Sve ovo — igranje u prvom sastavu reprezentacije na Stade de Franceu u reprizi finala Svjetskog prvenstva, pred praznim tribinama uslijed nekakve pandemije — Filipu Uremoviću je vjerojatno prije nekih dvije godine bilo samo znanstvena fantastika.

Ne zato jer nije i tada vjerovao u sebe, nego je njegova realnost bila tada sasvim drugačija. Put u Dinamu, u koji je stigao kao perspektivni mladi branič nakon što je ispratio Cibaliju u drugoligaško društvo, stao je na samo jednom nastupu za seniorsku momčad, i to u revijalnom kup-demoliranju Borca iz Imbriovca. S vremenom se, kao 21-godišnjak, našao u drugoj Dinamovoj momčadi, a ondje vrijeme sporo protiče, iako je nosio i kapetansku vrpcu.

Doduše, drugoligaški nogomet ga je na neki čudni način i spasio, jer ga je na tim travnjacima primijetio Igor Bišćan, koji je tada s Rudešom prokrčio svoj put do Prve lige, a onda odmah i prihvatio ponudu ljubljanske Olimpije. Bišćan je u njemu vidio jeftino rješenje koje je istovremeno formirano i karakterno i igrački na prohtjeve seniorskog nogometa. Potpisao ga je zajedno s Darijom Čanađijom, kojeg je izvukao na posudbu iz Rijeke, da bi iz tih transfera izvukao maksimum. Uremović je pod Bišćanom tog proljeća odmah promoviran u prvu ekipu, dobio maksimalnu minutažu u 19 odigranih utakmica unutar kojih je s Olimpijom osvojio i dvostruku krunu.

Na novu ponudu se nije dugo čekalo; Rubin iz Kazanja je primijetio isto ono što i Bišćan u Drugoj HNL, samo s dodatnim iskustvom na višoj razini. Po svemu sudeći je ruskom prvoligašu na Uremovića ukazao Tomislav Dujmović, bivši reprezentativac a danas agent koji je u tom poslu dao ruke Ivanu Bošnjaku, inače Filipovu punopravnom zastupniku. Bišćanova ljubljanska avantura nije dugo potrajala, baš kao na kraju ni Filipova, ali obojica su iz nje dobili jako puno.

U samo dvije godine je uspio od drugoligaškog igrača postati jedan od najboljih stopera ruske Premier lige

Filip je stasao kao stoper. U Olimpiji je igrao isključivo stopera i kao stoper je prešao u Rubin, koji je uslijed financijskih nedaća tražio jeftino, a pouzdano rješenje na toj poziciji. I ondje se, unatoč činjenici da je to popriličan skok u karijeri za igrača koji je samo pola godine ranije igrao Drugu HNL, jako brzo aklimatizirao u svakom smislu: već u četvrtom nastupu je i zabio, nakon čega je praktički postao nezamjenjiv u srcu Rubinove obrane. Nakon ove pauze zbog koronavirusa dobio je i čast ponijeti kapetansku vrpcu, a po brojkama je protekle sezone bio jedan od najboljih stopera ruske Premier lige.

Dakle, Filip Uremović je vrlo dobar stoper koji je to dokazao i na poprilično značajnoj razini. Međutim, u hrvatskoj je reprezentaciji viđen kao rješenje na poziciji desnog beka, i to još otkako je upao u mladu selekciju.

Riskantni kompromis

Bekovske su pozicije u modernom nogometu deficitarne zbog evolucije same uloge. Hrvatska, doduše, ima nekoliko zanimljivih mladih imena na poziciji lijevog beka, koja je generalno još deficitarnija od desne strane već zbog same činjenice da je prirodnih ljevaka puno manje u ‘ponudi’; no, u Vatrenima je već dugo ozlijeđeni, pa nedovoljno opravljeni Šime Vrsaljko zasad jedino pravo rješenje. Testirana su razna potencijalna rješenja i na U21 i na seniorskoj razini, ali nije se odmaklo puno dalje od onih priručnih, odnosno priučenih bekova.

I Uremović je takav.

Od devet nastupa za mladu selekciju, njih osam je odigrao kao desni bek, a u onoj jednoj službenoj utakmici protiv San Marina, kada ga je Nenad Gračan upario s Petrom Bosančićem, zabio je i pogodak. Kao desni bek je odigrao i sve tri utakmice na lanjskom Euru do 21 godine u Italiji i San Marinu, na kojem je Hrvatska u tri utakmice primila osam golova.

Naravno, nije riječ o tome je li Filip kriv ili ne za bilo koji od tih golova, već da je on bio prisiljen igrati neprirodnu poziciju i tako možebitno žrtvovati svoj imidž i karijeru. Hrvatska je na taj turnir vodila čak trojicu lijevih bekova, a niti jednog desnog; i onda je od petorice pozvanih stopera Uremović viđen kao najbliže rješenje zbog svoje solidne tehnike, motoričnosti i vrlo dobrog čitanja igre. Što su svakako dobre karakteristike, koje je demonstrirao dijelom i sinoć, ali one koje u ovom slučaju i dalje čine vrlo riskantni kompromis.

Filip se tako našao u dosta nezahvalnoj situaciji. U samo dvije godine je uspio od drugoligaškog igrača postati jedan od najboljih stopera ruske Premier lige, ali ga je do reprezentativne selekcije dovela činjenica da je stavio muda na panj i odlučio prihvatiti ovaj rizik potencijalnog žrtvovanja kvalitetnog igrača kako bi se zamaskirao problem na poziciji koja nije njegova.

Vjerojatno svjestan da je to i jedini način da se nađe u kadru A selekcije, stavljen je na raspolaganje izborniku Zlatku Daliću, debitiravši na najvišoj sceni i to protiv svjetskih prvaka.

Nije bio ni toliko loš, odigrao je u skladu sa svojim mogućnostima koje su ipak znatno više usmjerene na obranu nego na napad. Tako je dobio 3/4 defenzivna duela u kojima se našao, uz dvije presječene i četiri osvojene ‘ničije lopte’ (jedna od tih na suparničkoj polovici terena) te jedan počinjeni prekršaj; od tri ofenzivna duela izgubio je sva tri i triput je izgubio loptu na svojoj polovici terena, uz jedan neuspjeli pokušaj driblinga i nijedno upućeno ključno dodavanje (ukupno 20/22 točnih pasova).

Sinoć su Google i društvene mreže vrvjeli upitima usputnih pratitelja nogometa: “Tko je taj Uremović?”. Za dobrobit njegove karijere, ako već ne i hrvatske reprezentacije, nadajmo se da zbog ovog spleta okolnosti neće ostati tek komadić trivije kad se u budućnosti budu spominjali prolaznici u Vatrenima.