“Sjećam se reakcije publike”, započeo je jednom Lee Dixon, autor ovog remek-djela. “Bilo je suprotno onome kad se u kazalištu diže zastor za početak predstave. Prvo je, dok je lopta putovala zrakom, bila mrtva tišina, a onda kad je ušla u mrežu, odjednom je nastao žamor. Nije bilo proslave gola. Bilo je više u stilu: ‘Je li se ovo upravo dogodilo? Je li on to upravo lobao svog golmana?’. Bilo je nadrealno.”

To su, dakle, oni kod kojih postoji aktivna participacija jednog ili dvojice igrača koji dožive svojevrsno pomračenje uma. To su, dakle, oni čiji autori ne mogu mirno spavati, često premotavaju film u glavi, pitajući se što im je bilo. Svaki put kad pričaju o toj traumi koja u njima izaziva sram — a kao autor jednog takvog remek-djela, i to glavom, ipak mogu ponešto reći o tome — rečenicu započinju s “Mislio sam…”

Poštenjačina Kudrjašov nastavio je šepati, sve dok se nije dogodilo to što se dogodilo

“…da bi bilo dobro malo jače udariti loptu, jer sam krajičkom oka vidio da se Coventryjev igrač pomaknuo prema našem golu”, nastavit će se ispovjedati Dixon, pa stati drobiti o lopti Adidas Tango, inače neobično laganoj, a onda i o toplom vremenu po kojemu ona brže leti…

Kad vas zapadne ta nesreća da morate napisati pokoju riječ o autogolovima, pogotovo onima koji odlučuju iznimno bitne utakmice, dođete u kušnju njihove autore prikazati kao stigmatizirane i odmetnute likove, žrtve koje to ne zaslužuju biti, znate već; uostalom, netko bi mogao reći da nema boljeg primjera od Andrésa Escobara, čovjeka kojeg su ubili navodno zbog jednog prilično bitnog autogola koji je zabio Kolumbiji na Svjetskom prvenstvu 1994.; “navodno” jer Escobara nije ubio nogomet, već ga je ubilo bolesno kolumbijsko društvo. Postoji priča i da u pozadini svega stoji narko boss koji je izgubio masu novca na kladionici, ali prije se radi o tome da su se verbalne čarke u onodobnom Medellínu rješavale jezikom oružja.

Točka slamanja

Bilo kako bilo, dođete onda u iskušenje proplakati i nad sudbinom Fjodora Kudrjašova.

Svi su potrebni sastojci tu; Rusija je u utakmici visokog uloga 80 minuta odolijevala hrvatskim napadima, bila je nadomak plasmanu na Svjetsko prvenstvo, samo da bi se ukazao taj redikul i učinio ono što hrvatski igrači vjerojatno ne bi učinili.

Pogreške koje imaju takvu težinu nešto su što osjetljiva nogometna rulja najčešće ne oprašta i takvi stigmatizirani likovi, koji de facto postaju žrtve psihičkog iživljavanja, stvarno postoje; pogotovo u ovo doba superheroja rulja nema razumijevanja za takve ‘partibrejkere’, pa često se događa i da se njihove crne rupe promatraju izvan bilo kakvog konteksta. Nije bitno to što je momčad bila potpuno pasivna i grčevito se branila 80 minuta, već je bitna ta kretenčina koja nije mogla ispucati loptu u vražju mater… Na kraju krajeva, u tom pomalo crno-bijelom narativu koji prevladava čak i kad se piše o nogometu, a čemu u nedostatku inspiracije znamo i sami pridonositi, mjesta ima samo za junake i tragičare.

Pa ipak, s autogolovima i ‘tragičarima’ priča je nešto drugačija, ili barem želim vjerovati da je tako; da ponovimo, ljepota autogola, pa i ta njegova nevinost, upravo je u njegovoj spontanosti.

Autogol je (najčešće) sasvim iskren čin, sasvim ljudska omaška koja, teško je ne primijetiti, ima i taj komični, slapstick štih u sebi, ali onda zapravo i brutalne posljedice; jer realno, nema veće sramote ili katastrofe od autogola. Je, da, možeš napraviti komičnu ili glupu pogrešku koja će uzrokovati pogodak, ali to jednostavno nije to; nedostaje taj završni čin blamiranja, posljednji čavao u lijesu zvanom sramota. Ako hoćete, nedostaje taj završni čin koji će te ujedno odmah iskupiti; ne znam, ali kod autogola kao da se čak i ta nerazumna rulja smekša; kao da i među njom proradi empatija, a autogol postane točka u kojoj se to naše pobješnjelo nerazumijevanje konačno slomi. Točka u kojoj smo konačno u stanju prihvatiti da su i takve, grozomorne i kardinalne pogreške, ili zapravo samo pogreške, sastavni dio igre.

“Kad se nešto ovakvo dogodi, često se događa da dobiješ veliku podršku”, rekao je jednom Jamie Pollock, autor još jednog poprilično važnog autogola, onog kojim je njegov Manchester City u sezoni 1997./1998. izgubio gotovo sve šanse za ostanak u drugoj ligi; usput budi rečeno, Pollock je mislio da je vratar ostao na liniji… “Cityjevi su navijači bili sjajni. Imaju dobar smisao za humor. Očekivao sam da će me zlostavljati, ali to se nije dogodilo”, rekao je čovjek koji je prema jednoj anketi bio značajnija ličnost za čovječanstvo u posljednja dva tisućljeća nego Isus Krist; naime, anketu su svojim glasovima zasuli navijači Queens Park Rangersa, izravnog konkurenta u borbi za ostanak protiv kojeg je Pollock zabio svoj autogol.

Opran od grijeha

Dotični je inače dobio i veliku podršku od suigrača, što je zapravo rijetkost, pogotovo na vrhunskoj razini, jer svlačionica je poprilično teško mjesto. Suigrači su sebični ljudi koji nemaju vremena za tebe i tvoje probleme; odnosi su često površni i prozirni, katkad i na razini kurtoazije, a kad upadneš u kakvu depresiju, nemaš se na koga osloniti. Gianluigi Buffon je svojevremeno krhkom Álvaru Morati prilično jasno rekao da plakati treba unutar vlastita četiri zida, a jedan anonimni nogometaš koji je upao u golgetersku krizu istaknuo je da u takvim razdobljima suigrači bježe od tebe kao od kuge. Da, pogledat će vas u oči i kratko porazgovarati s vama, ali čim im okrenete leđa, počet će spletkariti i ogovarati. Pa ipak, sva ta licemjerna fasada pada jednom kad se dogodi autogol.

“Vidio je da se ne osjećam dobro”, ispričao je jednom Djimi Traoré, autor ovog remek-djela, referirajući se na Jamieja Carraghera. “Vodili smo dugi razgovor tijekom kojeg mi je rekao: ‘Djimi, to je ništa, ja sam zabio dva autogola u jednoj utakmici, i to protiv Manchester Uniteda. Tako da nemaš brige’. To mi je puno značilo i pomoglo mi je da nastavim dalje”, ispovijedio se.

Bit će to sada duga zima za nesretnog Fjodora Kudrjašova, pa vjerojatno će uvijek biti i iskompleksiranih kretenčina koje će mu vječno spočitavati taj autogol. Na kraju krajeva, to će uvijek živjeti s njim i vjerojatno će se i on sam pitati — zašto, pobogu, nije, kad ga je pecnulo u zadnjoj loži, pao na tlo i tražio liječničku pomoć… I to je zapravo dobro pitanje, jer većina tih pomalo iskvarenih nogometaša učinila bi upravo to; umjesto toga, poštenjačina Kudrjašov nastavio je šepati, sve dok se nije dogodilo to što se dogodilo… I dijelom valjda baš i zato, kad jednog dana bude polagao račune, siguran sam da će ćelavi Fjodor biti čist. Opran od grijeha. Spašen.

Baš kao i svi mi koji smo mislili izbiti loptu sredinom čela, ali je ona, nitko ne zna kako, završila u suprotnim rašljama našeg gola.