Voljeli ga ili ne, kako god okrenete baš nitko nije toliko obilježio hrvatski nogomet od 1980-ih naovamo kao Ćiro Blažević. Nepotrebno je da sad prepričavamo njegovu biografiju, uspjehe i neuspjehe, izjave koje su već odavno prešle u opću kulturu…
‘Treneru svih trenera’ danas je rođendan. Doduše, tko zna je li doista rođen baš 10. veljače te 1935. – negdje ćete naći i podatak da je to bilo i dan ranije, drugdje da je zapravo došao na svijet i nekoliko dana ranije, ali da su ga prijavili tek tada kad su malo okopnili snjegovi oko Travnika…
Bilo kako bilo, razmišljali smo kako mu odati počast nekom posvetom – bilo da se radilo o romantičnoj priči, ozbiljnoj analizi njegove ostavštine ili intervjuu – a onda smo se sjetili jedne u nas manje poznate anegdote koja ga možda i najbolje portretira. Radi se o dijelu intervjua koji je Ćiro dao Jonathanu Wilsonu i koji je završio u drugom, dopunjenom izdanju Wilsonove glasovite knjige ‘Inverting the Pyramid‘.
Radi se o tome kako je Ćiro psihički pripremio Vatrene za ponajveći trijumf svoje trenerske karijere, onu pobjedu 3-0 nad Njemačkom u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1998. Evo je u cijelosti – jer ništa što mi napišemo neće tako autentično portretirati njegov trenerski nerv.
http://www.dailymotion.com/video/x2n8014
„Probdio sam čitavu noć razmišljajući o teoriji. Imao sam problem s Bierhoffom, jer nisam imao igrača koji bi ga mogao dobiti u zraku. Ideja mi je bila zaustaviti nabacivanja na njega. Razmišljao sam o tome kako ću igračima ispričati priču o Rommelu i Montgomeryju. Rommel je bio puno, puno bolji u strategiji, ali nije imao goriva. Pa se tenkovi nisu mogli pomaknuti s mjesta i Montgomery je pobijedio.
A onda tog jutra, čovjek koji je bio sa mnom rekao mi je da zove Tuđman. I Tuđman je rekao: ‘Ćiro, moraš pobijediti’. Bio sam već na putu u svlačionicu sa svojim teorijama u glavi, a te svlačionice bile su pune ogledala. Pogledao sam se u ogledalo i bio sam nekako zelen. Pa sam pomislio: „O, moj Bože, hoću li umrijeti?“
Otišao sam u prostoriju gdje su me čekali igrači – Šuker, Boban, Bokšić… Imao sa sve nacrtano na papiru, ali nisam počeo pričati ni o čemu. Nisam mogao, jer mislio sam o tome hoću li umrijeti ili ne! Gledao sam igrače, u svlačionici je bila potpuna tišina, i nakon nekoliko trenutaka sam vidio da su i oni iste zelene boje kao i ja.
Moja teorija bila je duga sedam ili osam minuta i tad sam znao da neću moći zadržati njihovu pozornost toliko dugo. Bili su sve zeleniji i zeleniji. Zgužvao sam papir s teorijom i bacio ga. Prošlo je sedam minuta, a ja im nisam rekao ništa o tome. Jebo teoriju. Rekao sam im samo: ‘Danas morate izaći na teren i poginuti za hrvatsku zastavu i za sve one koji su dali svoje živote.’ Kakav Bierhoff, kakvi bakrači.
I pobijedili smo 3-0. Moraš znati psihologiju igrača. Moraš s ekipom imati takvu vrstu odnosa da joj možeš prenijeti stanje svoje duše.“
Sretan rođendan i sve najbolje od Telesporta, gospodine Blaževiću!
