Tmurna budućnost tenisa?

Indian Wells ponudio je depresiju. Ali nije sve tako sivo

Zadnja izmjena: 19. listopada 2021.

Za većinu igrača iz samog vrha ova je teniska sezona, znamo svi iz kojeg razloga, započela je mjesec dana kasnije od uobičajenog. Značilo je to, dakle, nešto malo više dragocjenog odmora od onoga na što su navikli, pa i mogućnost uistinu kvalitetne pripreme za novu sezonu, iako je taj kasni početak imao i neke druge reperkusije.

Uzmimo za primjer Saschu Zvereva. Nijemac je sezonu počeo 2. veljače u Australiji na ATP Cupu tijekom kojeg je odigrao tri meča; s Njemačkom je stigao do polufinala, a poraz koji su doživjeli od Rusije u suštini mu nije toliko loše sjeo jer je, upravo zbog korone i kašnjenja sezone, Australian Open počinjao odmah idući tjedan. U Melbourneu je Zverev dogurao do četvrtfinala, nakon čega je možda mogao uzeti dan-dva odmora, ali otprilike 10 dana kasnije već je igrao ATP 500 u Rotterdamu, gdje je neočekivano ispao u prvom kolu. Dva tjedna nakon toga Zverev je igrao Acapulco koji je na koncu osvojio, a svega pet ili šest dana kasnije ispao je u drugom kolu Mastersa u Miamiju, koji je ATP uspio nekako ugurati u kalendar, zbog čega je, uz utjecaj mjera protiv korone, puno igrača odustalo od turnira.

Radilo se i o tome što je samo tjedan dana nakon finala u Miamiju počinjala zemljana sezona u Europi, tradicionalno u Monte Carlu, gdje je Zverev došao do trećeg kola; zbog toga što u bodove ulaze i turniri serije 250, Zverev je potom nekih 10 dana kasnije igrao turnir u Münchenu, gdje je opet neočekivano ispao u četvrtfinalu; i ponovno mu to i nije toliko loše sjelo jer je idući tjedan na rasporedu bio Masters u Madridu koji je osvojio, dok je tjedan iza toga odmah igrao i Masters u Rimu…

Uobičajeno je da, barem za igrače iz samog vrha, nakon turnira u Rimu slijedi jedan prazan tjedan prije Roland Garrosa, ali je — ponovno zbog korone — pariški turnir pomaknut za tjedan dana, što je u konačnici značilo manje vremena u pripremi za travnatu sezonu. Zverev je tako na Roland Garrosu igrao polufinale, a samo nekoliko dana kasnije već je igrao Halle, da bi već idući tjedan bio u Wimbledonu gdje je stigao do četvrtfinala.

Pričati o tome da smo u Indian Wellsu vidjeli budućnost tenisa, onu tmurnu u kojoj nema Trojke, znači zanemariti kontekst u kojem se turnir odvijao

Također, uobičajeno je i da iza Wimbledona tenisači konačno imaju nekoliko slobodnih dana kad stvarno ne igraju i ne razmišljaju o tenisu, ali problem je bio u tome što je Zverev odlučio igrati Olimpijske igre, koje su na rasporedu bile dva tjedna poslije finala u All England Clubu… U Tokiju je na kraju njegova forma dosegla vrhunac, uzeo je zlato, a samo dva tjedna kasnije igrao je i Masters u Cincinnatiju, gdje je ponovno otišao do kraja. Tjedan dana kasnije, pak, bio je u New Yorku i igrao US Open, a otprilike tri tjedna nakon što je ispao u polufinalu od Novaka Đokovića, stigao je u Indian Wells, još jedan turnir s terminom koji je odskakao od uobičajenog…

Sezona je, dakle, kasnije počela, igračima je to uistinu dobro došlo, ali reperkusije toga bile su i neuobičajeno zgusnuti raspored koji je bio dodatno opterećen Olimpijskim igrama, što za posljedicu ima to da su igrači iz vrha već poprilično iscijeđeni.

Objektivne okolnosti

Upravo zato se događa i to da je Zverev prije nekoliko dana, nakon ispadanja u četvrfinalu od Taylora Fritza, izjavio kako se osjeća iscrpljenim i da samo želi otići kući. Slično je na terenu djelovao i Stefanos Tsitsipas, dečko koji je ove godine odigrao najviše mečeva, odnosno njih 68 iliti 10 više od Zvereva; Tsitsipas je inače igrač koji ulazi u jako puno turnira i to je nešto što bi trebao preispitati — isto kao i Andrej Rubljov — jer bi u protivnom mogao završiti kao Dominic Thiem, kojemu se tijelo početkom ove godine naprosto počelo raspadati. Znamo i kakvu je sezonu imao Daniil Medvjedev, koji je u Indian Wellsu igrao čak i bolje nego na US Openu, imao je i dobiveni meč protiv Grigora Dimitrova, a onda je doživio brutalni meltdown koji je bilo teško gledati…

Uzmite u obzir i to da su igrači manje-više stalno bili podvrgnuti raznoraznim korona-mjerama, što neminovno utječe na njihovo mentalno zdravlje; često nisu smjeli napuštati hotel osim da bi trenirali, bili su poprilično izolirani od vanskog svijeta te su se u konačnici morali testirati gotovo svaki dan, što je opet značilo i stres od mogućnosti pozitivnog testa. Rezultat svega je upravo kaotična sezona koja bi se mogla opisati kao energy sucking journey, a onda i Indian Wells u kojem finale igraju 26. i 36. igrač svijeta.

Ne radi se, dakle, ni o nekoj vražjoj empatiji koju bismo mi sad trebali osjećati, već o objektivnim okolnostima koje su dovele do takvog raspleta.

Imate činjenicu i da je spomenuti Masters u Miamiju igran u terminu koji nikako nije odgovarajući, pa smo i ondje gledali finale između tada 31. i 36. grača svijeta, dok su na drugim Mastersima do finala stizali uglavnom top 10 igrači. Sukladno tome, nije ni vrijeme ni mjesto za donositi neke grandiozne zaključke; još 2017. ušli smo u nešto slabiju tenisku eru, ali pričati o tome da smo u Indian Wellsu vidjeli budućnost tenisa, onu tmurnu u kojoj nema Trojke, znači zanemariti upravo kontekst u kojem se turnir odvijao.

Murray potiho rudari

Situaciju u kojoj su oni s vrha ozlijeđeni ili već pomalo iscijeđeni na kraju je iskoristio Cameron Norrie, 26-godišnjak koji igra tenis života i kojem je ovo najbolja sezona u karijeri.

Norrie je ove godine odigrao šest finala, uzeo je dvije titule (dotad u karijeri samo jedna), a sad je i kandidat za završni Masters koji se od ove godine igra u Torinu. Ljevoruki Britanac koji gaji pomalo dosadan stil igre — ponajprije onda kad postane ‘zid’ — što je zapravo kompliment. Sinoć je u prvih set i pol djelovao nervozno, ali je na kraju uspio slomiti gruzijskog revolveraša Nikoloza Basilašvilija te u spomenutim uvjetima zasluženo doći do naslova; naravno, tek ćemo iduće sezone vidjeti je li u stanju braniti bodove, pa i eventualno ući u top 10.

Pa ipak, koliko je god je to možda lijepa priča, kraj ćemo posvetiti jednom drugom igraču; sir Andy Murray već duže vrijeme potiho i neprimjetno rudari, a u Indian Wellsu je još jednom potvrdio da je tu negdje, pa i da se može nositi s top 10 razinom tenisa.

U trećem kolu je ispao gusto od Zvereva, a još je na US Openu odigrao fantastičan meč protiv Tsitsipasa, koji ga je ipak uspio slomiti u pet setova. Murrayju je trebalo jako dugo da uhvati takav ritam i sad treba vidjeti može li probiti i tu barijeru te s metalnim kukom porušiti sve granice koje ovo naše tijelo stavlja pred nas. Jasno je, dakle, da ćemo Muzzu gledati još neko vrijeme; čovjek je urođeni borac koji ne misli samo tako otići sa scene, trenutno je manje-više zdrav i vjerujte da ga apsolutno nitko ne želi za suparnika u ždrijebu. I možda je on sam najbolji primjer da ne treba donositi grandiozne zaključke.

Uostalom, na terene će se prije ili kasnije vratiti Đoković, a onda i Roger Federer i Rafeal Nadal. Naravno, tek treba vidjeti u kakvom izdanju, pogotovo potonja dvojica, ali kako god da okrenete, budućnost tenisa ipak nije tako depresivna kako se možda mogao steći dojam gledajući Indian Wells.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.