Trubadur

Marco Verratti u potrazi za vrhovnim nogometnim idealom

Zadnja izmjena: 12. kolovoza 2020.

Paris Saint-Germain zasebni je entitet unutar francuskog nogometnog teritorija. Prodefliralo je kroz njegovu momčad više različitih tipova igrača; U njegovoj momčadi naći ćete igrače koji su profilom međusobno vrlo različiti — od ratnika i vođa, čije vrijeme dođe i ode, baš kao što je došlo i prošlo vrijeme Thiaga Silve i Edinsona Cavanija, preko tihog obrtnika Idrisse Gueyea, pa do superzvijezde Neymara.

Ako na taj ‘zasebni’ PSG gledamo kao na srednjovjekovnu grad-državu, u čijoj se taverni okuplja plejada različitih karaktera, od vođa, onda bi Marco Verrati bio nešto poput njena trubadura.

Izvorno troubadour označava nekoga tko traži i(li) pronalazi nešto; trubaduri pjesnici-udvarači, koji su središte svog svijeta postavili oko potrage za nedostižnim ljubavnim idealom. Otkako je Verratti počeo svoj put prašnjavim cestama talijanske L’Aquile, njegov je čitav put također stao u traženje vrhovnog nogometnog ideala: njegova je lutnja lopta, a njegov ideal dvojak. S jedne strane on vječno luta terenom u potrazi za prostorom, a s druge, baš kao i njegov PSG, traži ideal koji je i dalje nedostižan, punih osam godina otkako ga je put doveo do pariških zidina.

Kada se stari pušač Zdeněk Zeman 2011. našao na hladnijem dijelu jadranske obale, u Pescari, u njemu je pronašao mladića koji je znao sve s loptom, ali u okruženju koje mu nije davalo puno vremena s njom. Njegov učenik i prethodnik na Pescarinoj klupi, Eusebio Di Francesco, pričao mu je o igraču koji u srcu veznog reda savršeno razumije i kontrolira prostor. Problem je bio taj što sa samo 165 cm visine nije imao šanse biti na lopti duže od nekoliko sekundi bez pomoći okoline, pogotovo na tvrđoj drugoligaškoj razini. Zeman je znao da je on čisti sistemski igrač, ali onaj koji od momčadi traži angažman kako bi joj uslugu vratio dvostruko. Jednako je tako osigurao da se druga dvojica mladih pulena koje je Verratti hranio loptama, Lorenzo Insigne i Ciro Immobile, osjećaju kao da se cijeli njegov calcio fantastico gradi isključivo oko njih.

“Radije bih prestao igrati nogomet nego promijenio svoj stil”

Za Verrattija je Zeman očekivao da će, nakon što je uveo Pescaru u Serie A i svojim stilom privukao širu pozornost šire javnosti, biti spreman postati nasljednik Andree Pirla u Juventusu. To što se nominalno i dalje radilo o drugoligaškom igraču bilo je najmanje bitno; Verratti je bio poseban profil, deficitaran i na elitnoj razini, a kada se počelo licitirati uglavnom s imenima najvećih talijanskih klubova umiješao se PSG, koji je pak još uvijek bio u inicijalnoj fazi razvoja pod novim, bogatim vlasnicima. Dok su se svi drugi nećkali zbog nemale cijene koju je Pescara postavila, Parižanima nije bio problem izdvojiti tih 12 milijuna eura za 19-godišnjeg klinca iz Serie B. Ionako su svi znali što on može, a to ekspresno odrađivanje posla bilo je samo pokazivanje mišića i platežne moći.

No, tu je nastao problem.

“Uvijek sam igrao na svoj način”

Verratti je u PSG doveden kao sistemski igrač s elitnim predispozicijama, čime su Parižani pokazali nakanu da od skupa individualaca počnu kreirati dobro uhodan sustav. Bili su bogati šeici već onda svjesni da im neće biti teško uspostaviti dominaciju na domaćem tržištu, bez obzira na to što su u premijernoj vlasničkoj sezoni završili drugi, iza Montpellierea. Dok su gradili momčad za dugoročnu dominaciju, podsvjesno su gajili obzir za to da je u lovu na europski naslov ključno pobjeđivati s idejom, odnosno sa stilom, jer to ujedno privlači i nove ‘konzumente’.

A Verratti je trebao biti prvi važan korak u tom smjeru, tim više što je stršio kao kontrast Davidu Beckhamu, Ezequielu Lavezziju i Zlatanu Ibrahimoviću, koji su svi odreda također istog tog ljeta stigli u Pariz.

I Verratti je zaista bio izdvojen u tom okviru koji se i dalje gotovo ekskluzivno bazirao na svoj sili individualnog talenta, lišenog nekog detaljno strukturiranog plana. Vidjelo se da je njegov strpljiv, metronomski stil upotpunjen drskošću koja ga prati na karakternoj razini;na terenu je bio ono što su ljudi od njega i očekivali, maestro koji je loptu koristio kao lutnju u potrazi za prostorom i onim savršenim pasom. Bila je to njegova varijanta trubadurske pjesme, ali s vremenom više nije bio siguran kome je treba adresirati. PSG je bez obzira na sve ostao skup individua naprosto zato jer je to bio najjednostavniji poslovni plan, a Verratti — idealan igrač za igru u posjedu, koju na elitnoj razini PSG uglavnom odbacuje — sve je više pokušavao sam pokazati kako se treba ‘ispravno’ igrati.

“Uvijek sam igrao na svoj način i uvijek bih nastavljao tako igrati, čak i kada su mi ljudi govorili da to ne radim”, izjavio je Verratti za The Daily Telegraph. “Treneri su me pokušali mijenjati, ali to je moja osobnost, moj karakter i moj stil igre. Znam da svaki igrač ima različit stil, ali ja se nikada neću promijeniti. Radije bih prestao igrati nogomet nego promijenio svoj stil.”

Ove rečenice zvuče kao plod njegovog uljuljkanosti u taj prečesto toksični individualistički stil kojem se PSG uvelike podredio. Bilo je previše utakmica u kojima je igrao svoju igru, shvaćajući nogomet sve više kao skup individualnih stilova u kojima je najbitnije držati do svog, makar se to u njegovu slučaju prečesto pretvaralo u iritantno carinjenje lopte. Za glavnog distributera, onog koji je loptom sposoban pronaći bilo koga čim dobije malo prostora, Verratti je propustio shvaćati da je to što se od lopte ne odvaja do trenutka dok ne isfrustrira svoje suigrače upravo znak da je na neki način izgubio sebe.

Možda i posljednja prilika

Tu se dobrim dijelom i krije odgovor na pitanje zbog čega je osam godina uspio nakupiti više od 200 nastupa za PSG i zašto su mnogi drugi europski velikani pokazivali jak interes za njim, samo da bi se naknadno povukli. Verratti naprosto nije do kraja sazrio. Kao mlad igrač se razvio u okruženju u kojem mu nije problem javno kazati kako su ga treneri “pokušali mijenjati”, ali da je on to odbacio, misleći da tako žele promijeniti i njegovu osobnost. Kasnije je bio samo jedna od međusobno sasvim različitih individualaca u svlačionici, svaka sa svojim specifičnostima i problemima, koje treneri niti nisu mogli puno mijenjati i razvijati, sve da im je to i bila namjera.

PSG je angažmanom Thomasa Tuchela ponovno aktivirao svijest o tome da je za europski trijumf potrebno pobjeđivati sa stilom. Dominacija u Francuskoj ništa ne znači ako će momčad svake godine gubiti na putu do svog vrhovnog ideala. Ni Tuchel nije uspio do kraja razviti svoju ideju i pitanje je hoće li uspjeti, ali igrač poput Verrattija, koji već instinktivno razumije i vidi širu sliku na terenu, tu mu je od posebne važnosti. PSG će i dalje suparniku prepustiti posjed lopte, ali je počeo pobjeđivati momčadski, na nešto više od individualnih bljeskova, što i onaj razmjerno rutinski prolaz protiv Borussije Dortmund potvrđuje. Verratti je, doduše, preskočio tu utakmicu, ali ona je možda najbolja ilustracija pomicanja osi prema sustavu u kojem bi on mogao dati najviše od sebe.

Ako već za to nije prekasno, što se njega tiče.

Sa skoro 28 godina i spomenutih preko 200 nastupa za PSG, to mu je možda i posljednja prilika da pokaže pravog sebe, onog kojeg smo čekali da doprinese velikom rezultatu kroz stil, a ne kroz misao da je svaki igrač sam sebi dovoljan ako posjeduje dovoljno kvalitete i karaktera. Ako mu to ne uspije, ostat će trubadur u potrazi za svojim vrhovnim idealom, bez obzira na to dosegao PSG u međuvremenu svoj ili ne.

Ne propusti top članke