Tko bi se nadao da će ovo košarkaško ljeto postati najuspješnije u povijesti za hrvatske mlađe kategorije? Nakon neočekivanog pohoda U20 selekcije do europskog srebra, kadeti su napravili korak više te se iz Novog Sada vraćaju sa zlatom oko vrata.
Izabranici Milana Karakaša pred odlazak na turnir bili su u statusu dark horsea, ali su zbog uvodnog poraza od Turske završili na mnogo težoj strani ždrijeba u nokaut fazi. Da bi se popeli na vrh, morali su nadjačati Litvu, Francusku i Španjolsku, redom favorite natjecanja, i to su napravili na doista dramatičan način. Litva je pala u triler završnici rezultatom 80:78, potom je Francuska slomljena tek u zadnjoj minuti (65:58), da bi sve kulminiralo pobjedom od pola koša nad Španjolcima (71:70) u strašno uzbudljivom finalu.
Ova je selekcija ostvarila uspjeh na potpuno suprotni način od svojih četiri godine starijih kolega. Damir Rajković je stazu do U20 srebra popločao rijetko viđenom inkluzijom svih 12 igrača u sustav i tako sakrio manjak sirovog talenta. S druge je strane Karakaš, inače trener Splitovih juniora, na raspolaganju imao neke izuzetno talentirane igrače i odlučio ih maksimalno iskoristiti i ne kockati se previše s kvalitetom siromašnijim igračima, što je ne baš pohvalna ali učestala praksa u mlađim kategorijama.
Vjerojatno ćemo po dočeku čuti neke izjave tipa “Svaki je pojedinac bio jednako važan dio pobjedničke slagalice”, ali to će biti tek isprazne floskule. Istina je da je Hrvatska pehar osvojila s jednom petorkom, ma koliko to grubo zvučalo prema ostalima. Dakle, titulu su donijeli Filip Paponja, Boris Tišma, Ivan Perasović, Roko Prkačin i Matej Bošnjak.
Hrvatska je dosad triput osvojila kadetski Eurobasket, a svaki put je MVP prvenstva (Nikola Vujčić, Dario Šarić i Mario Hezonja) postao renomirani košarkaš
Dovoljno govori podatak da su čak trojica Hrvata (Perasović, Prkačin, Tišma) među četvoricom igrača s najvećom prosječnom minutažom na čitavom turniru, a u Top 10 se nalazi još i Bošnjak. Tu je još i zapanjujuća činjenica da je ta četvorka ubacila 64 od 65 poena u polufinalu s Francuskom, a bacanje je dodao Paponja. Impuls s klupe stao je na okruglih nula poena. U četvrtfinalu je ista četvorka ubacila 77 od 80 poena uz tricu Lukše Buljevića, dok je u finalu četiri poena ubacio Tomislav Ivišić. To je ukupno sedam poena s klupe u tri najvažnije utakmice, sapienti sat.
Pa da vidimo tko su članovi udarne petorke na koju nitko nije imao odgovor.
Filip Paponja
Dolazi iz Cibone i igra na poziciji razigravača, tradicionalno najslabijoj točki većine hrvatskih momčadi. I ovdje je Paponja bio ispod razine ostalih iz petorke, pogotovo kao strijelac, ali je korektno odrađivao svoj posao. Gubio je, doduše, čak 2,7 lopti po utakmici, ali i dijelio gotovo pet asista u prosjeku. Dosta je prisutan na obrambenom skoku, nakon kojeg odlično otvara tranziciju. Krasi ga dobar pregled igre i fina rukica (52,9 posto trica), ali ulasci u reket su mu jako klimavi (samo jedna ubačena dvica na turniru).
Matej Bošnjak
Centar iz Cedevite, visok tek 202 cm ali jako dominantan pod košem u oba smjera. Vidi se da ima izuzetan osjećaj za poentiranje — ne igra na sirovu snagu, već je sposoban na razne načine provući se do obruča. U obrani jako pokretan i pravovremen u preuzimanjima, donio pobjedu nad Litvom blokadom netom prije sirene. Ipak je dojam da je koju minutu više na toj poziciji trebao dobiti Ivišić. Njegova budućnost mnogo ovisi o tome koliko će još narasti.
Ivan Perasović
Sin Velimira, bivšeg hrvatskog izbornika i paklenog šutera šampionske Jugoplastike. Međutim, Ivan se igrački bitno razlikuje od oca. Nešto je viši (dva metra) i pokriva krilne pozicije. Također pokazuje naznake da ima meku ruku, ali trica mu još uvijek nije jako oružje (7/25, 28 posto), puno se bolje osjeća kada šutira unutar linije. Splitov klinac najbolji je u tranziciji kada sjajno pronalazi koridore do obruča, vrlo je skočan. Djeluje dosta samozatajno — nema ga, nema, pa u par minuta naniže desetak poena, da bi se opet ugasio na duže vrijeme. Bio mnogo bolji nego na nedavnom U17 Svjetskom prvenstvu, turnir završio s 15,7 poena prosječno uz 5,9 skokova.
Boris Tišma
Šuter od 2 metra, igrač Real Madrida. U Španjolsku se iz Dubrave uputio još s 13 godina i utjecaj španjolske škole košarke očigledan je u njegovoj igri. Bio je teško ukrotiv i za protivnike i za svoje — uputio je najviše divljih šutova, uglavnom bio na ispod 50 posto šuta i gubio tri lopte po utakmici. Svejedno je klasom radio prevagu, a najbolje je sačuvao za kraj kada gotovo nije mogao promašiti (6/7 za dva, 2/2 za tri) i kroz prvo poluvrijeme praktički sam uništavao Španjolce. Turnir zaključio u najboljoj petorci i s 18 poena, 5 skokova i 2,7 asistencija prosječno. Po mom sudu, riječ je o najsigurnijoj okladi kada je u pitanju seniorska budućnost. Naprosto posjeduje sjajne fizičke predispozicije, nema izrazite slabe točke, a Realova omladinska škola pravo je mjesto za daljnji napredak. Ovako kratak i elegantan mogao bi postati monstrum na svojoj poziciji.
Roko Prkačin
Ipak, najviše je pokazao Cibonin mladić. Naravno, također sin bivšeg košarkaša — otac Nikola bio je centar Splita, Cibone i Efesa. Roko se također uvelike razlikuje od oca, i to više nego Ivan od Velimira. Zasad je narastao do 201 centimetra i pokriva obje krilne pozicije. Nikša je postigao respektabilnu europsku karijeru, ali svaki otac želi preko svoga sina dosanjati neke neostvarene snove, stoga je Roko od malih nogu krenuo vježbati ono što je Nikši nedostajalo: rukovanje loptom i šut.
NAME A BETTER 🏀 FINISH, WE'LL WAIT… 🔥 #FIBAU16Europe@CbfHks 🇭🇷 @baloncestofeb 🇪🇸 pic.twitter.com/y2tpK2YByJ
— FIBA (@FIBA) August 18, 2018
Roko zaista izgleda kao da se rodio s košarkaškom loptom u ruci, barata s loptom i promjenama poput razigravača. Strahovito je brz i eksplozivan, čim ugrabi skok smjesta juri naprijed; coast-to-coast akcije sasvim su normalna pojava. Ima jako dobar pregled igre, a najveća snaga mu je munjeviti prvi korak kojim u startu izbacuje svakog čuvara. Prodore podjednako uspješno završava polaganjem, floaterom i zakucavanjem, ali nije mu mrsko ni postaviti se u reket, izbaciti dupe i masom ugurati protivnika pod sam obruč — tako je, u karakterističnom stilu svog starog, pogodio za pobjedu u finalu. Košarka se neprestano razvija, ali nekad su stare metode najučinkovitije.
Međutim, velika slabost mu je šut. Vidi se da je dosta radio na njemu, ne libi ga se uzimati u serijama, ali posve je očito da je tu ostao zakinut što se tiče talenta (3/18 trica na turniru, 0/7 u finalu). Sve on to lijepo izvede na tlu, čitavu pripremu, pa ni izbačaj ne izgleda baš loše, ali te lopte dobrano promašuju metu, pogotovo kad šutira iz driblinga. Pitanje je koliko može napredovati u tom segmentu, možda mu to odredi tijek karijere.
No, sve i da mu šut ostane Ahilova tetiva, svejedno može postati sjajan igrač. To kako vuče loptu i preuzima odgovornost u kritičnim trenucima uistinu je impresivno, a ova MVP nagrada (18,6 poena, 10,9 skokova, 3,7 asistencija i 2 blokade prosječno) mogla bi biti tek početak nečeg velikog. Roko Prkačin izgleda kao light verzija Bena Simmonsa.
Što se tiče same igre, Hrvatska je obrambeno odigrala fenomenalno, za što treba skinuti kapu izborniku Karakašu, to je glavni razlog uspjeha ekspedicije. Sjajnim rotacijama i čitanjem igre suparnici su ograničeni na 67,7 poena u prosjeku, a najdojmljivije je bilo zaključavanje reketa protiv fizički dominantnih Francuza, koji su se u očaju i nevjerici okrenuli šutiranju trica s devet metara.
U napadu je bilo ponešto fino nacrtanih akcija, no generalno gledajući bilo je tu dosta praznog hoda i življenja na inspiraciji pojedinaca, ali cilj je opravdao sredstvo. U posljednjoj se četvrtini finala činilo da će se skraćena rotacija obiti o glavu Karakašu jer je došlo do prilične iscrpljenosti; ipak, Prkačin je smogao snage i spasio stvar.
Ovo zlato sjajna je stvar za hrvatsku košarku, ali će pasti u zaborav ako se iz ove generacije za nekoliko godina ne promovira neki veliki igrač. Povijest pruža nadu – Hrvatska je dosad triput osvojila kadetski Eurobasket (1995., 2010. i 2011.), a svaki put je MVP prvenstva (Nikola Vujčić, Dario Šarić i Mario Hezonja) postao renomirani košarkaš. Nadajmo se da će tako biti i ovog puta.
