Možda baš tu leži dio razloga zašto se Angela Ruggiero, sada članica Američkog olimpijskog odbora, toliko angažirala oko toga da podrži nominaciju zajedničke hokejaške reprezentacije Sjeverne i Južne Koreje za Nobelovu nagradu za mir.

Sport je zloupotrijebljen u političku svrhu kako bi se silom reklamiralo umjetno stvoreno zajedništvo

Osnova za inicijativu bio je nastup ženske hokejaške reprezentacije ujedinjene Koreje protiv Švicarske na Zimskim olimpijskim igrama u Pyeongchangu, jer su se tada sastali Kim Yo Jong, sestra sjevernokorejskog diktatora Kim Jong Una, i i južnokorejski predsjednik Moon Jae In. Taj je događaj postao bitan jer ta utakmica je bio povijesni prvi put od 1953. i kraja Korejskog rata da je jedan član vladajuće sjevernokorejske dinastije posjetio Južnu Koreju, s kojom nikad nije potpisano službeno primirje nakon što su 27. srpnja 1953. završeni oružani sukobi.

U jeku nuklearnih testiranja, balističkih raketa i svih ratnih napetosti, bio je to neobično prijateljski obrat u odnosima.

Vlasti Sjeverne Koreje su bez ikakvih otezanja i mimo svih najava bezuvjetno dopustile svojim sportašima nastup na Igrama i poslali s njima tek malu političku delegaciju. Bez časnika za sigurnost, bez tjelohranitelja i čuvara, bez političkih izjava i bez bilo kakvog cirkusa kakav je Zapad očekivao. Sportaši iz Sjeverne i Južne Koreje su prošetali na otvaranju Olimpijskih igara pod istom zastavom i zaigrali u istim ekipama i došli se baviti sportom. Istovremeno su političari dobili izliku da već jednom sjednu za stol i razgovaraju bez da im nad glavom visi uteg pitanja tko je kome došao i predstavlja li taj kontakt slabost. Pobogu, došli su samo gledati hokej.

IHF-ov gaf

U IHF-u su napravili sličnu stvar. Povodom Svjetskog prvenstva u rukometu odlučili su iskoristiti jedinstvenu moć sporta i pozvati na mir tako što su pozvali na nastup ‘ujedinjenu’ reprezentaciju Koreje.

“Svjetsko prvenstvo je jako značajno za nas, osobito jer igramo u Berlinu”, izjavio je korejski izbornik Cho Young-shin. “Svi znamo da je Berlin bio podijeljen grad koji je uspio naći mir nakon pada Zida. Kao zajednička momčad, želimo pokazati svojim primjerom da Koreja isto tako može pronaći svoj put mira.”

I simbolička razina je stvarno visoka, jer ratno stanje u Koreji ima već viđenu priču.

Japan je 1895. preuzeo kontrolu u Koreji i 1910. je priključio svom teritoriju, vladajući poluotokom do kraja Drugog svjetskog rata. U tom trenutku Koreja kao država više nije postojala. Pobjedom Saveznika i kapitulacijom Japana Koreja je podijeljena između Sovjetskog Saveza i SAD na dvije okupacijske zone koje je dijelila 38. paralela. Sjeverni je dio pao pod sovjetsku upravu, južni pod američku. Upravo ono što se dogodilo Berlinu kao gradu, dogodilo se Koreji kao naciji — podijeljena je linijom povučenom u nekom administrativnom uredu kako bi se zadovoljili interesi velikih sila, a dojučerašnji sugrađani su apsolutno nasumično pogurani u sukob ideologija koji nikad nije ni bio njihov.

“Igrači iz Sjeverne Koreje tehnički i taktički nisu na razini naše ekipe, ali zbilja ih želimo uključiti u našu momčad. Njihova fizička spremnost je ekstremno visoka, tako da ću to imati na umu i iskoristiti kao dio taktike kako bi upotrijebio njihove snage”, izjavio je izbornik Cho koji je odjednom dobio zadatak spojiti sve te godine razdvojenosti koja se manifestira i u samom profilu igrača. Ljudi koji se ne razlikuju niti fenotipom, niti jezikom, niti podrijetlom isti sport igraju na drastično drugačije načine, a taj sport bi u svojoj suštini trebao pokazati kako su isti.

Međutim, IHF je i tu napravio nevjerojatan gaf, baš kao što IHF obično radi. Među javno pozvanima na otvaranje prvenstva su bili njemačka kancelarka Angela Merkel i Kim Jong Un, ali su odlučili da neće doći i na taj način su udarili šamar organizatorima. Međutim, IHF-u to nije bilo dovoljno i nastavili su parodirati vlastitu inicijativu.

Srušena poanta

Poruka sporta bi trebala biti zajedništvo i mir, u što se itekako uklapa nastup zajedničke korejske reprezentacije jer rukomet se postavlja kao most koji može nadići političke podjele te formirati poruku zajedništva i mira koja dolazi kroz jednakost i pravdu koje su temelj sporta.

IHF je poništio tu poruku. Uz odluku da se na prvenstvo pozove zajednička momčad Koreje, donio je odluku prema kojoj ta reprezentacija ima pravo prijaviti 20 igrača — 16 onih koji su se plasirali i dodatnu četvoricu iz Sjeverne Koreje. S obzirom na to da svi drugi imaju pravo na standardnih 16 igrača, privilegiranje Koreje stvara nejednakost i daje joj prednost kakvu drugi nemaju. Jednostavno, nisu više svi isti. Isto kao što obećanje izbornika Choa kako će u svakoj utakmici igrati sjevernokorejski igrači ruši poantu zajedničke selekcije. Ne mijenja to puno suštinu, jer ova četiri poraza bi vjerojatno bila realnost i ovako i onako, ali mijenja poruku. Trebaju igrati najbolji i to pod istim uvjetima.

Ako se ne radi tako, to prestaje biti sport i počinje biti zloupotreba sporta u političke svrhe, a dobra ideja postane parodija same sebe.

Upravo to se dogodilo na Svjetskom prvenstvu u rukometu. Za razliku od Olimpijskih igara kad su stvari krenule spontano, ovaj put je sport zloupotrijebljen u političku svrhu jer igraju oni koji nisu najbolji i nastupaju u uvjetima koji nisu jednaki, sve kako bi se silom reklamiralo umjetno stvoreno zajedništvo. Rat uzrokovan linijom povučenom u nekom administrativnom uredu neće sigurno poništiti odluka nekog nadobudnog činovnika u nemjerljivo manje bitnom uredu koji je odlučio sebi dati na važnosti sasvim neoriginalnom idejom.

Sport to može napraviti, ali samo onda kad mu se dopusti da bude ono što jest, a ne parodija.