Kad pričamo priču o Splitu i Zadru, u moderna je vremena poprilično široko prihvaćeno da je riječ o prijateljskim, pa čak u sportskom smislu i bratskim gradovima. Ne treba razloge tome tražiti dalje od one Tomislava Ivčića da “tuđi čovik nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude”, a Splićani i Zadrani u sportskom smislu dijele i ono nešto ideološko: urođeni otpor prema središnjicama centraliziranih sportova, zvale se one nekad Beograd ili danas Zagreb. Bili to nekada Partizan i Crvena zvezda, a danas jednima Dinamo, a drugima Cibona. Ili i danas nekima Partizan i Zvezda, ovisno o sportu o kojem pričamo.

Iako jedni druge podosta često i nerviraju, Splićani i Zadrani kao ljudi imaju mnogo toga više zajedničkog nego što bi vam priznali i jedni i drugi. Od toga barem ne bježe organizirane navijačke skupine; čak i neiskusno oko paušalnog promatrača nerijetko će pogledom na navijačku tribinu Poljuda naći kakav transparent Tornada ili “ZD Regije”, dok ćete često i u Krešinoj dvorani uočiti Torcidinu crveno-plavu ‘krpu’. Ako vam ni to nije dovoljno dokaza i sve vam se ovo čini kao navučena teza, samo na brzinu uguglajte ključne riječi “Danijel”, “Subašić”, “oproštaj” i gutajte knedlu u grlu dok se pred vama nižu emotivni kadrovi svedalmatinskog jedinstva i emocije.

Zadrani su Splićanima svojevrsni košarkaški mentori i učitelji. No, 1980-ih će učenici višestruko nadmašiti i posramiti svoje učitelje

Neizbježno je, ako ćemo ostati samo na košarci, u ovom kontekstu spomenuti zagrebački košarkaški monopol i Cibonu koja je svakako za Zadrove i Splitove pristaše svojevrsna crvena krpa zbog svoje dominacije u posljednjih 30 i kusur godina, ali i zbog svega onog ne baš doličnog i moralnog što je uz tu dominaciju išlo. Tek je treći put u samostalnoj Hrvatskoj izlučna serija za prvaka ostala bez zagrebačkog predstavnika. Najčešće je to Cibona, ali titula se uglavnom dijelila u trokutu Cibona — KK Zagreb — Cedevita. Da propašću Mrava iz Trnskog i odlaskom glavnog pogona Vitamina u Ljubljanu košarkaška centralizacija nije prestala pokazuju i gole ovosezonske brojke: od 12 klubova koji su ušli u ovosezonsku HT Premijer ligu pet ih je bilo iz Zagreba, a i Gorica i Zabok dolaze nam iz područja koja svakako gravitiraju metropoli.

Split, Zadar, Škrljevo, Šibenka i Alkar tako su postali svojevrsni uljezi tramvaj-lige, a i u samom doigravanju od osam klubova nabrojalo se pet zagrebačkih. Tako su oba finalista do konačne serije morala najmanje dvaput naliti gorivo u autobus, provjeriti ENC i zapaliti autocestom A1: Split je na svom putu izbacio Bosco i Cedevitu Junior, a Zadrani su u tri utakmice morali preko KK Dinama da bi potom dvokorakom prvi put od 2005. u prvenstvenoj seriji doigravanja izbacili Cibonu.

Počeci

Osim što dijele ulogu branjenja časti dalmatinske košarke, nekako je žiteljima oba grada postalo normalno simpatizirati momčadi iz onog drugog. Sigurno je to nastalo svojevrsnim vakuumom ‘drugog’ sporta, jer u Zadru je nogomet praktički nulti faktor, dok i u Splitu košarka u svom gradu već desetljećima gleda u leđa Hajduku, dok i u domaćim okvirima KK Split nakon slavnih Jugoplastikinih godina uglavnom igra ulogu promatrača velikog rivalstva Zadra i Cibone. Uobičajeno je tako postalo da će se Zadrov navijač u nogometnom smislu deklarirati kao hajdukovac, dok će Splićanin kojeg zanima košarka uvijek s veseljem ispratiti hoće li Zadar ‘zveknuti’ Cibonu ili pokojeg od beogradskih rivala u ABA ligi.

No, iako su danas jedni drugima simpatični i bratski kolektivi, Zadar i Split dijele rivalstvo i neraskidive košarkaške veze koje sežu jako duboko.

Zavrtimo, dakle, vremeplov do doba kad su vaše i naše bake, prabake i šukundjedovi u svom životnom vijeku mijenjali i po tri države, a da se iz svog dvora makli nisu. Prvi zapisi o igranju košarke u tada talijanskom Zadru sežu još do 1920-ih, dok će vam neki povijesni izvori reći da su u Dioklecijanovom gradu košarkašku loptu i igru prvi put vidjeli 1938. Dakako, tada je još sve bilo u povojima i prve opipljive, konkretne tragove ozbiljnog i organiziranog bavljenja košarkom, a tako i geneze ovih klubova potražit ćemo u stvaranju SFRJ i samom kraju Drugog svjetskog rata.

Već 1945. u Zagrebu su se, među ostalima, našle i košarkaške sekcije na manifestaciji Fizkulturni slet, na kojoj je Zadar sudjelovao i osvojio drugo mjesto, dok Splićana tu ipak nije bilo. Danas se obično taj Slet uzima kao prvo, neslužbeno hrvatsko košarkaško prvenstvo, iako su i u Kraljevini Jugoslaviji postojali turniri i natjecanja sokolskih društava. Jugoslavensko je prvenstvo te 1945. odigrano kao turnir vojnih selekcija, ali već nagodinu imamo organizirana prvo regionalna prvenstva, zatim i republičko hrvatsko prvenstvo, a onda po republičkom ključu i Savezno prvenstvo u Beogradu.

Prvenstvo Hrvatske, ono prvo službeno, organizirano je u kolovozu 1946. baš u Zadru, i tu ćemo naći prvi dvoboj od državne važnosti između ovih dalmatinskih rivala. Završilo je vrlo skromno: FD Zadar, tada već prvak Dalmacije, svladao je na domaćem terenu tadašnji FD Hajduk 27-10. Kasnije će Zadrani nadvisiti i zagrebačke Mladost i Slaviju — Cibona je tada tek bila misaona imenica; još niti Lokomotiva, već mali klub po imenu Sloboda — te se plasirati na prvo službeno Prvenstvo SFRJ i u Beogradu iza Crvene zvezde osvojiti premijerno drugo mjesto.

No, nije niti to prva utakmica ovih dvaju gradova što se organizirane košarke tiče. Malo je danas poznato da su najgledaniju utakmicu u povijesti hrvatske košarke odigrale žene.

Otac zadarske košarke

Zbilo se 16. prosinca 1945., a opisao je to i Miljenko Smoje u Velom mistu, da su se na Starom placu susreli nogometaši Hajduka i CSKA iz Moskve. Natiskalo se 20.000 duša na igralište kraj Plinare i već je u legendu i nama mlađima preko malih ekrana ušlo kako su Rusi doveli svog suca, uz njegov poguranac slavili 2-0 i izazvali nerede domaćih pristaša. No, ono što vam je možda promaklo jest mala povijesna crtica da su uvertiru u taj dvoboj odigrale košarkašice Zadra i Hajduka. Pred tih 20.000 gledatelja Zadranke su slavile 14-9 i nikad do danas neće više ljudi doći na jednu košarkašku utakmicu u Hrvatskoj. Također, ostaje zapisano da je to i prva poslijeratna košarkaška utakmica u Splitu, gradu koji će kasnije dati i trostrukog europskog prvake.

No, da se vratimo na onaj muški dio. Na zadarskom dvoboju u sklopu prvog PH za pobjednički je sastav zaigrao jedan 20-godišnji Arbanas ne baš velikog igračkog umijeća, ali genijalnog košarkaškog, i to samoukog, uma: Enzo Sovitti.

Čovjek je to koji se s punim pravom smatra ocem suvremenog košarkaškog kluba u Zadru, ali i prva ličnost koja veže ova dva rivala. Sovitti je prvo u Zadru djelovao kao igrač u gradskoj selekciji, ali i za kvartovsku momčad Arbanasa. Naime, tih je godina već u punom jeku bilo gradsko prvenstvo kvartova nakon kojeg su se najbolji birali u momčad Zadra za daljnja natjecanja. Sovittijeva je igračka karijera trajala do 1953., nakon čega se preselio na klupu, a poznat je i kao prvi Zadrov predsjednik kad se košarkaška sekcija 1951. odvojila od Fiskulturnog društva i postala samostalni klub.

Uglavnom, Sovitti je na zadarskoj klupi ostao 13 godina i poznat je kao trener osvajač prvog zadarskog trofeja: prvenstva Jugoslavije 1965. No, njegov možda još veći doprinos je pronalazak i ubacivanje u vatru kasnijih svjetskih košarkaških veličina poput Giuseppea Pina Giergije i Kreše Ćosića, kojeg je pronašao kao neuhranjenog mulca dok se motao tamo negdje oko Đila u nadi da će dodati koju loptu zvijezdama poput Marka Ostarčevića ili Bruna Marcelića.

Ništa u Zadru nije ni onda bilo tako jednostavno, skladno i uređeno kako biste voljeli da jest pa je nakon osvajanja prvog naslova Sovitti došao u sukob s ljudima iz kluba te je otišao iz Zadra. Neki danas kažu da su ga potjerali, drugi tek šturo govore o sukobu u klubu, dok je tek Ćosić u svojoj autobiografiji napisao kako su “nesuglasice između trenera Enza Sovittija i Pina Gjergje završile odlaskom Enza za profesionalnog trenera u Split.”

Sovitti je, dakle, nakon stvaranja velike europske generacije u Zadru otišao raditi nešto južnije. Mušku je košarku u Splitu na noge osovio Branko Radović, a upravo su na njegovu inicijativu Splićani dograbili dalmatinskog virtuoza i eto Sovittija pod Marjanom, gdje je dvaput zaredom osvojio šesto mjesto u jugoslavenskoj ligi, koja se dotad već počela igrati u jedinstvenom ligaškom sistemu. Označilo je to i konačni uzlet splitske košarke pa je već 1969. osvojeno treće mjesto, ali Sovitti ga nije dočekao. Na utakmici s Olimpijom 9. veljače 1969. srušio se prilikom minute odmora i odmah je prebačen u bolnicu, ali bilo je prekasno: preminuo je na košarkaškom terenu, gdje je proveo i većinu svog života.

Bijeli Bill Russell

Ipak, prije svog preranog odlaska s 43 godine Sovitti je stigao udariti temelje još jedne velike europske generacije. Posljednju je njegovu sezonu Jugoplastika odigrala do kraja i osvojila treće mjesto uz prvu važniju ulogu u prvenstvu, a ta će momčad s Ratom Tvrdićem, Perom Skansijem, Damirom Šolmanom i ostalima 1971. osvojiti prvu titulu, dok će 1972. za jedan koš ostati kratka za europski naslov.

Baš je to ono što će Splićani prvo prijateljski nabiti na nos Zadranima kad krene razgovor o sportu: dok će Zadrani samodopadno pridometnuti da je Hajduk djelovao u Splitu, a idejno začet u Pragu, ali ipak je morao službeno biti osnovan u Carskom namjesništvu u Zadru, Splićani će priupitati žitelje Grada košarke kakav im je to uopće Grad košarke kad je splitski sporedni klub po važnosti europski kudikamo uspješniji od zadarskog prvog i jedinog.

I zaista: uz tri europske titule Jugoplastika ima i to finale 1972. protiv Ignisa iz Varesea, kad je ispustila svoju prvu šansu za europski naslov. Neki će vam reći da je nad Šolmanom u zadnjem napadu načinjen i prekršaj te da je Jugoplastika tada pokradena, ali svakako to ostaje veći uspjeh od bilo kojeg zadarskog. Zadrani su tek jednom bili treći u Europi, a imali su dva polufinala s Real Madridom i ukupno četvrto mjesto u Kupu prvaka 1987.

Sovitti je, dakle, prerano otišao, ali u Splitu se gradila velika generacija. Istodobno su Zadar nakon tri osvojena naslova napustili i Krešo i Pino. Jedan odlazi u SAD, a drugi u Italiju i klub živi svoje najteže dane.

Kao i obično, ništa nije uređeno niti postoji nekakav veliki sustav i željezna ruka, već sve ovisi o ingenioznosti šačice entuzijasta i virtuoza. U sezoni 1969./70. Zadar se tako bori za ostanak u ligi, a Pino to ne trpi i vraća se. Odmah je krenulo nabolje, a Zadrani su izborili i finale Kupa, gdje ih je čekala baš Jugoplastika. Tu dolazimo do prve zaista velike i legendarne utakmice ovih sastava.

Utakmica se voljom ždrijeba igrala u Splitu i Jugoplastika je bila zaista veliki favorit. Imaju Splićani veliku generaciju, dok Zadrani jednostavno ne mogu izmisliti novog centra, sve da se na glavu postave. No, ipak su se u Zadru dosjetili triku i rupi u pravilima pa nisu ni morali izmišljati novog centra, već samo dovući onog starog na ferije iz SAD-a. Tako su za svaku sezonu, zlu ne trebalo, registrirali i Krešu i Pina. To je tada bilo moguće premda su ovi igrali vani, a baš slučajno se Krešo našao u Dalmaciji nakon što je zaludio košarkašku Europu osvajanjem Svjetskog prvenstva u Ljubljani, gdje je u fantastičnoj generaciji naprosto briljirao i već tada bio proglašen “Bijelim Billom Russellom”.

Stigao je, dakle, Ćosić u splitsku dvoranu. Prvo u svojstvu gledatelja, a sam u knjizi piše kako “nitko nije znao da ću zaigrati za Zadar. oni su sve fino isplanirali i priredili feštu. Edo Pezzi najavio je slavlje putem etera, a kad su to čuli Zadrani, došlo ih je uz Split više nego za svih devet splitsko-trogirskih ratova!”

Lude sedamdesete

Iz ovih odlomaka Ćosićeve knjige već imamo i kratka spominjanja pune dvorane, ludnice i tuče navijača po gradu, nešto što je danas nezamislivo kad spominjemo ova dva grada. U svakom slučaju, Ćosić je sjeo u gledalište “uz dvije splitske plavuše”, a iz Jugoplastike je naloženo da uvaženi gost ima na raspolaganju sve što mu treba. Svjetskog prvaka i američkog studenta ipak se trebalo tretirati kraljevski. Ali onda je Krešo, uz poglede nevjerice domaćih pristaša, ustao, odšetao u svlačionicu, skinuo u dres i odveo Zadrane do pobjede 64-60 i svog prvog, na kraju i jedinog trofeja u Kupu.

“Kakvi su samo škampi bili naručeni, kakva riba! Cijela fešta pobrkana, glazba pobjegla. Zaboravili golubove”, piše Ćosić, dok je svojeglavi Giergia godinama kasnije otkrio kako je dodatnu motivaciju za tu utakmicu pronašao u novinarskim napisima “Možda se nikad ne bih tako zainatio kao onda da u Slobodnoj Dalmaciji nije prštalo od najava kako je to unaprijed završena priča u kojoj će Jugoplastika osvojiti Kup”, reći će za istu tu Slobodnu. “Mnogi su držali, napose Splićani, kako bez nas dvojice, Kreše i moje malenkosti, Zadar nema nikakve šanse. Baš nikakve! E, to me je upalilo, okupio sam momčad, rekao Kreši da i on mora biti unutra, pa su krenule pripreme za naš veliki okršaj.”

Sedamdesete su tim dvobojem tek krenule, a ostale su zlatne za oba sastava, pa je tako Zadar osvojio naslove 1974. i 1975. baš ispred Jugoplastike, dok su Splićani napokon do druge titule stigli 1977. Šolmanovim ubačajem u majstorici protiv Bosne. Ostajali su Žuti kratki u prvenstvu, ali su se uvijek namjerili na Kup i podizali ga 1972., ’74. i ’77.. Nakon svog drugog u nizu i ukupno petog naslova, Zadrani su nakon novih odlazaka Kreše i Pina opet krenuli u pad. Kao i obično, ništa nije uređeno niti postoji nekakav veliki sustav i željezna ruka, već sve ovisi o ingenioznosti šačice entuzijasta i virtuoza.

No, s obzirom na to da finalne serije i doigravanje za prvaka nisu bile uvedene sve do sezone 1981./82., ne možemo pričati o velikim dvobojima za prvaka. U suprotnom bismo ih sigurno imali ’74. i ’75., ali ostavimo zapisano da je u toj drugoj zadarskoj tituli baš Jugoplastika jedini sastav koji je prvaku u 26 susreta nanio poraz.

Mnogo se tada igralo i po neslužbenim turnirima diljem Europe, gdje su klubovi i mimo Kupa prvaka i Kupa kupova dokazivali svoju kvalitetu, a često se znalo dogoditi da Zadar i Split jedni drugima i posuđuju igrače. Krešo, Rato i Pero su ionako bili veliki prijatelji iz reprezentacije, pa su nerijetko neslužbene utakmice i igrali u dresovima onog drugog sastava.

Zadrani koji su stvarali najslavnije Žute

Početkom tog desetljeća pojavila se čak i ideja kako bi se ova dva kluba trebala udružiti i tako donijeti europski naslov u Dalmaciju. Otkrio je to u knjizi o Damiru Šolmanu Tomislav Gabelić: “Ideja je to koju je 1972. iznio Rato Tvrdić. Prijedlog je bio da najbolji igrači dalmatinskih klubova igraju u istom klubu. Dvije godine kao Jugoplastika, a potom dvije kao Zadar, i tako u nedogled. Sigurno bi takva momčad s Tvrdićem, Skansijem, Šolmanom, Giergiom i Ćosićem osvajala brojne naslove i velike trofeje”, piše Gabelić, a sam Šolman je to svojedobno i potvrdio: “Ideja je bila Ratina, ali i Pino Giergia je bio zainteresiran. Međutim u vrijeme socijalizma nije bilo lako spojiti dva kluba. Puno je tu bilo prepreka, ali ideja kao ideja je bila predivna. Mi smo uistinu po individualnosti mogli stvoriti malu reprezentaciju.”

Nije se ipak dogodilo, pa su Dalmatinci ostali osuđeni na dva podijeljena velikana i nemilosrdne borbe s beogradskim klubovima, a Zadrani i Splićani još će preko 20 godina čekati na novi sraz izlučan za neki trofej.

Dogodit će se to tek 1993. u finalu drugog hrvatskog košarkaškog Kupa u Puli, a u međuvremenu se ipak odigrala pokoja važnija utakmica, pa je tako Jugoplastika, odnosno tada već POP 84, na svom putu do trećeg jugoslavenskog naslova u polufinalu 1991. morala preko Zadra. Bio je to vrhunac i kraj generacije predvođene Tonijem Kukočem, a ranije i Dinom Rađom, koja je na Gripe donijela tri europska naslova i učinila Split košarkaškim centrom svijeta, ali neće vam Zadrani zaboraviti pridometnuti da su u stvaranju te generacije opet baš oni imali ključan pečat.

Sigurno ste od one utakmice na Starom placu, pa preko Sovittija, uspjeli razlučiti da su Zadrani Splićanima svojevrsni košarkaški mentori i učitelji. No, 1980-ih će učenici višestruko nadmašiti i posramiti svoje učitelje.

To ćete, uostalom, i sami doznati poslušate li samo Kukočeve i Rađine govore po ulasku u Kuću slavnih. Možda je Zoran Slavnić započeo uzlet po pitanju rezultata, a Božo Maljković pokorio Europu, ali tu su slavnu generaciju Žutih kao treneri u prvom dijelu osamdesetih tesali baš Ćosić te Slavko Trninić, rođeni Zadranin i inače prvi doktor košarke. Doktorirao je Trninić na Kineziologiji u Splitu obranom disertacije o košarkaškoj igri, ali puno desetljeće prije tog samog papira doktorirao je i na terenu. Time što je svijetu podario Kukoča i Rađu.

“Slavko Trninić me naučio osnovama košarke i bio je ključan što sam postao košarkaš kakav sam bio. Imao sam sreće što sam radio s pokojnim Krešom Ćosićem, Mokom Slavnićem i dvoje trenera s kojima sam osvojio europske trofeje, Božidarom Maljkovićem i Željkom Pavličevićem”, kazat će Kukoč na ulasku u kuću košarkaške besmrtnosti, dok Rađa o Kreši kasnije piše:

“Prvi moj susret s njim nije bija na terenu. Doša je za trenera u Split sezonu 1983./84. i dosta puta san ostaja na treningu gledat kako maltretira Sobina i ekipu. Dosta stvari koje je radija nisan nikad vidija prije. Njegov pogled unaprid je bija nevjerojatan. S 18 godina je uvalija Divca u reprezentaciju. S 19 Tonija, Đorđevića i mene.”

Rađa, serijski povratnik

Mijenjale su se generacije i u Splitu i u Zadru, ta velika žuta europska generacija rasula se po Europi i početkom Domovinskog rata i samostalnosti Hrvatske Zadar i Split počeli su djelovati kao same ljušture europskih velikana iz ranijih desetljeća. Zadar je skinuo favoriziranu Cibonu, premda se tri godine ranije raspao Ćosićev ambiciozni plan stvaranja momčadi oko mladih asova Arijana Komazeca i Dejana Bodiroge. Potjerali su i Krešu iz Zadra pa se u Gradu košarke krenulo iznova.

Jer, kao i obično, ništa nije uređeno niti postoji nekakav veliki sustav i željezna ruka, već sve ovisi o ingenioznosti šačice entuzijasta i virtuoza.

No, unatoč svim nedaćama rivali su se ipak sreli u finalu Kupa 1993. Split je, tada pod imenom Slobodna Dalmacija, bio vladar kup-natjecanja; uzeli su Žuti tri trofeja u nizu, a baš taj drugi donijeli su Aramis Naglić i Teo Čizmić kao ostaci ostataka trofejne europske momčadi. Bili su tu i Damir Mršić, Zoran Čutura, Sejo Bukva… Za Zadrane su nastupali neki stari asovi poput Petra Popovića, Predraga Šarića i Alana Gregova, ali nova mlada zvijezda bio je ipak Emilio Kovačić. Splićani su ipak uzeli Kup sa 75-64, dodali nagodinu još jedan i nakon onog 1997. stupili u šestogodišnju sušu što se tiče trofeja. Zadrani su, pak, 1990-ih od ratom potpuno devastiranog grada i kluba ipak uspjeli sagraditi novu mladu generaciju koju je poveo Danijel Jusup.

Kad je 1998. Kup dobio ime Kreše Ćosića, prvo je njegovo izdanje pod novim imenom igrano u Jazinama. Ždrijeb je u polufinalu spojio Zadar i Split, u Jazine se natiskalo malo manje od 5.000 ljudi, a onda je sve proključalo jer domaći su predvođeni braćom Ružić, Tomislavom i Juricom, te Josipom Vrankovićem slavili 75-70, a kasnije u finalu protiv Zagreba podigli i svoj prvi trofej u samostalnoj Hrvatskoj.

Ubrzo će doći i drugi. Godine 2000. opet Zadrani osvajaju Krešin kup, i to na najslađi način: u Zagrebu protiv mrske im Cibone koja je dotad već u jeku svog monopola na trofeje, Euroligu te sve najbolje hrvatske mlade igrače i reprezentativce nanizala tri Kupa i osam državnih naslova. Zadrani su opet upali u euforiju srušivši omraženog rivala u utakmicama za komad srebrnine, ali nije moglo bez splitskog potpisa: za trenera je doveden Ivica Burić, čovjek s pedigreom iz Jugoplastike, a grad je doslovno proključao kad su nakon njega potpisali povratnik Arijan Komazec i nitko drugi doli sam Dino Rađa.

Čovjek koji je samo tri godine ranije dominirao NBA reketima u dresu Boston Celticsa vratio se u Hrvatsku — ali ne u Split, već u Zadar za navodno tadašnjih, za ove prostore rekordnih milijun dolara po sezoni. Nije Zadar te sezone do kraja uspio isplatiti ulaganje u Rađu te nije svladao Cibonu u prvenstvu, ali u Kupu jest i usred Draženova doma uz Rađinih 27 poena pobijedio je Vukove sa 72-61.

Posljednji splitski trofej

Prelaskom u novi milenij oba su kluba bila pogođena financijskim problemima i padala pod sve veći utjecaj lokalne politike. A kad ponestane para, onda se okrećemo mladima.

Tako je na zadarsku klupu po treći put zasjeo Jusup i krenuo sa slaganjem nove generacije koju je predvodio Marko Popović. U Splitu je nakon zadarske, pa nove grčke avanture i jedne kratke epizode u Ciboni Rađa napokon došao doma na oproštaj od aktivnog igranja košarke, a na vrata prve momčadi kucao je Roko Leni Ukić. Rađa je prvi povratnički trofej tražio baš u Kupu i završnica je opet bila na Gripama. Dalmatinske rivale ždrijeb je opet spojio u polufinalu, a na parketu je sve prštalo od ikona. Žute su uz Rađu predvodili Josip Sesar i Jure Zdovc, s klupe vodio Skansi. No, Zadrani su imali nevjerojatnog Popovića, pa su na punim Gripama slavili 86-84, a onda u finalu opet srušili Cibonu.

Te sezone treba zabilježiti i povijesni prvi put nakon 11 godina samostalnosti da su Dalmatinci pokupili sve trofeje ispred Ciboninog monopola: Zadrani će u mitskoj završnici u Ljubljani uzeti i drugo izdanje regionalne lige, a Rađa će se oprostiti osvojenim naslovom državnog prvaka i sad već mitskom cigarom u Draženovom domu.

Neće proći dugo, a opet će Kup donijeti još jedan dalmatinski dvoboj koji će postati tema narodne predaje.

Završnica se 2004. opet igrala u Jazinama, a momčadi su bile podosta drukčije: otišli su i Pop, Rađa, Sesar i ostale glavne zvijezde, a Žute je u Zadru predvodio golobradi Ukić. Ovaj put su Zadrani bili ti koji su unaprijed upisali trofej. Bio bi to Jupin treći na zadarskoj klupi, ali Zdovc se umirovio i sjeo na klupu te je sa svojim ‘dječjim vrtićem’ skupljenim oko Ukića, Drage Pašalića, Damira Rančića, Matea Kedže i Hrvoja Oršulića imao drugi naum. Split je prvo u polufinalu potpuno nenadano srušio Cibonu, a onda u finalu napravio potpunu senzaciju. Vodio je Zadar u četvrtoj dionici i s 10 poena prednosti, ali krenuli su domaći polako gubiti konce igre. Stiglo se do egala, a pri 72-72 Kovačiću je u zadnjem napadu Zadrana loptu ukrao Oršulić, kasniji osvajač duple krune u Zadru.

Uslijedio je važan djelić novije splitske košarkaške povijesti. Odgovornost je preuzeo tada 20-godišnji Ukić. Ostao je viši Kovačić na njemu, a mladi bek bacio ‘crossover na rubu nošene’ i sa sirenom položio za 74-72 te ogromno slavlje mlade momčadi koja nakon toga neće ipak doseći ono što joj se predviđalo. Ostao je to i posljednji splitski trofej do dana današnjeg, a opisao ga je u sjajnom dokumentarcu još 2014. kolega Igor Ćurković.

Jusup je po odlasku iz Zadra pokušao napraviti nešto od te splitske generacije, ali po tko zna koji put krenuli su problemi na obje strane, rušenja i gradnja iznova. Manjak uređenog sustava, utjecaj politike i korištenje klubova poput privatnih bankomata i sredstava stranačkih kampanja…

Godine mršavih krava

Zadar se 2008. opraštao od Jazina, a Aco Petrović složio je moćnu momčad predvođenu u Zadru omiljenim strancima Jubyjem Johnsonom i Todorom Gečevskim; s druge strane stali su neki novi mladići poput Hrvoja Perića i Damjana Rudeža potpomognuti strancima Dejanom Ivanovom i Marlonom Garnettom, dok je u uredu sjedio Dino Rađa. Momčad je to koja je u polufinalu svladala Cibonu, ali u finalu nije mogla preko premoćnih Zadrana. Zadar je tada osvojio i drugo mjesto u NLB ligi, a na domaćem terenu bio je nepobjediv, pa je u majstorici za oproštaj od Jazina deklasirao goste s 89-65 i proslavio svoj drugi hrvatski naslov nakon onog 2005.

Nakon što su ‘zatvorili’ Jazine, ovi su suparnici otvorili i novu dvoranu Krešimira Ćosića u Zadru. U prvom kolu NLB lige nekoliko mjeseci kasnije natiskalo se u novu dvoranu 8.000 ljudi, a neki sudionici velikih utakmica Zadra i Splita godinama ranije osvanuli su u novom dresu. Tako su za Zadar zaigrali Rančić (osvajač Kupa 2004.) te Perić i Ivanov koji su samo nekoliko mjeseci ranije izgubili naslov u žutom dresu. Zadar je tu utakmicu dobio 81-67, ali pogubio se u financijskim dubiozama i u megalomanskoj utrci da preko dosegne primat u hrvatskoj košarci i mjesto u Euroligi. Stigla je i svjetska financijska kriza i opet su uslijedile biblijske godine ‘mršavih krava’ za oba sastava, pa do 2021. bilježimo tek neke znamenite utakmice ovih rivala koje su upamćene ostale po onom tužnom.

Tako su krajem sezone 2012./13. međusobno u posljednjem kolu ABA lige odlučivali o tome tko ispada, a tko ostaje. Opet su Žuti, za koje je te sezone zaigrao još jedan europski velikan i povratnik Nikola Vujčić, izvukli deblji kraj porazom 85-68 te su napustili regionalno društvo i u njega se neće vraćati sve do 2020. Dobro su tu utakmicu sigurno zapamtili neki iz današnjeg splitskog sastava, pa tako stoji da je 31 minutu u tom porazu odigrao današnji trener Žutih Srđan Subotić, a na klupi je bez sekunde ostao tada golobradi Dominik Mavra, koji će kasnije sa Zadrom kao kapetan dobiti dva finala protiv Žutih, a ove će sezone pokušati napraviti obratno.

Zadar je uz sve financijske probleme uspio više ili manje uspješno ostajati u ABA ligi, dok je Split plesao na rubu gašenja pa će očita razlika u kvaliteti u idućih nekoliko godina lišiti dalmatinske klubove važnih međusobnih susreta.

Kontra mulju, kontra govnima

No, iz 2018. pamtimo i jednu mrlju u povijesti ovih ‘prijateljskih’ rivala. Aramis Naglić, čovjek potpisnik europskih trofeja s Jugoplastikom i dvostruke krune sa Zadrom kao igrač, sjeo je na zadarsku trenersku klupu i posložio vrlo dobru momčad koja je nakon godina tavorenja na dnu zauzela vrlo dobro šesto mjesto u ABA ligi. Sve se vrtjelo oko Luke Božića te stranaca Prestona Knowlesa i Joshue Bostica kojeg je zamijenio Steven Gray, a nakon uspješne kampanje u regionalnom društvu i razočaranja u Kupu, htjeli su Zadrani napasti prvenstvo nakon 10 godina posta. No, ambicije su pale jednog poslijepodneva na Gripama protiv momčadi koju je vodio jedan iz plejade budućih izbornika, Ivica Skelin.

Zadar je vrlo lako slavio 120-88, ali pri 31 razlike za Zadrane zakačili su se Knowles i zadarski odbjegli sin, Tornadu omraženi Pavle Marčinković. Uslijedila je gužva, a onda je zadarski Amerikanac — koji je inače osvojio srca navijača svojom beskompromisnom igrom u obrani, borbenošću i srčanošću — pokazao malo preveliku borbenost i srčanost, a manjak kompromisa, te je potpuno izgubio živce i šakom potegnuo pa nokautirao mlađahnog Matu Kalajžića. Uslijedile su rigorozne kazne pa je Knowles kažnjen dugim neigranjem, a na kraju mu je Uprava uslijed mjera štednje i raskinula ugovor. Tu je bio kraj zadarskim ambicijama jer tako oslabljena momčad pala je u polufinalu protiv Cibone, koja je kasnije poražena od Cedevite.

Potpuna devastacija hrvatske klupske košarke već je dobrano tada uzela maha, pa je do sljedećeg susreta Zadra i Splita za trofej već uspjela ‘propasti’ Cibona, zaista propasti i KK Zagreb, a Cedevita otići u Ljubljanu. Tako se štošta promijenilo u okolnostima klubova koji su osvojili 11 naslova državnog prvaka između dvaju finala Zadra i Splita. Hrvatski su klubovi u pravilu tavorili na dnu regionalnog natjecanja i bez primisli o europskim ambicijama koje su, ako se itko uopće više sjeća početka ovog lancuna, dobrano oblikovale zlatne godine ovog rivalstva. Jer, kao i obično, ništa nije uređeno niti postoji nekakav veliki sustav i željezna ruka, već sve ovisi o ingenioznosti šačice entuzijasta i virtuoza.

A njih je, kako godine idu, sve manje i sve su manje genijalni, pa im je i učinak sve slabiji kontra struje mulja i govana ovog sporta.

Zato su zaustavljanju zadarskog slobodnog pada, a početku novog splitskog uzleta dobrano opet kumovale politika i odluke za zelenim stolom. U pandemijskoj 2019./20. tako je Skupština ABA lige odlučila u ligi ostaviti tada posljednje Zadrane — koji su na terenu za ostanak trebali svladati euroligašku Zvezdu u gostima da se to posljednje kolo ikad odigralo — a ligu proširiti i ubaciti Splićane, koji su se motali pri vrhu regionalne druge lige.

Iskoristile su to lokalne politike i u Zadru i u Splitu, pa su u sklopu samopromocije ugurale nešto više novca u sastave i tako je u sezoni 2020./21. Split složio ambicioznu momčad sa sada povratnikom Ukićem te reprezentativcima Lukom Babićem i Marinom Marićem, a na klupi s tad već bivšim izbornikom Skelinom, kojeg je kasnije zamijenio Mile Karakaš. S druge je strane stolovao tada aktualni, sad već također bivši izbornik Veljko Mršić, a momčad na parketu predvodio kapetan Mavra uz strance Chinanua Onuakua i Justina Cartera.

Ljubav u doba korone

Igrali su tako Split i Zadar dva finala te sezone, ali situacija je bila sve, samo ne normalna. Nedostatak publike na tribinama i anti-korona mjere smjestile su finale Kupa u Omiš, gdje je Zadar ludim tricaškim preokretom u završnici uzeo drugi Kup nakon 2020. i prekida posta dugog 12 godina. Splićanima je to bio prvi ulazak u finale nakon 17 godina, a toliko im je već trajao post od zadnjeg trofeja.

Od onog crossovera do utakmice u Omišu uspio je Ukić biti ‘novi Dražen’ i nada koja će spasiti hrvatsku košarku, zatim otići u Europu, pa u NBA, pa se vratiti, još malo dominirati u Europi, a u reprezentaciji doći do svojstva neostvarenog talenta, pa kapetana, pa mučeničke figure koja je žrtvovala ljeta i tijelo u najdražem dresu, a bezveze. Na kraju se vratio u rodni grad, izgubio prvo finale, a u drugom, onom prvenstvenom, dogodilo se opet nešto o čemu će se dugo pričati.

Mjere famoznog Stožera civilne nacionalne sigurnosti ili čega već nalagale su da na utakmice zbog pravila zaštite od koronavirusa navijači ne smiju, ali mogli su novinari i ine službene osobe s maskama. Priča s ulice ide tako da su Zadrani postali ljuti i ljubomorni na to da su Žuti na Gripe (odnosno dio tribina koji se na TV kamerama baš i ne vidi) pustili više stotina ‘službenih osoba’ i stvorili si domaćinsku atmosferu. Dvije zadarske utakmice pripale su domaćima, pa tako i dvije splitske, te se pristupilo majstorici, a onda je zbog zadarskog dišpeta uslijedila burna reakcija. Već cijelu sezonu odvojeni od svojih ljubimaca, zadarski su navijači izvršili pritisak na lokalnu policiju i klupsku upravu te su u neslužbenom dogovoru postigli to da ih dočekaju otvorena vrata Krešine dvorane.

Kao 23 godine ranije kad su imali akciju “Kupi ulaznicu, ne idi na utakmicu”, Zadrani su išli prkositi pravilima. Stigli su tako u velikom broju pred dvoranu i natjerali policiju da odabere manje zlo te u dvoranu pusti oko 5.000 navijača bez ikakvih ulaznica ili Covid potvrda. Zadrani su u svom domu napravili delirij, a ljubimci su im na terenu uzvratili razbijanjem suparnika s 84-57 za prvu ligašku titulu nakon 13 godina.

Nije to bio zamašnjak kakav je Zadru — a ni Splitu — trebao, jer ulaganja lokalnih moćnika po običaju nisu dugoročna, nego tek postavljanje fasada preko oronulih zgrada. Uslijedila je opet Cibonina dominacija u dva Kupa i prvenstvu, a sad napokon i novo finale ovih gradova i klubova-prijatelja, ali i rivala. Klubova koji među sobom u povijesti broje 12 jugoslavenskih naslova, a četiri hrvatska. Šest jugoslavenskih kupova, a 13 hrvatskih i tri europska — dobro, isključivo splitska — naslova.

Zadar nakon dvije ili Split nakon dugih 19 godina? Svaka strana ima svoje argumente za smatrati se favoritom i gajiti nade u konačnu pobjedu. Zadrani su u ABA ligi igrali sjajno i izborili doigravanje nakon 15 godina, dok su Splićani bili najbolji u domaćem prvenstvu i kudikamo uspješniji u ovosezonskim međusobnim ogledima.

Imaju Žuti i prednost domaćeg terena, a košarkaška groznica opet je zahvatila Split pa će Gripe biti rasprodane u prva dva susreta. Splićani možda zato slove za favorite, ali da se ne polakome: kao i one 1970. opet neki dalmatinski mediji prije vremena najavljuju Žutu titulu.

Kažu da bi idealno bilo da Ukić karijeru zaključi trofejom, a Subotić prekine dugi post. A druga će vam strana reći da bi i idealnije bilo da Jupe napokon uzme i naslov prvaka, jedini trofej koji mu nedostaje u šest zadarskih mandata kroz 30 godina.