Možda i najbizarnija epizoda turskog nogometa u zadnje vrijeme je ona kroz koju je prošao Fatih Terim.

Alaçatı je gradić od nekih 10.000 stanovnika na obali Sredozemnog mora u kojem cvjeta elitni turizam i s Terimom ga povezuje samo to što njegova kćer i zet ondje imaju restoran. Njihov prvi susjed je dotični Salehettin Aydogdu koji je preko parkinga podigao zid kojim je zagradio restoran Terimova zeta Ahmeta Çetina. Kako turska birokracija nije puno brža od hrvatske, Terim je odlučio uzeti stvari u svoje ruke. Pokupio je desetak privatnih zaštitara i par sitnih kriminalaca, sjeo u avion, došao u Alaçatı i porazbijao sve što mu se našlo na putu — i restoran i Aydogdua i konobare i goste koji su se našli na putu. A kako bi poslao sasvim nedvosmislenu poruku susjedu zidaru, i sam Terim je došao opaliti par šamara. Čisto da ne bi ostalo sumnje tko je poslao ekipu štemera.

Dug prvoligaških klubova iznosi 2,3 milijarde eura, što je četiri puta više od zbroja svih prihoda svih prvoligaša, uključujući i transfere

Kad je priča izašla u javnost — kao da se takvo nešto uopće moglo zataškati — Terim je hladno izjavio kako je uloga oca da brine za svoje dijete i kako turska tradicija nalaže glavi obitelji da riješi problem članu kojem je ugrožen posao. Ipak, nakon sastanka s predsjednikom saveza Yildirimom Demirörenom, postalo mu je jasno da je napravio skandal takvih razmjera da se naprosto mora povući s mjesta izbornika. Čovjek u vlastitoj zemlji ima takvu reputaciju da dva stadiona nose njegovo ime, a ne može više biti izbornik jer se ponaša kao ulični razbojnik.

Međutim, koliko god ta Terimova epizoda bila bizarna, ona je u suštini tek incident čovjeka koji je tradicionalnu ulogu oca shvatio ozbiljnije od uloge javne ličnosti. Pravi problemi i razlozi strmoglavog pada turskog nogometa leže na drugim mjestima.

Otišao ključni sponzor

Otkako je ove sezone uveden VAR sustav nadzora sudačkih odluka, počeli su se lagano pokazivati pravi obrisi problema. VAR je praktički krojio prvenstvo jer je nakon intervencije poništio 24 gola i priznao sedam nedosuđenih u samo jednoj polusezoni. Da bi bilo sasvim jasno, pričamo o 31 spornom golu u 153 utakmice koje su odigrane u prvih 17 kola, što su šokantne brojke kakve nisu zabilježene nigdje drugdje gdje je uveden takav sustav nadzora.

Postoje samo dvije mogućnosti zašto je to tako.

Prva je da su turski suci nezapamćeno loši. Druga, puno izglednija opcija, jest da pričamo o korupciji koja je toliko prihvaćena kao način rada da je ne može pokolebati niti činjenica da se sve snima i da se odluke mogu preokrenuti na licu mjesta. Međutim, čak da su suci ‘samo’ katastrofalno loši, opet je netko odgovoran za nevjerojatnu činjenicu da se u zemlji od skoro 70 milijuna ljudi s ogromnom tradicijom nogometa ne može odgojiti nekoliko iole prihvatljivih sudaca. A kradu li suci ili je organizacija posložena tako da napreduju netalentirani s dobrim vezama — više nije ni toliko važno. Povjerenje odavno ne postoji i ljudi naprosto imaju sve manje želje sudjelovati u takvim igrokazima.

Jedan od okidača za hlađenje ljudi od nogometa dogodio se kad je pod pritiskom Vlade turski nogometni savez prihvatio odluku o uvođenju kartice Passolig. Ukratko, riječ je o pametnoj kartici koja je nužna za kupnju karte i ulazak na stadion, a na sebi sadrži sve osobne i identifikacijske podatke korisnika, od otiska prsta, krvne grupe pa nadalje.

Sasvim slučajno, jedan od vlasnika kompanije koja je zadužena za izradu kartica i obradu podataka je Berat Albayrak, zet predsjednika država Recepa Tayyipa Erdoğana. Naravno, ljudi nisu bili sretni što će njihove vrlo detaljne osobne podatke obrađivati privatna korporacija i počeli su bojkotirati utakmice. Još važnije, isto je napravio i glavni sponzor turskog nogometa — prehrambeni gigant Yıldız Holding, na čijem je čelu obitelj Ülker koja je u desetak godina u nogomet uložila gotovo 500 milijuna eura. Suočen s ogromnim padom zainteresiranosti javnosti i negativnim publicitetom koji se gomilao oko saveza, Murat Ülker je odlučio raskinuti bogati ugovor o sponzoriranju lige.

Erdoğan se malo previše zaigrao

Međutim, problem nije nastao odmah. Ili se barem posljedice nisu osjetile odmah.

Na Ülkerovo je mjesto uskočila država nizom državnih tvrtki koje su nastavile upumpavati novac u klubove i savez. Klubovi su dovodili zvijezde koje su masno plaćali — Robin van Persie i Wesley Sneijder imali su više od pet milijuna eura godišnje plaće, a Lukas Podolski, Fernando Muslera, Diego Ribas i Felipe Melo oko četiri milijuna — i Vlada je to poticala izravno kroz financiranje iz državnih firmi ili neizravno kroz dopuštanje zaduživanja izvan svake ekonomske logike. Očiti interes države — a u Turskoj je država Erdoğan sam — bio je u tome što su nogometni klubovi bili percipirani kao tek još jedan poligon za pokazivanje koliko je Turska jaka i kako može konkurirati Zapadu. Dovođena su jaka imena kao demonstracija moći, plaćana su mala bogatstva, a razvoj domaćih igrača je potpuno zanemaren.

I dok je bilo novca, stanje je bilo sasvim podnošljivo. Turski nogomet nije napredovao — dapače, stagnirao je jer je nemoguće očekivati da će zvijezde na zalazu koje nemaju mjesta u ligama Petice biti motivirane i postati pravi nositelji razvoja, a ne samo odraditi svoj minimum i skupiti plaću — ali zadržavao je neku relevantnu razinu.

Ali onda se Erdoğan malo previše zaigrao.

U sveopćem ludilu zatvaranja svakog oblika neistomišljenika, Turska je zatvorila evangeličkog pastora Andrewa Brunsona pod optužbom poticanja na terorizam. Amerika je reagirala, nametnula je sankcije Turskoj i nastali su ozbiljni problemi. Lira je drastično oslabila prema dolaru i euru, ekonomski balon puknuo, nastupila je ogromna stopa inflacije i odjednom su posljedice uvođenja Passoliga i Ülkerova povlačenja iz financiranja nogometa postale vidljive. S padom ekonomije pali su i najbolji klubovi. Državne firme koje posluju isključivo u lirama su na rubu održivosti, a klubovi koji su igrače plaćali u eurima odjednom su morali nabaviti dvostruko više novca za isplatiti skupe ugovore. Novca kojeg jednostavno nema.

Igrači su počeli odlaziti, a godine zanemarivanja proizvodnje vlastitih su odradile svoje. Mladih talenata nema i neće ih biti još neko vrijeme, jer to je proces koji traje godinama i ima svoje zakonitosti. Okretanje mladima prave plodove donese — i to u najboljem slučaju, kad sve napravite kako treba — za otprilike osam godina.

U tom kontekstu ne treba čuditi što je Fenerbahçe pretposljednji, Galatasaray peti, a Beşiktaş sedmi. To je samo posljedica čudnih stvari koje su se slagale jedna na drugu.

Posvemašnji kaos

Prije 20-ak godina, tamo 2000. ukupni dug svih turskih prvoligaša bio je 60 milijuna eura, dok su godišnje zarađivali oko 150 milijuna i to bez prodaje igrača. Otad je Turska osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu 2002. i igrala je polufinale Eura 2008., a država je sagradila više od 30 nogometnih stadiona. Danas dug prvoligaških klubova iznosi 2,3 milijarde eura, što je četiri puta više od zbroja svih prihoda svih prvoligaša, uključujući i transfere. Samo Fenerov dug iznosi ogromnih 621 milijuna eura, a Galatasaray je dobio suspenziju iz europskih natjecanja zbog kršenja Financijskog fair playa.

Doduše, odrasli smo ljudi i jasno nam je kako stvari funkcioniraju. Ne treba očekivati gašenje nekog od triju istanbulskih velikana jer za Fenerbahçe, Galatasaray i Beşiktaş barem deklarativno navija oko 85 posto Turaka. To implicira ogromnu političku moć i predsjednici klubova itekako dobro znaju da mogu računati na otpis poreznih dugovanja kada zagusti. Međutim, to ne rješava apsolutno ništa. Fener je pustio svoje superzvijezde i Dinamo mu je sasvim jasno pokazao gdje mu je mjesto; Galatasaray je prodao Bafetimbija Gomisa, Beşiktaş Cenka Tosuna, a upravo se riješio i Pepea.

A dok velikani hvataju zrak, vrh ljestvice drži İstanbul Başakşehir, klub koji igra baš na stadionu koji je dobio ime po Fatihu Terimu i ima jake veze s vladajućom kastom. Za razliku od drugih, on je zadržao kostur od prošle sezone i još nekako uspijeva pokriti obveze prema igračima koje ima na raspolaganju. Ali pitanje je koliko dugo i što onda.

Kako je još 2015. predvidio Patrick Keddie, autor knjige The Passion: Football and the Story of Modern Turkey, turski nogomet je na rubu kolapsa. Navijači su izgubili radost u nogometu i otjerani su sa stadiona, pravih sponzora nema, a politike klubova su godinama bile sasvim pogrešne i skrivane dugovima koje će sada trebati vratiti. To je onda recept za potpuni raspad sustava.

Brisanje Hakana Şüküra iz svakog spomena dokazalo je koliko turski nogomet ovisi o politici. Incident s Terimom dočarava koliko su vodeći ljudi daleko od shvaćanja uloge javne ličnosti. Aktivnost VAR-a jasan je indikator korupcije u sudačkoj organizaciji. Kartica Passolig, slom financija, ogromni dugovi i potpuno promašena razvojna politika klubova. Izaberite bilo koju od ovih situacija i dobit ćete ilustraciju kaosa koji se događa u turskom nogometu. Spojite ih sve zajedno, naslagajte čudne situacije jednu na drugu i kao posljedicu imate kolaps.

Fenerbahçe je već tu, a ubrzo će za njim i čitavi turski nogomet.