HEP logo generalni partner Telesporta

U ime očeva

Arapović, Vranković i Perasović zajedno će igrati za KK Split

Zadnja izmjena: 15. rujna 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

Jako dugo trajalo je zabrinjavajuće zatišje na Gripama u prijelaznom roku. Nije bilo novih pridošlica još otkako je 15. srpnja za Žute potpisao Ilija Đoković, a kada je na kraju kolovoza klub napustio sportski direktor Vedran Vukušić, javila se bojazan da sve lagano odlazi kvragu. U međuvremenu je u žuti tabor ušla i korona te je izgledalo kao da je u svom tom kaosu Splitova uprava digla ruke od sezone te da nema namjere dalje popunjavati vrlo oskudni kadar.

Najednom su se stvari promijenile. Kao grom iz vedra neba stigla je vijest o potpisu Marka Arapovića, polivalentnog centra koji se već iskazao u Eurokupu, ali i u Euroligi.

“Imao sam dosta ponuda iz inozemstva, ali dopala mi se Splitova filozofija, kako je momčad lani igrala”, poručio je bivši igrač Cibone, Cedevite i Galatasaraya. “Tražio sam sredinu u kojoj mogu pokazati sve što znam, a to sam sa Splitom i dobio”, dodao je.

Iznenađujućem prelasku u Split zasigurno su kumovala obećanja da će biti centralna figura u napadu Ivice Skelina i tako se konačno vratiti blještavim izdanjima iz mlađih uzrasta. Vjerujem da je Marko svakako to u stanju napraviti, ali treba biti oprezan zbog stanja njegova koljena. U razmaku od par godina dvaput je teže ozlijedio isto koljeno, zbog čega je prošle sezone odigrao malen broj utakmica za Galatu. U svakom slučaju, očekuje se da Marko postane vođa Skelinovih trupa jer nitko drugi ne posjeduje takvo iskustvo s najviših europskih razina.

Trio sinova negdašnjih slavnih olimpijaca potencijalno je i vrlo zanimljiva priča na samom parketu. Mnogo toga ovisi o Skelinovoj viziji, ali i o njima samima

Ovaj potpis ponovo je probudio optimizam na Gripama, premda se ni dalje ne može mirno spavati — početak sezone je pred vratima, a Skelin ima veliku rupu na krilnim pozicijama gdje je neophodan još jedan igrač ABA kvalitete, možda i dvojica. No, zato je kadar kvalitetno popunjen na svim ostalim pozicijama, a Arapovićevim dolaskom u prvi plan izbila je jedna zanimljivost — Split sada u rosteru ima čak trojicu potomaka srebrnih reprezentativaca s Olimpijskih igara u Barceloni 1992.

Uz Franjina sina Marka, tu su i starosjedioci Ivan Perasović i Antonio Vranković, sinovi mnogo poznatijih Velimira i Stojka. Marketinški svakako sjajna priča, ali pravo pitanje je koliko je to konkretno zanimljivo, kada se u obzir uzme samo parket. O kakvim igračima se radi, jesu li usporedivi sa svojim očevima?

Centarski par

Tek pristigli Marko je centar, ali drugačiji tip od tate koji je svakako ostao najviše zapamćen po divljačkom zakucavanju u lice Davida Robinsona kojim je Hrvatska povela u čuvenom finalu protiv američkog Dream Teama. Franjo je visok 215 cm i ostvario je zavidnu karijeru igrajući, između ostalih, za Cibonu, Split i Žalgiris. Marko je osam centimetara niži i sposoban je kvalitetno odigrati i na četvorci i na petici, a dojam je da će ga Skelin više koristiti kao peticu, budući da uz Vrankovića jedini posjeduje fizički kapacitet za obraniti abaligaške centre.

U Cedeviti i Galati pokazao se vrlo korisnim kao rješenje s klupe, uglavnom je na parketu provodio između 15 i 20 minuta. Dojam je da u tim momčadima nikada nije uspio pokazati svoj puni napadački potencijal jer je riječ o svestranom igraču koji može biti produktivan preko pick igre, igre leđima i vanjskog šuta. Raskoš svog talenta najbolje je pokazao 2015. na U19 Mundobasketu kada se u izostanku Dragana Bendera, Ante Žižića i Lovre Mazalina prometnuo u vođu reprezentacije koju su Amerikanci uspjeli svladati tek u produžetku finala. U nokaut fazi prosječno je bilježio 20,3 poena, 12,7 skokova i pet asistencija, a poslije je takve izvedbe u klupskoj karijeri prikazivao tek u bljeskovima.

Aktualni predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza poznat je po nadimku Drniški Orao, što odlično oslikava njegovu ulogu na terenu. Sa svojih 218 cm bio je neprikosnoveni zaštitnik obruča što mu je omogućilo angažmane u Boston Celticsima, Panathinaikosu, Minnesoti, LA Clippersima… Može se reći da je njegov sin Antonio sličan tip igrača, ali mnogo slabije kvalitete.

Krajem listopada navršit će 24, a u profesionalnoj košarci ostvario je vrlo malo. Završio je studij na prestižnom sveučilištu Duke; sigurno je ondje mnogo toga naučio, ali se u četiri sezone nagrijao klupe te je danas u nezahvalnoj poziciji da u svojim srednjim dvadesetima ima jednako iskustva s terena kao neki juniori.

Ipak, nije mu krenulo loše. Nakon što je u siječnju došao u Split smjesta se pokazao prilično korisnim, što je pomalo i iznenadilo navijače. Ima stanovite probleme u kretanju i koordinaciji, zbog čega još uvijek nije zaštitnik obruča kakav može biti sa svojih 213 cm, ali zato je na drugoj strani terena pokazao da može biti opasan i u šutu s poludistance. Mlađi Vranković još uvijek nije gotov proizvod te će ga vjerojatno i u nadolazećoj sezoni mučiti oscilacije, ali će, kao jedina prava petica u ekipi, imati prostora da poduzme iskorak u svojoj igri.

Vrijeme za iskorak

Najmađi među njima, Ivan Perasović, jedini je od ovog trojca izdanak Splitove škole košarke. Tata Velimir renomirani je euroligaški stručnjak i bivši hrvatski izbornik, a prije sjajne trenerske karijere imao je i odličnu igračku u dresu šampionske Jugoplastike, Breogana, Baskonije, Fuenlabrade i Alicantea. Velimir je kao bek prije svega ostao zapamćen po sjajnom šutu za tricu, kojim je nemilice parao mrežice u Jugoslaviji i Španjolskoj.

Mlađi Peras je, za razliku od mlađih Arapovića i Vrankovića, viši od svog oca i zato popunjava krilnu poziciju. Ne može se reći kako je pokazao da ima jednako finu rukicu kao svoj otac, definitivno treba još mnogo raditi na šutu da bi predstavljao pravu opasnost s perimetra. Međutim, ono što je meni najviše upalo u oko je njegova elegancija u kretnjama — ulazi u reket mačjim korakom, vješto mijenja smjer i pronalazi put do obruča.

Budući da je riječ o 18-godišnjaku, jasno da je fizički još odviše tanašan, pogotovo za ABA razinu, ali nema se više što čekati s njegovim razvojem. I dok se proljetos digla halabuka oko skromne uloge Roka Prkačina u Ciboni, činjenica da je Perasović odigrao tek šačicu utakmica za prvu momčad Žutih prošla je skoro nezapaženo. Prije dvije godine je u pohodu do zlata na kadetskom Eurobasketu uz Prkačina i Borisa Tišmu bio okosnica momčadi. Došlo je vrijeme da nešto od pokazanog talenta prenese i u ozbiljnu seniorsku košarku, zbog čega je možda i bolje da Uprava angažira još samo jednog krilnog igrača.

Trio sinova negdašnjih slavnih olimpijaca potencijalno je i vrlo zanimljiva priča na samom parketu. Mnogo toga ovisi o Skelinovoj viziji, ali i o njima samima. Ako ništa drugo, veselilo bi da međusobno postignu kemiju na terenu kao svoji očevi u slavnim danima hrvatske košarke.

Ne propusti top članke