Tumaranje po sumaglici

Umjesto kulta reprezentacije — inflacija reprezentativaca

Zadnja izmjena: 18. veljače 2019. Alfredas Pliadis

Prošlog petka otišao sam u kino pogledati The Mule, novi film Clinta Eastwooda. Legendarnom oskarovcu nije smetalo 88 godina na leđima da režira, producira i odigra glavnu ulogu u dvosatnoj kriminalističkoj drami. Premda je Eastwood briljantno utjelovio lik inspiriran Leom Sharpom, ratnim veteranom koji je 2011. prevozio drogu za kartel Sinaloa, moji su osjećaji ipak bili pomiješani.

S jedne strane je zaista sjajno vidjeti velikana kako i u dubokoj starosti posjeduje zadivljujući radni elan, ali s druge se javlja određena sjeta kada iz sjećanja iskrsne slika Blondieja s cigaretom među usnama i pištoljem u ruci. Prošle su 53 godine otkako je snimljen epski vestern Dobar, loš, zao i Eastwood više nije u stanju odigrati tako energičnu ulogu. Pogled na njegovo ostarjelo lice i ispijene ruke podsjetio me koliko je važno znati cijeniti mladost dok je imamo. U mladosti je čovjek tako slobodan, neopterećen problemima koji kasnije sve više iskaču; može si priuštiti štošta, ne brinući o posljedicama za svoje tijelo koje je u naponu snage.

Primjerice, mlađi pratitelji hrvatske košarke ne moraju strahovati da će ih strefiti infarkt svaki put kad se objavi popis reprezentativaca; oni stariji, pak, nemaju taj komfor.

Nekad je popis bio čast i privilegija, za većinu nikad dosanjani san, a danas se ljudi na njemu nađu kako bi im se dao ‘poticaj’ da bolje rade. WTF?

U tek nešto više od godinu dana koliko traju kvalifikacije nagledali smo se zaista svega i svačega. Na širim popisima sve skupa se našlo nekih 50-ak igrača, od kojih su nastupili sljedeći: Ivan Ramljak, Filip Krušlin, Željko Šakić, Luka Babić, Jakov Mustapić, Hrvoje Perić, Miro Bilan, Tomislav Zubčić, Darko Planinić, Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Rok Stipčević, Ivica Zubac, Domagoj Bošnjak, Dominik Mavra, Luka Božić, Josip Bilinovac, Toni Katić, Marin Rozić, Krunoslav Simon, Luka Žorić, Martin Junaković, Karlo Uljarević, Ante Žižić, Ivan Buva, Fran Pilepić, Karlo Žganec, Josip Sobin, Boris Barać, Mate Kalajžić, Ante Delaš i Marijan Čakarun.

Jeste se umorili čitajući? 32 različita imena za 10 utakmica. Svi odjednom ne bi stali u jedan školski razred, kamoli u svlačionicu. Dajte im oružje i nešto boljeg stratega i možemo ih poslati na sljedeće NATO-ove vojne vježbe. Trideset i dva čovjeka, ljudi moji!

Momčad je apstraktni pojam

U redu, okolnosti su takve da se na igrače iz NBA i Eurolige moglo tek sporadično računati. Opet, takvih je tek pet (Šarić, Bogdanović, Zubac, Žižić, Simon), što znači da je u idealnim okolnostima kadar trebalo puniti 17 igrača. Naravno, ako se uzmu u obzir ozljede i slične neprilike, recimo da bi normalna brojka za ovaj sustav bila od 20 do 25.

Sama brojka 32 ne bi bila toliki problem da postoji barem neka jezgra igrača koja je iznijela većinu utakmica. Primjerice, u našoj skupini su i Talijani (25) i Litavci (28) promijenili relativno velik broj igrača (treba uzeti u obzir da su potonji osigurali plasman nakon sedam kola pa su mogli dati priliku nekolicini debitanata), ali zato imaju po trojicu koja su odigrala svih 10 kola, a Italija još četvoricu s osam ili devet utakmica.

S druge strane, Hrvatska nema niti jednog takvog igrača, a jedino je Ramljak upisao sedam nastupa. Po šest utakmica su odigrali Šakić, Krušlin, Babić i Mustapić, što znači da je 27 od 32 igrača propustilo polovicu kvalifikacija. Kako se uopće nadati plasmanu u Kinu kada do besvijesti ispremiješana momčad ne može stvoriti nikakvu kemiju? Zapravo, uopće se ne može govoriti u momčadi kao takvoj. Na papiru možda stoji da tim pod imenom Hrvatska ima omjer 4:6, ali 84 posto igrača vam može reći “Ma, ja sam samo tu i tamo nešto sitno odigrao, nisam baš dio te ekipe”.

Često se zna reći da momčad nema identiteta, ali ovo je prvi put da se i pojam “momčad” koristi apstraktno.

Izgleda da 10 kola nije bilo dostatno za uštimavanje. Na užem popisu za predstojeće utakmice s Poljskom i Mađarskom Dražen Anzulović je ostavio Domagoja Vukovića, Luku Šamanića, Pavla Marčinkovića, Tonija Nakića i Krešimira Ljubičića. I ako pretpostavimo da će Anzulović biti razumniji od svog brata i neće tjerati Marčinkovića da igra sa slomljenim prstom, svejedno će se ukupna brojka još malo povećati.

Ukratko, ovo što smo gledali od pretprošle jeseni je tumaranje po sumaglici.

Pet posto gore-dolje

Sve je počelo sa “općim pomlađivanjem kadra” pod ravnanjem bivšeg izbornika Ivice Skelina, u kojem je bilo više neiskusnih nego mladih. Nakon toga je u veljači promijenio ploču i pozvao gotovo sve najbolje do kojih je mogao doći i, usprkos sramotnom porazu protiv Rumunjske, načelno je to bio logično probran sastav. Potom dolazi Anzulović te u iduća dva prozora zove najjače snage predvođene raspoloživim NBA-ovcima, a onda — paf! U studenom opet više-manje sve po starom, ponovo se raspravljalo o mnogo preskočenih. Najnoviji popis pokazao je da se ovaj put ustraje u toj namjeri, s razlikom da su sada doista pozvani neki posve mladi talenti (Šamanić, Nakić, Ljubičić).

Teško je ne primijetiti jednu stvar: suprotno trendovima iz ostalih sportova, na spornim popisima debelo prevladavaju igrači iz domaćih klubova, usprkos činjenici što u inozemstvu postoji stanoviti broj hrvatskih košarkaša koji bi definitivno mogli pomoći. Nema to veze s mladošću, jer da je tako onda se ne bi izvlačilo iz naftalina Rozića i Marčinkovića. Daleko od oka, daleko od srca, reklo bi se.

Ironično je što je Perić jedan od rijetkih gastarbajtera kojima Anzulović u kontinuitetu vjeruje. Sjetimo se da je Dino Rađa nakon dva uvodna poraza na upit o njegovom nepozivanju odvratio “Zar stvarno mislite da bi Hrvoje Perić donio prevagu?”. Još je smješnije što je u idućoj rečenici dodao “Bi li Dražen Anzulović ili netko drugi bio bolji izbor od Ivice Skelina? Sve je to u nekih pet posto gore-dolje”.

HKS-ovo vodstvo je na početku ciklusa imalo neku svoju napola razrađenu viziju, pa je potom ušlo u kompromise, da bi se na koncu, kada je postalo jasno da je plasman na SP otišao dovraga, opet počelo vraćati svojem konceptu. U svom tom premišljanju i prevrtanju došlo se do toga da svatko tko u ligi odigra tri dobre partije zaredom može očekivati da će se naći na širem reprezentativnom popisu. Nekad je to bila čast i privilegija, za većinu nikad dosanjani san, a danas se ljudi na njemu nađu kako bi im se dao ‘poticaj’ da bolje rade. WTF?

Vodstvo Saveza želi vratiti kult reprezentacije, a zapravo su izbornici napravili inflaciju reprezentativaca. Poznata je izreka da najbolja momčad nije skup najboljih pojedinaca nego skup pojedinaca koji najbolje funkcioniraju zajedno. To ne znači da je u ovom kontekstu najbolja momčad skup onih pojedinaca koji najviše žele igrati za reprezentaciju, a čini se da za takvima na čudan način traga Savez.

To na prvu zvuči lijepo — ali i pomalo utopijski, zar ne?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.