja sad traje već 20 godina. Paul je četiri godine mlađem LeBronu dao adresu i kontakt svog dobavljača u Atlanti, gdje se pripremao NCAA Final Four i rekao mu da se pozove na njegovo ime. Biti u pravo vrijeme na pravom mjestu bilo je dovoljno da se priča zakotrlja.

Paul je bio vrlo predan i uspješan u svom trgovačkom poslu. Redovito je svojim automobilom putovao u Atlantu, pomno birao dresove koje će uzeti, a onda se punog prtljažnika vraćao u rodni Cleveland i prodavao ih. Zahvaljujući dobrim cijenama uštedio je dosta novca i bio spreman otvoriti vlastitu trgovinu u jednom od tamošnjih šoping centara. Uspon mladog trgovca prekinut je poslovnim prijedlogom: James je 2003. došao u Cavalierse i Paula stavio na svoj platni spisak kao jednog od specijalnih savjetnika, pridruživši ga svom konzultantskom trustu koji su još činili Maverick Carter i Randy Mims, Jamesovi prijatelji iz djetinjstva. Sva trojica su i dan-danas ljudi od njegova najvećeg povjerenja. Carter je Jamesov poslovni savjetnik. Mims je u svakoj ekipi za koju je James igrao bio poveznica između igrača i franšize. A Paul je Jamesov agent.

LeBronov potrčko? Siva eminencija NBA lige? Profesionalac, skorojević? Vjerojatno je sve to, a definitivno je i jedan od najuspješnijih agenata u ligi

“Oduvijek sam znao da Rich ima svoju svrhu i zato sam ga zaposlio”, izjavio je James. “Osjećao sam da će postati puno više od onoga za što je i on sam mislio da će postati.”

Za početak, Paul je trebao ispeći zanat, a u tom trenutku nije bilo bolje platforme od agencije CAA, koju je vodio tadašnji LeBronov agent, a danas GM Knicksa, Leon Rose. Paul je uronio duboko u posao, učio o regrutiranju igrača, pravnim, financijskim i marketinškim finesama te sticao veze i poznanstva. Sve to dobro mu je došlo kad je 2012. uz LeBronov blagoslov pokrenuo Klutch Sports Group, agenciju koja je do danas izrasla u jednu od najmoćnijih u svijetu sporta, budući da se s NBA proširila i na NFL i MLB. Klutch i Paul su postali vječna tema u NBA krugovima kad se priča o free agencyju, tradeovima i ugovorima.

Sve je počelo Odlukom

LeBron i njegova svita nisu bili zadovoljni kako je CAA odradila famozni The Decision, odnosno njegov prelazak iz Cavsa u Heat 2010. Način na kako je izveden u ESPN-ovoj režiji donio je LeBronu dosta negativnog publiciteta u javnosti, vjerojatno prvi i posljednji put. Osim toga, on je htio da sve ostane u uskom krugu ljudi i svoju je karijeru, a samim time i ugovore i novac, povjerio najbližim suradnicima. U konačnici, iako ni Paul ni James u intervjuima to nikad neće priznati i oštro će odbaciti svaku takvu pomisao, Klutch je osnovan i da bi se Jamesov utjecaj proširio po ligi ili mu bio pomoć u ostvarivanju sportskih rezultata.

Klutch je od 2012. do danas svojim klijentima kroz ugovore priskrbio ukupno oko milijardu dolara. U agenciji će kao trofeje pokazivati ugovore Johna Walla s Wizardsima, Zacha LaVinea s Bullsima, Erica Bledsoea s Bucksima, Tristana Thompsona i JR Smitha s Cavsima, Bena Simmonsa sa Sixersima, Garyja Trenta Jr. s Raptorsima, Kentaviousa Caldwell-Popea s Lakersima, Dariusa Garlanda s Cavsima. U svojoj agenciji Paul ima još i Traea Younga, Dejountea Murraya, Draymonda Greena, Anthonyja Davisa, Lonza Balla, Jusufa Nurkića i brojne druge.

Iako je uvijek pitanje gdje prestaje Paulova pregovaračka i trgovačka genijalnost usavršena prodajom dresova i stažiranjem u CAA-u, a počinje moć Jamesova imena i prezimena, činjenica je da se Klutch zadnjih godina itekako iskazao u brizi za svoje klijente koji nekako uvijek dobiju ono što žele, a u čemu zapravo i leži najveća snaga agencije i uzrok njene velike popularnosti među igračima. I ne radi se tu samo o novcu, nego o široj slici i ozbiljnijem fenomenu kojem zadnjih godina u NBA ligi svjedočimo, a tiče se takozvanog player empowermenta.

Kao što joj naziv kaže, ideja je to koja se zalaže za veću moć igrača u ligi u odnosu na vlasnike i GM-ove. Argument u korist player empowermenta kaže da su kroz cijelu povijest lige igrači imali premalen utjecaj na odluke gdje žele igrati, živjeti i raditi. Ideja kao takva ima i rasnu ili sociološku komponentu u argumentu da su vlasnici franšiza, GM-ovi i, na koncu, sam komesar NBA lige u glavnini slučajeva bijelci. Taj je argument osobito dobro prošao u nedavnom periodu kad je u ligi kampanja Black Lives Matter bila u punom jeku. A začetak ideje možemo pronaći u spomenutom The Decisionu, kad su se trojica ponajboljih igrača u ligi (James, Dwyane Wade i Chris Bosh) udružili i zapravo sami odabrali gdje žele igrati, živjeti i raditi.

Odlučivati o vlastitoj sudbini

Osnaživanje pozicije igrača i jačanje njihove moći možda se još bolje vidjelo 2014. u The Decisionu II, kad se James vratio u Cleveland. Od tada do danas on potpisuje samo kratkoročne, uglavnom dvogodišnje ugovore. Bila je to Paulova ideja koja je Jamesu dodatno povećala moć ili ponudila takozvani leverage u odnosu na franšizu, vlasnika i GM-a. S kratkoročnim ugovorima je Jamesova i Paulova pregovaračka pozicija dobro utvrđena i svako franšizino odstupanje od njihovih želja i potreba može biti kažnjeno odlaskom ili traženjem tradea. To je Klutchu i LeBronu omogućilo da kroje rostere kako oni žele i često klijentima agencije daju bogate ugovore ili im pronalaze mjesta na rosteru. Događalo se i u Cavsima, a događa se i u Lakersima, čak i ovog ljeta kada su u LA-u potpisani Klutchovi klijenti Juan Toscano-Anderson i Lonnie Walker.

Kako je LeBron poput svjetonika player empowermenta, tako i ostali igrači, uglavnom superstarovi, slijede njegov primjer.

Svjedočili smo toj situaciji u slučaju Jamesa Hardena i Rocketsa, a ovog ljeta imamo Kevina Duranta i Netse. Međutim, nigdje se testiranje ideje u praksi nije bolje osjetilo nego u slučaju Davisa i Simmonsa, obojice Klutchovih klijenata. Paul je oba slučaja bio neumoljiv potvrdivši se kao noćna mora GM-ova. Davis je imao još godinu dana ugovora s Pelicansima, ali je Paul javno zatražio njegov trade u Lakerse, pritom naglasivši da u slučaju tradea AD-a u bilo koju drugu ekipu igrač neće produžiti ugovor s tom momčadi, čime su neke zainteresirane ekipe za Davisove usluge, poput Bostona, naglo ohlađene. Na koncu je Davis razmijenjen u Lakerse i s LeBronom je uzeo titulu.

Simmonsov je slučaj je specifičan utoliko što je igrač imao još četiri godine ugovora sa Sixersima, ali je iz već opjevanih razloga odbio igrati i trenirati s momčadi. Paul i Simmons pozivali su se na pravo igrača da odlučuju o svojoj sudbini sve dok nisu izboksali razmjenu u Netse, čime je Paul opet dobio ono što je htio, i za sebe i za klijenta. Za sebe utjecaj, jačanje ugleda među igračima i pokazivanje mišića, a za klijenta promjenu sredine bez negativnih reperkusija.

Jačanje moći igrača svoj legitimitet crpi iz dviju komponenti koje je promućurni Paul vješto detektirao i na njima izgradio Klutchovu filozofiju. Prvo je sama priroda superstarova, kojih ima 10-ak u ligi i koji su neophodni svakoj momčadi da bi došla do rezultata ili titule. To ih čini nezamjenjivima i momčadi su spremne napraviti sve kako bi ih činile sretnima. Jučer je to bio James, danas su možda Simmons ili Young. Druga je ona socijalna: Paul u svim svojim intervjuima voli zaigrati na rasnu kartu, bilo da se hvali kako je dobar u regrutiranju mladih igrača koji u njemu prepoznaju put i bijeg iz siromaštva, bilo da kritizira sustav koji ne dopušta afroameričkim agentima proboj na tržište ili bijele igrače koji ne pristupaju Klutchu.

Tanka linija do razmaženosti

Nijednom Paul nije bolje odigrao na tu kartu nego u slučaju iz 2018., kada je tadašnju srednjoškolsku zvijezdu Dariusa Bazleyja, današnjeg Thunderova igrača, odvratio od odlaska na Syracuse u NCAA tako što mu je sredio pripravništvo u uredima kompanije New Balance, što je zapravo bio samo preludij u potpisivanje sponorskog ugovora teškog milijun dolara. Kada je NCAA iduće godine donijela pravilo poznato i kao Rich Paul Rule, ono da samo agenti s fakultetskom diplomom mogu predstavljati igrače, Paul, agent bez diplome i fakultetskog obrazovanja, napisao je otvoreno pismo s dosta snažnim optužbama na račun NCAA lige u kojemu ju je, opet između redaka, optužio za rasnu diskriminaciju. Samo šest sati od objavljivanja pisma pravilo je povučeno.

Zanimljiv je Paulov modus operandi. Proučavajući njegov rad, čitajući intervjue i imajući na umu da je odrastao u zloglasnom Glenvilleu u Clevelandu, nije teško zaključiti da se doista radi o ponosnom članu afroameričke zajednice, duboko osviještenom o problemima s kojima se ona na svim razinama nosi. Zato će često i propovijedati da uloga današnjih agenata ne bi trebala biti samo stjecanje velikog bogatstva za klijente, nego i edukacija igrača o tome kako se ophoditi prema novcu. S druge strane, Paul je i biznismen, pragmatik i utilitarist koji je kroz player empowerment učvrstio trend na kojem je izgradio svoje poslovno carstvo.

Iako je ideja o većoj moći intuitivno prihvatljiva, ponekad je tanka linija između nje i naprosto razmaženosti igrača. Kritičari player empowermenta naglasit će da je ideja zasnovana samo u korist uskog kruga najboljih igrača u ligi, budući da Brandona Ingrama i Josha Harta nitko nije pitao žele li igrati u New Orleansu kad su razmijenjeni za Davisa.

Paulov lik i djelo nastaviti će polarizirati javnost, sve ovisno iz kojeg se kuta na njega gleda. Jer tko je Rich Paul? LeBronov potrčko? Siva eminencija NBA lige? Profesionalac kojem su klijenti na prvom mjestu? Skorojević koji ne bira način kako doći do cilja?

Vjerojatno je sve to, a definitivno je i jedan od najuspješnijih agenata u ligi. Zato njegov utjecaj na NBA ligu ne može proći neopaženo. Ne moraš ga voljeti, ali moraš poštovati.