U nogometnim utakmicama toliko toga može poći po zlu. Trenerski planovi padaju u vodu zbog činjenice da je lopta udarila u stativu nekoliko centimetara lijevo ili desno. Zato u pravilu nije dobra ideja donositi zaključke na temelju jedne utakmice, koliko god važna ona bila.
Recimo, utakmica Lige prvaka u Londonu trebala je predstaviti Igora Tudora europskoj eliti; bio je to njegov trenerski debi u Ligi prvaka, a — s obzirom na Marseilleovu formu u francuskom prvenstvu — postojala su i neka očekivanja. Ne, doduše, prevelika, ali ipak značajna. Uostalom, do Richarlisonova prvog gola kasno u drugom poluvremenu, Tudorova je momčad 358 minuta bila bez primljenog gola. Unatoč u najmanju ruku skeptičnoj dobrodošlici na jugu Francuske, Hrvat je krenuo s pet pobjeda i jednim remijem u prvih šest kola Ligue 1; PSG je trenutno prvi na ljestvici, ali samo zbog bolje gol razlike.
Na kraju, Marseille je izgubio 2-0 i Tudor više nije poražen, ali taj ipak očekivani poraz nije narušio dosad stečeni pozitivni dojam.
Antonio Conte je, bez sumnje, jedan od najboljih trenera na svijetu, a u Tottenhamu ima jedan od najjačih europskih napada, ali Spursi su se svejedno mučili s Tudorovom ekipom. OM je izgledao kao preslika osobnosti svog trenera — intenzivan, čvrst u duelu, agresivan, beskompromisan, okomit u posjedu i žestok u presingu. Niti u jednom trenutku nije bio inferioran domaćinu. Međutim, Chancel Mbemba je na početku drugog poluvremena srušio Sona Heung-mina, koji je imao otvoren prostor do gola Paua Lópeza, te zaradio crveni karton. Time je posao postao kudikamo teži.
Obojicu će mnogi, zasluženo ili ne, prozvati “luđacima”. Ali ta pomahnitala energija, taj krik i bijes koji ih okružuju, to nisu samo prazne bravure
Pa ipak, Tudorova je momčad izdržala do 76. minute. A onda se ukazao čovjek koji prije toga nije zabio niti jedan gol za Tottenham i kojeg je klub ovog ljeta platio 58 milijuna eura. Richarlison je uputio jedina dva Tottenhamova udarca u okvir i oba — prvi na asistenciju Ivana Perišića — pospremio u mrežu.
Nakon toga krenuli su komentari o tome kako je učitelj pobijedio učenika; oni patronizirajući pogledi na cijelu situaciju koji spominju “častan poraz” i “pokazane zube”. Međutim, ostaje činjenica da je Tottenham — po Transfermarktu triput skuplja momčad, pod vodstvom jednog od najboljih svjetskih trenera — trebala igrača više da bi momentum utakmice okrenula u svoju korist i na koncu pobijedila onu koja je navodno i prije početka sezone bila u otvorenom ratu sa svojim trenerom. Utakmica će ubrzo biti zaboravljena, ubilježit će se rezultat, ali iza naizgled rutinskog poraza ostat će sasvim drugačiji dojam: onaj koji upućuje na to da je Tudor sinoć, usprkos rezultatu, i na najvišoj razini pokazao zašto zaslužuje Marseilleovu klupu.
Rizik koji je spreman preuzeti
Tudor je na Vélodrome stigao nakon što je klub naprasno napustio Jorge Sampaoli. Argentinac je bio samo jedan u nizu slavnih trenera koji su se okušali na jugu Francuske, uglavnom bez opipljivog rezultatskog uspjeha. Tudor možda nema trenerski pedigre kao Sampaoli, Andre Villas-Boas, Rudi Garcia i Marcelo Bielsa, ali na neki način je bio njihov duhovni nasljednik s možda donekle sličnom, ali vlastitom metodologijom.
Nakon priča o sukubu trenera i igrača, koji navodno nisu bili zadovoljni radom već na prvim treninzima, uslijedili su porazi u predsezoni od Middlesbrougha, Norwicha i Milana. Na prvoj prvenstvenoj utakmici navijači su novog trenera dočekali zvižducima.
Umjesto raspada, momčad je u sezonu krenula furiozno. Reims je srušen s 4-1, a onda, nakon remija u gostima kod Bresta, redom su padali Nantes, Nice, Clermont i Auxerre. Nuno Tavares, bek na posudbi iz Arsenala, opisao je njegove metode kao “vojnički stroge”, ali dodao i da je Tudor uvijek otvoren za razgovor. Iza ludila je, izgleda, ipak postojala metoda.
Tudor je u tom smislu logičn nasljednik Villas-Boasa, Sampaolija, čak i Bielse; riječ je o trenerima koji u klub doinose dašak kaosa, ekscentricima koji plešu na rubu oštrice i čije metode se u treptaju oka mogu preokrenuti iz katastrofe u uspjeh, ali i obratno. Tudor je oduvijek — od Hajduka, preko Verone pa sve do Marseillea — bio trener koji želi igrati žestok, intenzivan nogomet, a taktika za njega ne prestaje na terenu nego se prelijeva i na medijske istupe i intervjue. Uvijek beskompromisno, uvijek na rubu. U Marseilleu se izgleda, upravo takvo što i traži.
Uostalom, sličnog je karaktera i Conte, koji se jučer našao sa suprotne strane.
Nije tajna da je Conte jedan od Tudorovih trenerskih uzora; oni se dobro poznaju još od igračkih dana u Juventusu i ostali su u kontaktu, a Tudor je u više navrata spomenuo njihovo prijateljstvo, kao i utjecaj koji je Conte imao na oblikovanje njegove trenerske osobnosti.
“Poznajem i poštujem Antonija ne samo kao trenera, nego i kao osobu”, rekao je uoči utakmice. “Kad sam stigao u Juventus bio sam 20-godišnjak i dijelio sam svlačionicu s igračima poput njega, Cira Ferrare, Paola Montera, Alessandra Del Piera. To su ljudske, a ne samo igračke veličine. On je svima bio uzor — ne samo riječima, nego i djelima.”
I jedan i drugi od svojih igrača traže puno, možda i previše. I jedan i drugi nogomet doživljavaju izrazito strastveno i intenzivno. Obojicu će mnogi, zasluženo ili ne, prozvati “luđacima”. Ali ta pomahnitala energija, taj krik i bijes koji ih okružuju, to nisu samo prazne bravure; baš kao i akademska pedantnost kojom svoje momčadi konstruira Pep Guardiola, riječ je (i) o metodologiji. Tudor želi beskompromisnu predanost svoje momčadi ne samo na terenu već i izvan njega, jer smatra da je to taktika kojom može polučiti najviše uspjeha. Ako to za sobom povlači opasnost da mu eksperiment eksplodira u lice i zapali cijeli laboratorij — dovraga, to je rizik koji je spreman preuzeti.
Drugačije, uostalom, ne razmišlja ni njegov prijatelj i uzor.
