Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ulični pas Dries Mertens

Nitko ne igra tu lažnu devetku tako kao on

Zadnja izmjena: veljača 7, 2018 Profimedia

Ljudi se nevjerojatno brzo zakače za trendove. Ne tako davno, kad je Lionel Messi u vrhunski nogomet svojim majstorijama vratio pojam ‘lažne devetke’, vodile su se rasprave o izumiranju klasičnih napadača i nepovratno promijenjenom nogometu. Lažna devetka je u većini razgovora odjednom  postala sudbina nogometa i jedino rješenje za igru jer to je bilo najupečatljivije od trenda koji je tada postavljala Barcelona.

Naravno, ni Messi ni Pep Guardiola, iako su odrađivali taktički sjajan posao, nisu izmislili ‘lažnu devetku’. U nogometu je gotovo sve izmišljeno, pitanje je samo koliko ste kreativni u korištenju i koliko ste spremni usavršavati ono što se krije negdje prije vas.

Još u 1930-ima, fokus napada austrijskog Wunderteama bio je Matthias Sindelar, devetka o kojoj je pričao cijeli Beč. Lakoća kojom se centralni napadač spuštao se sa svoje pozicije prema sredini terena i ondje radio kaos bilo je nešto što nogomet do tada nije imao prilike gledati. Centarfor koji kreira; napadač kojeg želite držati u centru pozornosti, davati mu loptu što češće da stvara opasnosti po terenu; playmaker za kojeg želite da je blizu gola i da trpa golove. U konkurenciji tadašnjih devetki, on je bio Der Papierene – Papirnati čovjek. Centarfor koji se građom nije mogao nositi s grubim stoperima tog vremena, ali je zato u nogama imao najfiniji bečki valcer. Engleski centralni braniči – iako je Engleska kao nositelj kvalitete u nogometu te 1932. dobila utakmicu protiv Austrije – nisu znali kako se nositi sa Sindelarom.

Slično je samo nešto kasnije igrao i Nándor Hidegkuti u mađarskoj Lakoj konjici. Zapravo, ne baš skroz slično jer Hidegkuti je krenuo kao desno krilo. Međutim, Gusztáv Sebes je gubio 2:0 od Švicarske i shvatio je da u ekipi koja ima Ferenca Puskása i Sándora Kocsisa sasvim racionalno na devetku staviti igrača koji će svojim kretanjem rušiti strukturu protivničke obrane i otvarati prostor za ovu dvojicu. Njegova sreća je bila što je utakmica bila prijateljska, što je značilo da je mogao napraviti izmjenu koje tada nisu bile dopuštene. U 30. minuti s klupe je ušao Hidegkuti, a već do poluvremena je namjestio dva gola Puskásu i potpuno uneredio Švicarsku obranu koja je savršeno funkcionirala dok Sebes s klupe nije centarfora zamijenio lažnom devetkom.

„Ni Engleska ni nijedna druga reprezentacija nije bila sposobna efektivno se braniti protiv naše taktičke formacije“, prisjetio se  Hidegkuti utakmice na Wembleyju u kojoj je šokirao Engleze koji nisu znali što im se događa. Uspio je ono što Sindelar nije 20-ak godina ranije, on i suigrači su razbili Gordi Albion s 6:3. Harry Johnston, engleski centralni branič, na poluvremenu je ludio jer uopće nije dotaknuo loptu. Nije znao kako braniti centarfora koji se toliko duboko spustio u vezni red. Ovako mu je dao previše mjesta i vremena na lopti, što je Hidegkuti iskoristio za tri gola, a da ga je striktno markirao po cijelom terenu Puskás i Kocsis bi utrpali svaki po tri.

Rješenje iz improvizacije

Messi i Guardiola su odlučili preuzeti najbolje od oba primjera. Odlučili su staviti najboljeg igrača na loptu kao što je to austrijski izbornik Hugo Meisl učinio s Sindelarom, ali kako je moderni nogomet previše brz za soliranja kojima je Der Papierene valjao protivnike i traži mnogo veću suradnju, odlučili su kretanja dizajnirati tako da otvore prostor suigračima i talentirani napad učine još dominantnijim kako je Sebes napravio s Hidegkutijem.

Nisu Pep i Messi bili čak niti prvi koji su vratili lažnu devetku u moderni nogomet, jer napravio je to Luciano Spaletti u sezoni 2006./07., kad je osmislio sustav u kojem će iskoristiti maksimum Francesca Tottija u Sindelarovoj ulozi kad se poklopi da vam je najbolji kreator ujedno i najbolji realizator. Bili su prvi koji su lažnoj devetki dali obje dimenzije i bili su prvi koji su bili toliko uspješni s tom taktikom da su svi pričali samo o tome i koliki će utjecaj imati na nogomet.

Danas, tek pet ili šest godina nakon postavljanja trenda, pojam ‘lažne devetke’ je skoro zaboravljen. Nogometni hipsteri tu i tamo se sjete koncepta kad teoretski rješavaju neki problem, odvrti se tu i tamo ta lažna devetka kao rješenje u video igricama, ali to je manje više to. Od svih onih kataklizmičkih najava o izumiranju klasičnih napadača nije ostalo gotovo ništa. Čak je kupovinom Luisa Suáreza i sam Messi vraćen na nominalnu poziciju desnog krila ili desetke.

Strastven je poput uličnog psa kojeg netko primi u kuću i tako ga spasi od sigurne smrti; on je s Hidegkuti koji je u sebi otkrio dozu Sindelara

Od svih lažnih devetki, u toj ulozi i dalje igraju samo Roberto Firmino i Dries Mertens.

Kad je Maurizio Sarri prodao Juventusu Gonzala Higuaína, uopće nije imao namjeru koristiti lažnu devetku. Solidan dio odštete Napoli je odmah uložio u Arkadiusza Milika, vrlo mladog napadača za kojeg se nadao da može zamijeniti ono što je Higuaín donosio u izgradnji napada – jer ako napad funkcionira, golovi će se već nekako zabiti. Problemi su nastali kad se Milik ozbiljno ozlijedio i Sarri više nije imao rješenja. Morao se adaptirati stanju u kojem se našao. Jednostavno, kvalitetnog napadača nije imao. Supernapadača je prodao, a ovog zamjenskog koji je koštao prilično skupo iz stroja je izbacila opasna ozljeda. Ostalo mu je jedino improvizirati.

Otkrili ga u 28. godini

U nogometu je gotovo sve izmišljeno, pitanje je samo koliko ste kreativni u korištenju i koliko ste spremni usavršavati ono što se krije negdje prije vas. Zato, Sarri je odlučio usavršiti opciju na lijevoj strani napada, stvoriti kombinaciju pomoću koje može izaći iz presinga i definirati način kako stvoriti višak. Da bi to uspio, morao je biti kreativan u korištenju centralnog napadača kojeg više nije imao. Zato je onamo stavio svoje krilo, baš kao Sebes protiv Švicarske. Dries Mertens je postao ‘lažna devetka’ na koju je Sarri naslonio čitavu igru.

„Iskreno, šteta je što smo otkrili Driesa Mertensa kao napadača u njegovoj 28. godini“, izjavio je Sarri nakon što je Mertens pokopao Lazio. „On je svjetska klasa i mogli smo već godinama imati igrača na vrhunskoj razini.“

Prošle sezone zabio je 34 gola uz 15 asistencija u svim natjecanjima, a ove sezone već ima 18 golova i 12 asistencija. I zaista, nije loše za nekoga tko je počeo igrati napadača u 28. godini. Ali ono što je važnije od golova i asistencija, Mertens igra vrhunski nogomet. On je danas najbolja lažna devetka na svijetu, a Napoli drži prvu poziciju u Serie A zahvaljujući njegovim nevjerojatnim igrama. Ne golovima, jer golovi će ionako doći, nego igrama.

Sarri je prvo u Mertensu tražio ono što je Sebes napravio s Hidegkutijem. Trebao mu je igrač koji se može spustiti u vezni red i stvoriti brojčani višak, slomiti protivničku strukturu obrane i čitavu organizaciju igre. Trebao mu je igrač koji će se s pozicije devetke spustiti odigrati set brzih kratkih dodavanja na lijevo krilo s Lorenzom Insigneom i Marekom Hamšíkom. Trebao mu je igrač koji će se kretati unutra sustava i u tom sustavu otvarati prostor suigračima.

Međutim, vrlo brzo Mertens je dokazao da može biti i neusporedivo više od toga. Sarri je od njega onda tražio da uz sve obaveze u igri postane ono što je Hugo Meisl učinio sa Sindelarom, da Messijevski spoji obje dimenzije lažne devetke. U planu Napolijeve igre njegovo se korištenje ubrzo pretvorilo u vrlo racionalnu opciju: igraš tako da što češće na loptu dovodiš igrača koji je najkreativniji i u kojeg se možeš pouzdati da će iščarobirati gol kad stvari na terenu unutar sustava stanu.

Baš poput gola Beneventu u prošlom kolu. I više od golova i asistencija, bitno je da Mertens zaista igra dobar nogomet, da Napoli svoju igru usmjerava na njega i bazira ju na onome što on radi na terenu. Iako devetka, on se pretvara u jednog od ključnih kreatora u veznom redu, a to danas od napadača radi samo Firmino. Sjajan je u toj ulozi, nevjerojatan, a golovi su samo posljedica njegove fantastične igre.

Trend koji će ostati propušten

Rođen u Leuvenu, gradiću nadomak Bruxellesa u obitelji u kojoj su roditelji oboje i sportaši i prosvjetni radnici, do uspjeha je došao okolnim putem. Iz omladinskog pogona Anderlechta do omladinskog pogona Genta, svoj put je našao u drugoligašu  AGOVV Apeldoornu u Nizozemskoj. Preko Utrechta i PSV-a došao je do Napolija i postao je najbolja lažna devetka današnjice. Od krilnog igrača postao je napadač i nevjerojatno je da su ga otkrili tek u 28. godini. Jer, kao što Sarri kaže, Mertens je svjetska klasa i mogli smo godinama gledati nevjerojatnog napadača.

Mertens je ljubitelj pasa i kad su ga pitali koja bi pasmina bio da je pas, odgovorio je kako bi bio ulični pas. Mješavina svega po malo.

Mertens upravo tako igra nogomet. Strastven je poput uličnog psa kojeg netko primi u kuću i tako ga spasi od sigurne smrti, a na teren donosi mješavinu svega po malo. On je s Hidegkuti koji je u sebi otkrio dozu Sindelara. Napoli nije Barcelona, ljudi se neće zakačiti na trend koji on postavlja. Šteta, jer propuštaju čovjeka koji je sposoban uzeti sve ono već izmišljeno u nogometu i pokazati da je kreativan u korištenju i spreman usavršavati se do kraja. Propuštaju napadača koji je od nužnog rješenja koje je Sarri improvizirao, postao igrač o kojem Napoli ovisi. Propuštaju čovjeka kojem su tek u 28. godini otkrili da je svjetska klasa. Lažna devetka i pravi napadač.

Ne propusti top članke