U jeku svih groznih vijesti i brojki koje ovih dana pristižu iz Bergama, jučer je na ekrane diljem Italije stiglo ‘pismo’, objavljeno na Facebooku.
Njega je napisao Claudio Galimberti zvani Bocia, čovjek koji je u Bergamu, ali i diljem Europe, poznat kao neprikosnoveni dugogodišnji vođa Atalantine vojske ultrasa. Bocia je sebi osebujan tip, vjerojatno se radi o jednom od najpoznatijih ultrasa u Italiji. Čovjek, dakako, nije ‘cvijeće’ — nedavno je odslužio i zatvorsku kaznu zbog opetovanih prijetnji šefu lokalne policije koja je nerijetko trenirala represiju nad njim i njegovim pobočnicima, a izrekli su mu i 10-godišnju zabranu odlaska na stadione. No, u ovom pismu Bocia ne proziva rivale, a ni predstavnike zakona i reda. Umjesto toga, proziva vlastodršce i vlasnike velikih korporacija, a šalje i poruku Atalantinu predsjedniku Antoniju Percassiju, kojeg poziva da ni slučajno ne pošalje momčad natrag na teren, čak ni u ovoj za klub povijesnoj sezoni.
“Vidim televiziju, i srce mi zaplače”, piše Bocia. “Osjećam se uništeno iznutra: naši ljudi koji odlaze sami u vojnim kamionima kako bi ih kremirali drugdje. Istovremeno gledam kako se na drugim kanalima svađaju oko toga kada će nastaviti prvenstvo i raspravljaju o TV pravima… O tom prokletom novcu koji uništava značenje i vrijednost života. Mi ultrasi smo uvijek stavljali obranu našeg teritorija na prvo mjesto, ali sada tu moramo staviti i ugroženo zdravlje sviju nas”, poručuje svojim trupama Bocia, prije nego što će završiti sa “ultrasi i u životu, a ne samo na utakmicama”.
Ta njegova poruka distribuirala se stotine, pa i tisuće puta, a u praksi je zaživjela već i prije te formalne komunikacije. Atalantini su se navijači među prvima organizirali, dok se još nisu razmjeri ove pošasti mogli točno ni naslutiti. I dok su nogometni vlastodršci, baš kao i oni opći, vagali je li pametno krenuti u neke opće mjere suzbijanja u strahu od gubitka novca, navijači su prvi koji su odlučili proslijediti više od 35,000 eura, vraćenih zbog zabrane putovanja u Valenciju, lokalnim bolnicama. I danas, kada se mrtvi u gradu doslovno gomilaju jedni na druge, ultrasi su ti koji izašli kako bi pomogli u izgradnji privremene bolnice u Bergamu, koja bi primila nove tisuće zaraženih.
Taj tribalizam je u ovom konkretnom slučaju direktni okidač svega onoga dobrog što ta supkultura sadrži: solidarnosti, aktivizma i neposrednog djelovanja
I daleko od toga da su jedini.
Novonastala situacija zatekla je svijet nespremnim na razmjere pandemije. To se najviše očituje na organizaciji i ljudstvu, s javnim servisima koje je ovakvo stanje naprosto zagušilo, kako kakav val koji nas iznenadi: neće se od njega možda utopiti, ali će se poprilično nagutati vode i šokirati. Primjere toga smo vidjeli u našim, lokalnim okvirima, kada su pripadnici Bad Blue Boysa i Torcide u rekordnom roku okupili ljudstvo kako bi pomagali građanima i službama u hitnoj situaciji. A pomoć je itekako bila potrebna jer se koncept civilne zaštite sustavno degradirao i zapostavljao, dobrim dijelom i jer je u očima dijela ljudi viđen kao nekakav relikt socijalističkog sistema.
Dovoljan je jedan poziv
Čitava Europa je u samo tjedan-dva počela disati na škrge, a onda je u pomoć uskočio sustav postavljen po Bocijinu sloganu: ultrasi su postali radikalni i u vremenu koje život čitave populacije odvodi u radikalne sfere. Za njih to nije ništa novo.
Wolfsburgovi Weekend Brothers pokrenuli su vlastite štandove za distribuciju hrane u vremenu kada su mnoge druge organizacije sličnog tipa prekinule opskrbu u strahu od zaraze. Sve je organizirano po sanitarnim standardima, a imaju i poseban raspored za pojedine ugrožene skupine, od starih do trudnica, kako se ne bi stvarale gužve. Mainzovi Chaos Boys su se organizirali slično kao i zagrebački BBB, u grupe koje će ići po dijelovima grada i kupovati te odnositi namirnice populaciji koju izolacijske mjere najviše pogađaju, a te mjere su organizirali i u Dortmundu pripadnici The Unityja, Desperadosa i Jubosa. Werderovi ultrasi su krenuli s masovnim donacijama za razne kulturne centre koji sada hitno trebaju financijska sredstva kako bi opstali, a Fortunini su krenuli pomagati beskućnicima pod sloganom “izbjegavajmo koronavirus, a ne beskućnike”.
Slične priče pratimo svakodnevno diljem Europe i svijeta.
Od Francuske, koja je prije pandemije bila jedna od najrigoroznijih zemalja po pitanju represije nad navijačima, preko Italije, Španjolske i Skandinavije, pa sve do Tunisa i zemalja Magreba, u kojoj su, primjerice, navijači CS Sfaxiena riskirali svoje zdravlje kako bi ukazivali drugima na potrebu za zaštitom njihova. Akcije pomoći su masovno organizirane, odnose se na sve slojeve društva, a tu pogotovo do izražaja dolazi i struktura samih navijačkih skupina u kojoj uistinu ima svega — od sitnih kriminalaca, čije poznavanje ulica i mnoštvo kontakata čak sada ispadaju prednost, pa do doktora znanosti koji i u praksi mogu pomoći svojom stručnošću.
Tako nam iz Lensa stiže priča o Jérémyju, pripadniku ultras skupine Red Tigers, koja je zajedno s ostalim Lensovim navijačkim grupama prikupila tisuće eura donacije bolnicama. Jeremy je sada volonteru u bolnici; on je inače specijalizant dječje psihijatrije, pa je njegovo znanje dobrodošlo u pomoći dječjim odjelima.
Rijetko će koja organizacija na ovom svijetu moći u tako kratkom roku bespogovorno okupiti širok broj ljudi ustrojen po jasnoj hijerarhiji kao što to mogu navijačke skupine, kojima je dovoljan jedan poziv poput onog s početka teksta da krenu u akciju. Navijački svijet je prečesto toksičan, pogotovo onda kad potreba za teritorijalnošću i tribalizmom prijeđe granice prihvatljivog. Ali taj tribalizam je u ovom konkretnom slučaju direktni okidač svega onoga dobrog što ta supkultura sadrži: solidarnosti, aktivizma i neposrednog, beskompromisnog djelovanja. I šire društvo može od toga nešto naučiti.
Ako vam se takva tvrdnja čini neprimjerenom, jer radi se o tipovima među kojima su i takvi kojima nisu strani ni problemi sa zakonom, onda propuštate vidjeti širu sliku: za razliku od onih koji su u radikalnim odlukama motivirani zaštitom kapitala, protagonisti ovih navijačkih priča — a takvih ih daleko više nego što se u jednom tekstu može spomenuti — prije svega na umu imaju ljudsku solidarnost, onu od koje su mnogi okretali leđa. Sve dok im nije zatrebala.
