Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

U očekivanju Ovečkina: Veliki Rus u misiji skidanja luzerske stigme sa svojih Capitalsa

Druga najbolja priča NHL doigravanja

Iako navijači vole tepati o igračima koji su zaslužili Stanley Cup, istina je da postoje samo dvije skupine — oni koji su ga osvojili, i oni drugi.

Put do trofeja Lorda Stanleya, možda i najtežeg klupskog natjecanja na svijetu, je brutalan, nemilosrdan i prije svega nesentimentalan. Ne dobiva ga se za životno djelo niti ga se zaslužuje davanjem “svega od sebe” ili pokušavanjem. Njega se otima. Otima ga se iz ruku 15 drugih kapetana i momčadi koje će ga jednako tako pokušati oteti vama, ne prezajući pri tome od lomljenja i sebe i suparnika, već po potrebi. Put jednostavan koliko i brutalan – 16 momčadi do 16 pobjeda, do posljednjeg tima.

Nakon lockouta u sezoni 2004./05., dva su rookiejaSidney Crosby i Aleksandr Ovečkin, prvi pickovi 2005. i 2004. – stupila na NHL scenu. Nakon izgubljene sezone i ugleda, dvojac je instantno predodređen za nova lica NHL-a. Obojica neizmjerno talentirana, obojica draftirana na Istok, obojica pozicionirana kao dugogodišnji nositelji franšiza, obojica spremna na rivalitet i uzimanje lige za sebe. Jedan od njih, Sid the Kid, postao je sinonimom za NHL, jedan od najvećih svih vremena, igrač kojeg publika istovremeno i voli i mrzi, i divi mu se i proziva ga. No, ono što mu nitko ne može osporiti je to da je pobjednik. Tri je puta predvodeći Pittsburgh Penguinse otišao do kraja (2009., 2016., 2017.), postavši pritome najmlađi kapetan u povijesti kojemu je to pošlo za rukom. Tome je pridodao i dva olimpijska te svjetsko zlato s Kanadom.

Za to je vrijeme Ovečkin postao jedan od najboljih strijelaca u povijesti lige. U sedam sezona je postigao 50 ili više golova, a u četiri od njih je zabilježio više od sto bodova. Prvi je igrač u povijesti koji je u istoj sezoni (2007./8.) spojio trofeje za igrača s najviše bodova u regularnoj sezoni, za najboljeg strijelca, najistaknutijeg pojedinca regularne sezone i najvrjednijeg igrača (MVP) regularne sezone. Zajedno s njim rastao je i hokej u Washingtonu, od marginalnog sporta kojeg prate čudaci došao je uz bok ostalim profesionalnim sportovima. U posljednjih su 10 godina Capitalsi sedam puta u regularnoj sezoni imali 100 ili više bodova, osvojivši pritom tri Presidents’ trofeja za najbolju momčad regularne sezone. U prosjeku su imali 105 bodova po sezoni, najviše u ligi u istom periodu.

Ali su istovremeno postali i sinonimom za gubitnike —  Sharksi Istoka. Ma koliko momčad na papiru bila snažna, ma koliko perfektno odigrala regularnu sezonu, nikad se u Ovečkinovoj eri nisu maknuli dalje od druge runde doigravanja.

Konačno prelomio

Baš su Pittsburghu Capitalsi bili stalna mušterija. Od 1991. do ove sezone Penguinsi su pobijedili u devet od 10 playoffs serija. U sva tri Crosbyjeva pohoda na Stanley Cup stradali su Capitalsi. I sam spomen Pittsburgha izaziva ozbiljne tikove i niz duševnih problema kod navijača iz DC-a.

Iz sezone u sezonu dvije slike Ovečkina su živjele jedna uz drugu — ona uspješnog pojedinca i strijelca i ona neuspješnog vođe momčadi. Prizor kapetana koji nakon još jednog gušenja i ispadanja u prvoj ili drugoj rundi prvi napušta svlačionicu i obično već dan poslije leti pridružiti se ruskoj reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu, postao je norma.

A onda se nešto promijenilo.

Kritike koje je doživio nakon prošlogodišnjeg playoffs davljenja usmjerene na to da njegovo vrijeme prolazi i da nema “ono nešto” zasigurno su ga pogodile. Ali prije svega se čini kako je mentalno sazrio pa je “lako ćemo” mentalitet zamijenila želja da konačno bude istinski vođa ove momčadi, odvede je do kraja i upiše svoje ime na Stanley Cup.

Ironično je da se to dogodilo baš u prvoj sezoni unazad desetak godina koja u startu nije bila označena kao “njihova.” Kako bi zadržali jezgru na okupu, vodstvo kluba je odlučilo žrtvovati dubinu, barem u odnosu na prethodne godine te su izgledi bili mršaviji nego prethodnih sezona. Niti na počeku doigravanja Washington nije visoko kotirao i davane su mu male šanse za naslov. Nakon što je uvodna serija s Columbus Blue Jacketsima počela u dobro poznatom ritmu i zaostatkom 2:0 u seriji, Ovi je, čini se, konačno prelomio da je ovo njegova momčad i da ne želi otići u povijest kao gubitnik. Jedan od najboljih igrača moderne ere, da, ali ipak gubitnik. Predvođeni kapetanom, Capitalsi su s četiri uzastopne pobjede prošli prvu rundu te su u drugoj končano pregazili kompleks zvan Pittsburgh. Ovečkinov uzdah olakšanja u kojem su godine tereta nestale s njegovih ramena, ali i dječja sreća u svlačionici pokazuju koliko mu je istinski stalo i kako je emocionalno u potpunosti unutra. U konačnici, finalna serija Istoka je pokazala, baš kao i prethodne dvije, fleksibilnost momčadi u trenucima kada je bila pod pritiskom i kada serije nisu išle prema planu. Konačno su Capitalsi pokazali mogućnost nošenja s pritiskom.

Udvostručio broj hitova

Da je 100 posto mentalno unutra pokazuje i razina njegove fizičke igre. Odličan primjer je šesta utakmica finala Istoka protiv Tampa Bay Lightninga. Iako nije zabilježio niti jedan bod, bio je najbolji pojedinac Capitalsa. I ofenzivno i defenzivno je konstanto bio na suparničkim igračima, razbacujući ih po ledu sa svojih 191 centimetrom i 107 kila. Ovo je stvaralo vidni pritisak na Tampine igrače, koji su se više fokusirali na izbjegavanje Ovečkina puštenog s lanca nego na smisleno iznošenje paka iz svoje zone ili na građenje napada. U konačnici je utakmica završila s omjerom 39–14 u udarcima (hits — na tijelo, ne onima u okvir gola!) za Washington. Ovaj nesrazmjer je domino efektom stvorio i ostale — omjer udaraca u okvir gola je završio 34–24 za Capitalse, što je pak dalje dovelo do više sekundarnih šansi, bulija u Tampinoj trećini i generalno vremena provedenog u napadačkoj trećini. Cijela ova lavina potrebna za pobjedu krenula je od Ovečkinove fizičke igre i to u utakmici u kojoj je njegova momčad bila dovedena pred zid i bez mogućnosti popravka.

Koliko je zaista podigao razinu svoje fizičke igre najbolje pokazuje razlika u broju udaraca (hitova) između regularne sezone i doigravanja. Regularnu sezonu završava kao 75. od 390. napadača s prosjekom od 1,7 udaraca po utakmici. Tijekom doigravanja udvostručuje svoje brojke, pa u finalnu seriju s Vegasom ulazi s prosjekom od 3,4 udarca. U isto vrijeme pojačana agresivnost nije utjecala na njegovu ofenzivnu dionicu te u finale ulazi kao drugi igrač doigravanja s 22 boda u 19 utakmica. Za kapetanom se poveo i dobar dio momčadi te je 13 od 19 standardnih igrača popravilo svoje brojke u odnosu na regularnu sezonu. Ovome je u konačnici pridonio i vratar Braden Holtby, spojivši dva back-to-back shutouta koja su Washingtonu donijela drugo veliko finale u povijesti franšize i prvo u Ovečkinovoj eri.

U finalu u kojem se susreću otpadnici iz Vegasa predvođeni fantastičnim golmanom Marc-Andréom Fleuryjem i dosad luzerski Capitalsi s Ovečkinom na čelu, svakako se piše povijest. U njemu se sastaju dvije najbolje priče ovosezonskog doigravanja. Golden Knightsi su dobili prvu u Vegasu, Capitalsi uzvratili u drugoj, u kojoj je Holtby obranio 37 od 39 udaraca, a zabio je i veliki Rus. Može li Aleksandr Ovečkin, budući Hall-of-Famer koji u svojoj 33. godini igra hokej s najviše žara u karijeri, konačno kao vođa postići ono što je postigao kao strijelac? Kako bi to samo slavlje bilo…

Ne propusti top članke