“Ode on”, kaže na kraju filma Strah i prijezir u Las Vegasu Raoul Duke, inače utjelovljenje čuvenog gonzo novinara Huntera S. Thompsona dok ispraća svog osebujnog odvjetnika na let. “Jedan od Božjih osobnih prototipa. Silni mutant neke vrste, nikada zapravo razmatran za masovnu proizvodnju: prečudan da bi živio, prerijedak da bi umro.”
I svaki put se nepogrešivo sjetim tog nebuloznog citata kada na terenu ugledam Wolverhamptonova ‘mutanta’, Adame Traoréa. S konstitucijom prosječnog NFL-ovog running backa, kosom ispletenom u sitne pletenice i energijom koja bi mogla upogoniti prosječnu elektranu, Traoré je sinoć ponovno pokazao zbog čega je prečudan da bi živio, ali i prerijedak da bi ‘umro’. Zapravo, veliki dio onoga što on napravi na terenu djeluje kao produkt čiste impulzivnosti, inspiracije dobivene u trenutku koju ako ne iskoristi istog trena bit će gotovo nevidljiv.
Baš kao i onaj prvi gol u sinoćnjem dvoboju protiv Manchester Cityja, kada je sa jednim protivničkim igračem na ramenu, drugim ispred njega i suigračem Mattom Dohertyjem u idealnoj situaciji za proigravanje odlučio samo opaliti sa 20-ak metara, pa kud puklo da puklo. Bio je to golem i u osnovi potpuno nepotreban rizik, jer je lopta vrlo lako mogla završiti u bloku ili na tribinama, s razočaranim suigračem i trenerom. Ali nije, baš kao što nije ni puštao Benjamina Mendyja da ispuca loptu u aut u 82. minuti, već je odlučio riskirati i iskoristiti svoju ‘tenkovsku’ konstituciju da mu oduzme loptu. Mogao je lako napraviti prekršaj i uprskati dobru situaciju, pogotovo jer braniči uživaju povišenu zaštitu sudaca, ali je na kraju to odradio savršeno, asistirajući za izjednačenje.
“Ja želim dovesti ljude na rub sjedala, prelaziti igrače i pokazati vještinu i brzinu”
Ako je itko — osim, naravno, Jürgena Kloppa — uspio od Cityja Pepa Guardiole napraviti mušteriju, to je onda upravo Traoré. Wolverhampton je s njim u sastavu slavio u obje ovosezonske utakmice, s tim da je Traoré u njima zabio triput i asistirao jednom. Upravo mi je zato bilo sjajno zapažanje poznatog engleskog novinara Jonathana Wilsona nakon one prethodne Wolverhamptonove pobjede nad Cityjem u listopadu.
“Što su X-wings za Dartha Vadera”, pisao je s referencom na Star Warse u jednoj od svojih kolumni, “to su Teemu Pukki, Todd Cantwell, Raúl Jiménez i Adama Traoré za Pepa Guardiolu.”
Analogija je jasna: iako je Guardiola ideološki daleko od Dartha Vadera i tamne strane sile, obojica su minucioznim radom i uz velika sredstva stvorila ubojite i, naizgled, nepobjedive strojeve. Ali, obojica su na njima previdjela onu jednu točku ranjivosti i dovoljno je da ju netko od pobunjenika skuži i uputi svoj fatalni udarac kako bi sve uništio.
“Najbrži nogometaš na svijetu”
Kako stvari stoje, malo tko to u ovom trenutku radi bolje od Traoréa.
No, ono što je zapravo u toj cijeloj priči fascinantno je činjenica da je Traoré zbilja potpuni antipod svemu onom što čini taj složeni mehanizam Pepove Zvijezde Smrti. Njegova pojava je kaotična, u njoj je uvijek bilo malo sistematizacije, jasnog plana i kontrole, a previše one nepovezane efektnosti u igri koja je, istini za volju, uvijek bila zabavna.
Takve prototipe se zaista rijetko može vidjeti, koji istovremeno posjeduju nekolicinu značajnih i izraženih talenata, a koje nitko — pa ni oni sami — nisu mogli usmjeriti u nešto konkretno, u uobličeni proizvod koji ima svoje zakonitosti. U više navrata je proglašen “najbržim nogometašem na svijetu”, s brzinama koje bi u sprintu navodno dosezale gotovo 40 kilometara na sat, što je malo sporije od Usaina Bolta. Isto tako je uvijek bio u vrhu po uspješnim driblinzima u kojem god bi se okruženju našao, pogotovo jer ih je volio testirati u svakoj prilici. To bi uvijek bilo zabavno za gledati, ali iz tih silnih sprinteva i driblinga obično ne bi ispalo ništa konkretno; toga je, uostalom, svjestan i sam Traoré.
“Dosta sam samokritičan”, naglasio je u jednom intervjuu i dodao: “Znam da sam oduvijek bio brz, ali sam svjestan da moram unaprijediti svoju igru. Pokušavam se fokusirati na ono što trebam ispraviti, a svjestan sam da u posljednjoj trećini igrališta mogu biti puno bolji.”
Izvorište njegovih problema bi se moglo, što je donekle i logično, pronaći u počecima njegove nogometne karijere. Traoré je dijete malijskih roditelja, rođeno u Barceloninu predgrađu L‘Hospitalet de Llobregat, koje se u odnosu na Camp Nou nalazi odmah s druge strane Carretere de Collblanc. Naravno, nije dugo trebalo da ga skauti iz La Masije dovuku iz lokalne momčadi, ali umjesto da postane novi Neymar, kojeg je baš u svom prvom nastupu za seniorsku ekipu u studenom 2013. zamijenio, on je postao jedan od najpoznatijih dokaza da je nešto u toj savršenoj liniji proizvodnje u La Masiji opasno pošlo po zlu. Što se Blaugrane tiče, za njega je sve stalo u četiri odigrane utakmice i jednom pogotku u demoliranju Huesce sa 8:1 u Kupu Kralja.
Za pogoditi je kako su u Barceloni bili svjesni da su stvorili mutanta, a ne savršenog androida kakvog su se nadali proizvesti u prvim danima post-Pepove ere i jednostavnije im je bilo da ga ostave u nekom zabačenom kutku, daleko od očiju. Napravili su onu najblatantniju razvojnu grešku, maksimalizirajući ta dva značajna aspekta igre koje posjeduje što je i bilo u skladu sa zaokretom u sportskoj filozofiji.
Ugodan, ali pogubljen
Postoji jedna anegdota iz La Masije, kada je kao pionir došao bez kopački na jednu od najvažnijih utakmica sezone, protiv Espanyola, jer ih je zaboravio kod kuće. Otad ga prati glas “ugodnog, ali pogubljenog” dečka; problem je bio što su i u Barceloni bili podjednako pogubljeni u njegovom slučaju. U njemu su vidjeli nezaustavljivog driblera koji će donijeti element showbiza u njihovu igru i to nauštrb momčadskih atributa. Željeli su element cirkuske zabave, a na kraju su dobili tužnog lutka.
Otišao je zato u Englesku, u Aston Villu, ali problemi su ostali. Svi traže igrače koji će podignuti publiku na noge i dovesti ih na stadion ili natjerati da gledaju baš njihovu ekipu na televiziji, ali od svega su najvažniji bodovi koje svojom igrom na kraju dana donose. A Traoré ih jednostavno nije donosio, već se i dalje tvrdoglavo fokusirao na misao kako će opipljiv doprinos doći sam od sebe. Dapače, kad je iz Ville prešao u Middlesbrough i došao pod vodstvo sunarodnjaka Aitora Karanke, ovaj je — opsjednut mikromenadžeriranjem detalja kod igrača — angažirao olimpijskog sprintera Darrena Campbella da mu objasni kako trčanje u maniri bezglave kokoši predstavlja uzaludno trošenje energije.
“Darren mi je rekao da nema smisla da konstantno trčim na sto posto kada mogu napraviti razliku i sa 70 posto utrošene energije, dok ostatak mogu trošiti na razmišljanje koji mi je idući potez”, objasnio je Traoré. “Ljudi misle da trčim prebrzo, ali ja mislim da je to sporo. A ja želim dovesti ljude na rub sjedala, prelaziti igrače i pokazati moje vještine i moju brzinu.”
I to je i dalje ostao problem, bez obzira što su mu svi treneri i njihovi suradnici ukazivali na to da je nekada bolje dozirati tu efektnost i preusmjeriti energiju utrošenu na nepovezane sprintove i driblinge u razmišljanje. Najdalje je došao Tony Pulis, koji je bio jedan od Karankinih nasljednika u Middlesbroughu. On je shvatio da je možda i prekasno da se iz njega izbijaju ti usađeni nedostaci u razumijevanju igre, ali je iskoristio reaktivne postavke igre da mu omogući što više prostora. Ako već mora uporno trčati kao bezglava kokoš, onda nek mu barem polje bude što šire. Inicijalno se tom logikom poveo i Nuno Espírito Santo, kojem je trebao jedan takav prijeteći faktor u ekipi nakon što je lani poveo Wolverhampton u svoju povratničku premierligašku sezonu.
Iako je zbog prirode vlasničke strukture u Wolvesima Espírito Santo dobio prigodu potpisati neka od imena koja su kvalitetom iznad ranga novopečenog prvoligaša, njegov je naglasak upravo bio na razvoju individualnih igrača i njihovih nedostataka. Znao je da je Traoré pogubljena duša, ali i da nije uzalud došao do naslovnica i do seniorskih nastupa za Barcelonu. Eksperimentirao je s njim na više pozicija, onih na kojima će prirodno dobiti najviše prostora, a to su u sustavu s trojicom stopera uglavnom pozicije na desnom krilu, od wing-backa do uvučenog krilnog napadača.
Prototip igračkog mutanta
Taktički je on još uvijek na trenutke nedorečen, što se više puta potvrdilo i ove sezone, ali je Nunov rad s njim otvorio mogućnosti koje dosad nije imao: istovremeno užasavajući protivnike na širokom prostoru pukom pojavom, ali, još važnije, i naglaskom na suvislom trošenju mentalne i fizičke energije.
U Wolverhamptonu je Traoré po prvi put shvatio da ljude na rub stolice neće privući igra bez glave i repa u maniri nogometne verzije Harlem Globetrottersa, već svijest o tome kako svoje prednost i limite uklopiti u suvislu cjelinu. On je i dalje odmah iza Kevina De Bruynea po broju upućenih centaršuteva iz otvorene igre, kao i u vrhu Premier lige po broju uspješnih driblinga. I dalje je on ključni dio Wolvesove tranzicije, aspekta u igri u kojoj su ove sezone uvjerljivo ispred svih, uključujući i hit-momčad Leicester.
Ukratko rečeno, i dalje će on biti X-wing koji je dio formacije pri napadu na Zvijezdu Smrti, bez obzira što i dalje nekada završi kao onaj koji uvjerava sebe da ‘može izdržati’ po svom, samo da bi ga spržili njeni obrambeni topovi. Ali, puno je važnije za njegovu karijeru da je došao do razine u kojoj može biti i Luke Skywalker koji s Vaderom ‘na leđima’ odjuri i uputi konačni udarac njegovom savršenom stroju.
Prototip igračkog mutanta sa silnom energijom — prečudan da bi živio među samom elitom, ali i daleko prerijedak da bi ga odbacili.
