HEP logo generalni partner Telesporta

Tko može promijeniti tenis?

Jedan vodi ‘pobunu’ igrača. Drugi je pragmatičan i ‘podoban’

Zadnja izmjena: 6. siječnja 2021.

Kao netko tko je svoje djetinjstvo proživio u Srbiji u 1990-ima, u vrijeme notornog i autodestruktivnog režima Slobodana Miloševića, Novak Đoković je čovjek koji je na svoje oči vidio što znači živjeti u skromnim ili pak bijednim uvjetima. Dok su njegovi roditelji na Kopaoniku davali satove skijanja i vodili restoran da bi prehranili troje djece, ali i financirali njegovu karijeru, Novak i braća vrijeme su provodili s djedom Vladimirom u beogradskom kvartu Banjici; ondje su bili i kobne 1999. kad je NATO bombardirao Srbiju, te kad su nekoliko mjeseci živjeli u strahu i svake večeri bježali u podrum.

Slično se može reći i za Vaseka Pospisila, čiji su roditelji 1988. izbjegli iz komunističke Čehoslovačke u Austriju, ondje kratko radili i prikupili nešto novca, samo da bi otišli u Kanadu, gdje je otac Miloš radio dva posla — jedan u tvornici brašna, drugi u pivovari. Kasnije, kad je Vaseku bilo 14, a u želji da mu omoguće bolje uvjete za treniranje, prodali su kuću i iz malog grada Vernona preselili u Vancouver, gdje će peteročlana obitelj s dva psa živjeti u jednosobnom stanu.

I Đokovićeva i Pospisilova obitelj stavili su jako puno toga na kocku jer šansa da postanete profesionalni tenisač koji može živjeti od igranja zapravo je minorna; postoji čak teza da se tenisači ponašaju poput kockara, odnosno odabiru ulaziti u takav rizik jer ih mami pomisao koliko bi na koncu mogli profitirati. Naravno, danas obojica žive poprilično bezbrižno; jedan malo više od drugoga, ali baš zbog toga kako su odrastali, obojica pokazuju i dozu socijalne osjetljivosti kakva je tenisu itekako potrebna.

Nije stoga čudno što su baš njih dvojica inicijatori nove udruge tenisača, začete samo koji dan prije sad već prošlogodišnjeg US Opena, a što je svojevrsna kulminacija pobune tenisača koja vrije već dugi niz godina.

Sada su tenisači podijeljeni, a u Vijeću igrača sjede oni koji su, recimo to tako, podobni, među njima i dvije najvažnije persone u tenisu — Federer i Nadal

Pravno gledano, Professional Tennis Players Association nije sindikat, ali može se reći da se namjerava baviti sindikalnim pitanjima; o osnivanju sindikata ili nove udruge tenisača, kakvi su u drugim globalno popularno sportovima odavno ustrojeni, priča se već dugi niz godina, ponajprije zato što postoji kritična masa igrača koji nisu zadovoljni svojim statusom, a onda ni raspodjelom novca koji tenis generira, pogotovo oni rangirani izvan top 100.

Najveći problem u promjeni takvog položaja predstavlja zapravo sama struktura ATP-ja; naime, igrači imaju svoje Vijeće igrača koje bira tri predstavnika u Upravni odbor ATP-ja, ali tri predstavnika imaju i turniri, pa bilo kakve opipljive promjene često ovise o glasu ATP-jeva predsjednika. On se, pak, na onim prijelomnim pitanjima uglavnom suzdržava od glasa ili pak staje na stranu turnira, s obzirom da su oni ti koji osiguravaju novac za organizaciju i nagradne fondove. Drugim riječima, ATP već godinama štiti korporativne interese turnira, tenisače iz vrha nastoji održati zadovoljnima, a ostalima daje mrvice.

Mrvice igračima

“Ne pozivamo na bojkot, ne formiramo paralelni Tour”, svejedno je prilično pomirljiv Đoković. “Samo želimo imati svoju organizaciju koja je 100 posto naša. Definitivno ćemo pokušati raditi s ATP-jem i drugim vladajućim tijelima”, dodaje.

Problem je, međutim, u tome što je ATP nedvosmisleno dao do znanja da neće biti koegzistencije, a onda ni komunikacije s udrugom, ponajprije zato što tenisači već imaju institucionalni mehanizam preko kojeg djeluju, odnosno mjesto za stolom za kojim se donose odluke. Također, još je jedan problem taj što je podršku zasad iskazalo oko 200 tenisača, ali i 200 tenisačica. Nije to mala brojka, ona će vjerojatno rasti, tu je i 70 do 80 igrača iz top 100, ali ne i većina onih iz samog vrha.

Među onima koji su odmah iskazali protivljenje osnivanju udruge su i Roger Federer i Rafael Nadal, koji su pomalo šupljim, pa i političkim jezičnim stilom istaknuli da nije vrijeme za podjele među igračima. Pa ipak, koliko god voljeli ovu dvojicu, hajdemo na tren ostaviti po strani svoje osjećaje i upitati se koliko su toga učinili za tenis, baš po pitanju statusa onih nižerangiranih? Koliko su iskoristili svoju nedvojbenu veliku moć i utjecaj da isprovociraju promjene?

Dojam je, nažalost, da su mogli učiniti i više jer tenis je i dan-danas sport koji generira velike nejednakosti, iako novca zapravo ne manjka; nejasno je, naime, zašto 200. tenisač na svijetu, od njih nekoliko tisuća koliko ih godišnje pokušava doći do ATP boda, ima problema s egzistencijom, a u ženskoj konkurenciji na tim je nižim razinama situacija još gora.

Doduše, istina je takva da se štošta promijenilo u posljednjih pet do 10 godina, pogotovo u muškoj konkurenciji — odnosno da je Vijeće igrača uspjelo ispregovarati ponajprije veći prize money i na Grand Slamovima (koji nisu pod ingerencijom ATP-ja), i na nižim razinama, čak i na ATP Challenger Touru. Bilo je i drugih pomaka, poput toga da danas velika većina Challengera pokriva troškove smještaja i hrane, prvih 200 igrača svijeta ima besplatno zdravstveno osiguranje, uvedeni su i uvjeti za isplatu mirovine i slično…

Svejedno, činjenica je da su to tek mrvice od kolača, pa i da je velik broj igrača frustriran upravo time što imaju ograničavajući utjecaj, pa i što stalno moraju voditi borbe, čini se, s vjetrenjačama. Na to se nadovezuje i onaj problem koji izaziva najviše spora — prize money na Grand Slamovima iznosi tek 14 posto od ukupnih prihoda GS-ova (sedam za muške, sedam za žene), dok je u drugim sportovima poput NBA-a ili NHL-a taj omjer otprilike 50/50.

Dojam je, dakle, da su i Federer i Nadal mogli ojačati pritisak na turnire; u redu, ljudi su vjerojatno pragmatični jer su borbe u Upravnom odboru iznimno ispolitizirane, ali s druge strane – zašto tenisači ne bi imali svoje tijelo, u njemu i profesionalce koji će se baviti spomenutim pitanjima, a onda i zakonsku zaštitu te na koncu i bolju pregovaračku poziciju?

Sukob interesa

U svakom slučaju, činjenica da nemaju potporu Federera i Nadala veliki je udarac za udrugu — usput budi rečeno, Andy Murray odbio je izraziti podršku samo zato što u početku žene nisu bile uključene — a zanimljivo je bilo čuti Pospisila kad su ga priupitali misle li pričati s njima.

“Nadal je ovih godina bio prilično glasan, pa sam optimističan da bi se bar jedan od njih dvojice mogao pridružiti”, rekao je, a indikativno je bilo to što uopće nije spomenuo Federera. “Ali njih dvojica nisu cijeli sport i tu zbog svoje veličine znaju dobivati i previše zasluga. Jer što će dvojica igrača učiniti ako je njih 500 ujedinjeno?”, kazao je.

Također, kad je prije godinu i pol Pospisil spominjao bojkot koji je skoro zaživio na Australian Openu 2012. — nakon čega će organizatori GS-ova početi povećavati prize money — istaknuo je da je samo jedan igrač iz vrha bio protiv bojkota i možda je logično pretpostaviti da se radilo o Federeru. Naime, jedan od faktora koji razdire ATP-jevu funkcionalost jesu mnogobrojni sukobi interesa.

Uzmite za primjer kontroverznog Justina Gimelstoba — osuđenog na tri godine uvjetno za fizičko nasilje nad jednom osobom, a kojeg je Đoković iz danas teško shvatljivog razloga htio pogurati na mjesto ATP-jeva predsjednika — koji je, sve do te presude, bio predstavnik igrača u Upravnom odboru. Gimelstob je inače i vlasnik produkcijske tvrtke Without Limit Productions koja je za uređivanje emisije ATP Uncovered od ATP-ja u razdobolju od 2012. do 2017. navodno dobila više od tri i pol milijuna dolara, pa je logično postaviti pitanje može li uopće netko takav djelovati u interesu igrača.

Ako pak pričamo o Federeru, on je jedan od osnivača onog zapravo marketinškog projekta Laver Cupa koji je pod ATP-jevom ingerencijom, ali kojim rukovodi tvrtka Trident8, inače podružnica Federerove menadžerske tvrtke TEAM8. Preko Laver Cupa Federer je povezan upravo s prvim čovjekom australskog tenisa i organizatorom Australian Opena Craigom Tileyjem, koji sjedi u upravi tvrtke Trident8. Imate i primjer Dominica Thiema, čiji menadžer Herwig Straka sjedi u Upravnom odboru, inače i sam direktor ATP 500 turnira u Beču, pa je opravdano postaviti pitanje mogu li ti igrači sjediti u Vijeću igrača i zastupati interese tenisača.

Radikalnija strategija?

Sve u svemu, činjenica je da se tenisače ne pita puno, pa i da se ne smatraju istinskim partnerima, a i neke se informacije od njih namjerno skrivaju.

Direktori Mastersa 1000, primjerice, već niz godina odbijaju pokazati financijske izvještaje turnira pa igrači zapravo ni ne znaju koliki dio prihoda čini prize money. Jest, da, raspodjela novca je veliki problem, ali ne pričamo tu o pohlepi igrača; primarni cilj udruge je organizirati igrače, razriješiti njihov status te staviti na dnevni red i pitanja zdravstvenog osiguranja za veći broj igrača, pitanje mirovina, a onda i pitanje godišnjih odmora s obzirom na zgusnuti raspored turnira. Možete misliti kako bi se ovo potonje razriješilo na sastanku Upravnog odbora…

Tako dolazimo do toga da je, uči nas to i povijest, najučinkovitije pregovaračko sredstvo u tenisu bojkot, ali kad imate nekolicinu zadovoljnih igrača u vrhu, onda je takvo što uistinu teško organizirati. Također, možemo dovesti u pitanje i taj prilično mekani, mirotvorni pristup koji su odabrali Đoković i Pospisil, tj. dojam je da su podcijenili suparnika i previdjeli činjenicu da imaju posla s ljudima iza kojih stoji golema količina novca koju oni ne misle samo tako dijeliti.

Da je tome tako sugeriraju i recentna događanja, otprije koji dan, kad je ATP preko noći izglasao da osoba koja je učlanjena u drugu tenisku organizaciju ne može biti član Vijeća igrača, a što je spriječilo Đokovića da ponovno dođe na čelo Vijeća; pritom treba istaknuti da su ga nominirali igrači nakon što je prije četiri mjeseca podnio ostavku. Jasna je to ATP-jeva poruka da ne misli koegzistirati s udrugom, a čini se da je ovakav rasplet situacije zapravo najbolji za predstavnike turnira. Sada su tenisači podijeljeni, a u Vijeću igrača sjede oni koji su, recimo to tako, podobni, među njima i dvije najvažnije persone u tenisu — Federer i Nadal.

PTPA pred sobom, pak, ima naporan posao uvjeravanja kolega da se pridruže. No, već je sada jasno da bi se ovaj mekani pristup ‘pobunjenika’ mogao pokazati sasvim promašenim, pa i da će u budućnosti možda morati odabrati znatno radikalniju strategiju.

Ne propusti top članke