“Ajoooj”, malčice je na krivoj nozi uhvaćen Lovro Zovko, kad intervju otvaram s pitanjem tko je Mr. Bob. “On vam je moj alter ego”, kaže malo sporije pa opet kratko razmišlja, mućkajući tek pristiglu Cedevitu. “To je ono, bježanje od nekakve realnosti”, pokušava se posložiti pa kreće slobodnije. “Boba sam upoznao s otprilike 14 godina, kad sam bio u Americi”, kaže za akademiju u Delray Beachu. “Nisam imao nikoga i tada nisam baš ni jezik dobro pričao, a morao sam s nekim pričati. Mr. Bob vam dolazi od Boba Dylana kojeg inače obožavam. I onda sam kupio njegov CD, počeo sam čitati riječi, i tako sam naučio čitati engleski. Tako se rodio Bob”, priča zapravo o teškoj samoći koju je osjećao, razgovarajući s Bobom ponajprije izvan terena, iako ne ulazi podrobnije u ono o čemu su razgovarali.

Zovko je u Delray Beach stigao s upravo 14 godina i ondje s kratkim prekidima bio do svojih 17; prvih godinu dana nije uopće napuštao akademiju jer su se roditelji bojali da neće dobiti vizu ako se vrati. “Mr. Bob je neka ličnost koju sam izmislio da mi pomogne kad mi je bilo teško.”

“Jedina odluka koju na terenu samo ti donosiš je ona gdje ćeš servirati. Ovo sve ostalo instinktivno reagiraš”

Jest, subota je ujutro pa su Lovrine oči malo i zbog toga umorne. Pa ipak, čim kreće pričati o karijeri i prošlosti, boja njegova glasa poprima tu umornu notu, uz odgovarajuću, još i veću dozu gorčine i cinizma. On je bio jedan od tih duhova, nemoguće je ne zamijetiti.

Sjedimo na terasi kafića na Šalati i razgovaramo nekih sat i pol; da kojim slučajem Lovro nije morao odjuriti gledati meč klinaca na obližnjem terenu, komotno smo mogli razgovarati još toliko.

Serviranje u dva ujutro

“Jedan trener u Puli mi je još kao klincu rekao da će me vlastite ambicije i perfekcionizam unišititi”, kaže kad ga pitam što je očekivao od sebe i svoje karijere. “I bio je totalno u pravu. Ja nikada nisam prihvaćao greške, nikada nisam prihvaćao poraze. Već bih kao klinac kažnjavao samog sebe ako bih izgubio“, priča o tome koliko ga je izjedala samokritika.

Nešto kasnije počinje mi pričati o jednom treningu prije 20 godina koji je odradio u Taškentu, s Jevgenijem Kafeljnikovom i još jednim igračem. Vježbali su forhende, a ovaj potonji je gotovo savršeno pogodio svih 10 od 10. “Htio sam da ponovimo, ali on nije htio pa ih je stao meni izbacivati. Pogodio sam ih devet od 10 i to sam ovaj jedan za jako malo promašio”, gestikulira prstima. “I ja sam bio nezadovoljan pa sam ih uzeo još 10, i još 10, i još 10… Sve dok ih nisam pogodio 10 od 10”, kaže. “To je u jednu ruku dobro… Ali može otići u totalno krivom smjeru.”

Zovko je, kako sam kaže, poprilično brzo došao do svojeg career-higha u singleu, s 21 godinom bio je 151., dok je u parovima tada bio 114., što bi danas odmah potpisao.

“I onda sam smatrao da ću, ako samo pojačam svoj rad, opet brzo doći od 150. do 50. mjesta” priča. “Da se razumijemo, nisam ja bio preveliki talent, ali sam volio trenirati. Okej, svi će reći — Lovro je malo lujka i to, ali što se rada tiče…”, kaže pa počinje pričati kako je bilo u akademiji.

Budio bi se u pet ujutro te bi s jednim triatloncem išao trčati sedam kilometara, mimo znanja glavnog trenera. “Jebao mi je sve po spisku kad je saznao mjesec dana kasnije”, kaže. Uz jogu i meditaciju to mu je bila jutarnja rutina, sve do osam sati kad bi bio doručak. Od devet do pola 12 je imao trening, pa je na redu bila teretana, te potom ručak. Popodne je bio još jedan trening. “Pošto bih spavao kod tog glavnog trenera, znao sam čekati da zaspe te ukrasti ključeve”, nastavlja iznenada. “Kad nisam mogao spavati kao klinac. Fali mi mama, fali mi tata, fali mi brat s kojim sam usko vezan… I tako bih uzeo ključeve, otišao bih na teren, upalio bih reflektore i išao bih servirati. U dva ujutro. I onda bi, naravno, došla policija jer bi trener mislio da je netko provalio”, smije se. “Uvijek se pitam što bi bilo da nisam bio toliko opsesivan…”

Pet godina godišnjeg odmora

S 21 godinom Zovko je došao pred zid, to jest počeo je neplanirano stagnirati, a onda i tonuti na ljestvici te je, kako je to fino opisao Janko Tipsarević, potonuo u malodušje tipično za mlađe igrače.

“Počeo sam gubiti neke mečeve koje sam u svojoj glavi trebao dobiti”, kaže pa s vremena na vrijeme, s nepogrešivim sjećanjem, priča o tim porazima, zapravo ožiljcima i traumama; između ostalog, dotiče se i dva finala Challengera koja je otprilike tada gubio. “Ja se nikad nisam sekirao ako bih izgubio prvo kolo. Svi bi bili u kurcu, ja ne toliko. Ali ako bih izgubio finale… Nema ništa gore od toga”, kaže pa ističe da ima 0-6 u finalima na ATP-ju, misleći na parove, a onda dodaje i nešto pomalo nevjerojatno — ono da je odlučio prekinuti karijeru ubrzo nakon posljednjeg finala parova, onog iz Umaga 2011. “Nisam mogao prožvakati da sam izgubio još jedno”, kaže iskreno, pa veli da je vjerojatno prenaglio što je prekinuo karijeru sa samo 31, godinu poslije tog finala.

Kad je došao pred taj zid, Zovku je bilo teško gledati kako ga pretječu neki mlađi, poput Marija Ančića, Tomáša Berdyha, Jo-Wilfrieda Tsonge.

“I onda sam si uzeo četiri ili pet godina godišnjeg odmora”, kaže sarkastično. “Ušao sam u fazu, kak’ ja to volim nazvati, hrvatizma — ja treniram, ali u biti ne treniram”, kaže. “To je ono što ja tu klincima pokušavam objasniti. Oni misle da treniraju, ali zapravo ne znaju što znači trenirati. Evo, na primjer, kod nas postoji ta predrasuda da se moraju odraditi dva sata — dva sata ujutro, dva sata popodne. Ali meni to ništa ne znači. Ako je to kvalitetno, ti možeš odraditi sat i pol, dva i pol sata, tri i pol sata, jedan sat popodne…”

Je li razmatrao pomoć psihologa?

“Onaj tko nije doživio to da bude u izolaciji, da kao klinac ode, tko nije doživio igrati pred tribinama, pobjede i poraze — nekako mi je teško prihvatiti da mi on može pomoći”, priča te dodaje da su, za razliku od danas, u njegovo vrijeme sportski psiholozi bili prilično nametljivi. “To je bilo odrađivanje posla — moraš napraviti to, to i to. Gledaj žice, popravi žice, tri puta udahni, zatvori oči, vizualizacija…”

Zovko je na koncu prihvatio jednog prijatelja psihologa koji bi mu davao literaturu o kojoj bi potom pričali, ali nije mu ni to pomoglo.

“Što je najžalosnije, otac mi je cijelo vrijeme govorio da pretjerujem, ali ga nisam slušao jer ga nisam doživljavao kao trenera”, kaže za oca Željka, bivšeg rukometaša te njegova sportskog uzora broj 1, dodajući usput i ono da si u to doba nije mogao priuštiti trenera.

Što je uspjeh?

Konačno se kotrljamo do onog pitanja — koliko uopće igrača ispuni svoj potencijal?

“Jako malo”, odmah kaže. “Ljudi ne mogu shvatiti što je realnost i onda se zalete, pogotovo ako im dijete osvoji neki turnir s 12, 14 ili 16 godina. A to ne znači ništa, apsolutno ništa. Kad kažem roditeljima da sam ja u svojoj generaciji u tim godinama u Hrvatskoj bio 11., oni misle da ih lažem”, objašnjava. Zovko smatra da ozbiljnija razina tenisa počinje tek sa 17 godina; dotad se on, pojednostavljeno rečeno, svodi na prebacivanje loptice preko mreže i zbog toga što se preveliki fokus stavlja na rezultate, djeca nisu ni u tehničkom, ni psihološkom smislu spremna za ono što ih čeka.

“Jednom sam se posvađao s jednim trenerom koji je nekom klincu govorio: samo radi i uspjet ćeš”, nastavlja. “I daj mi sad ti objasni što je uspjeh? Je li uspjeh i to ako završiš fakultet i zaposliš se?”, priča zapravo o onome što mnogi danas odabiru kao opciju — odlaze na koledž u SAD gdje primaju stipendiju, imaju dobre teniske programe, te tek po diplomi odlučuju hoće li zakoračiti u profesionalizam, nešto što bi Zovko odabrao da je imao današnju pamet, dobrim dijelom i zato što bi roditelje u financijskom smislu rasteretio.

“U glavi klinca uspjeh je samo Novak Đoković. Njemu nije uspjeh biti 80. igrač svijeta. I ne možeš onda to klincu reći, a da ni sam ne znaš što je. Tu jako puno trenera griješi. Pumpaju glavu roditeljima, a roditelji toga nisu ni svjesni…”

Iz Zovka sada već progovara i trener pa počinjemo pričati o važnosti game plana.

“On je jako bitan, ali onog trenutka kad kreneš igrati, to se može okrenuti u dva gema”, priča te ističe da naprosto i suparnik ima plan igre. “Tako da sve ono što radite prije game plana je još i bitnije. Jer ti igrača moraš naučiti da razmišlja samostalno, da reagira, da se adaptira…”, kaže pa dodaje da treneri prije mečeva nerijetko postaju što god treba — serviseri, vodonoše… “Ako te mulac od 21. godinu nazove u dva ujutro, ti moraš biti na raspolaganju”, priča sad o onome da treneri zapravo žive tuđe živote, postajući igračevi roditelji i prijatelji.

“Ne želim više nikakve ambicije”

Koliko se teško držati game plana ili odolijevati eventualno atraktivnijoj igri?

“Ja svojim igračim kažem: jedina odluka koju na terenu samo ti donosiš je ona gdje ćeš servirati”, počinje. “Ovo sve ostalo ti instinktivno reagiraš. E sad, kako isključiti mozak i podsvjesno uspjeti igrati i reagirati onako kako to suparniku ne odgovara, to je sad već malo teža nauka. Ali u biti — igraj, reagiraj i snađi se”, kaže. “Znaš ono, svi veliki treneri, kad im igrači igraju trening-mečeve, svi sjede i tek kad igrač dođe na klupu im nešto kažu. Tako ti učiš klinca da samostalno igra. Dok imaš i one, recimo, koji komentiraju svaki poen. Šta imaš komentirati svaki poen, jebote? Pusti ga da igra, a pogreške ćete ispravljati sutra”, kaže.

“Baš sam neki dan pričao – naša djeca igraju premalo. Ne turnira, nego premalo trening-mečeva. Rezerviraj tri ili četiri sata i nek’ igraju, ako treba i best of five. To je problem kod nas. Preveliki je fond treninga jer se previše traže rezultati. A premalo je i lokalnih turnira”, priča pa se nakratko dotičemo i onoga da prvo treba oživjeti klubove, dati ih u ruke stručnom kadru kojeg ne manjka, a tek onda valja pričati o nacionalnom centru.

Franko Škugor i Jevgenij Karlovskij, dvojica tenisača s kojima je Zovko dosad prilično uspješno radio, ostvarili su značajni napredak u vrijeme njihove suradnje. Također, nedavno je počeo raditi s kineskim igračem Runhaom Huaom — Lenijem, kako ga zove, 675. na svijetu. Pitam ga za kraj — koje su mu ambicije?

“Nemam i ne želim više nikakve ambicije”, ponovno gorčina progovara iz njega. “Idem iz dana u dan” dodaje te ističe da se baš i ne vidi kao trener na elitnoj razini. Pa ipak, privlači ga rad s onima od 14 do 18 godina; s onima kojima je nerijetko potreban Mr. Bob. “Mislim da se tu jako puno djece gubi”, kaže pa uspijeva ponešto zatomiti gorčinu ili je usmjeriti u drugom, pozitivnijem pravcu: “Ne bih volio da se nekom djetetu dogodi ono što se meni dogodilo.”