Sedam golova koliko je na kraju završilo iza leđa beznadnog Danijela Subašića impozantniji su kada se sagledaju kroz akcije koje su im prethodile. PSG-ova momčad djelovala je nezaustavljivo lepršavo, direktno i ubojito, s akcijama nalik situacijama u kojima se stariji rođak iživljava nad nadobudnim nećakom u partiji neke konzolaške simulacije. Štoviše, ovo je bio tek posljednji čin osvetničkog pohoda na Monaco koji se lani drznuo oteti naslov prvaka, onaj na koji su Parižani ‘pretplaćeni’.

Prvo su im oteli najboljeg igrača u vidu Kyliana Mbappéa, koji preksinoć nije ni ušao u igru, a onda su im u dva susreta unutar nešto više od tjedan dana zabili 10 komada i osvojili najprije Liga kup, a zatim i matematički potvrdili vraćanje prvenstvene titule u svoje vitrine.

E, to je vraćanje dugova s kamatama.

Međutim, ako je poznato tko u PSG-u plaća, onda sad već nije baš sasvim jasno tko tu što pije. Jer ako je nakon sedam godina vladavine katarske grupacije QSi i njena naizgled beskonačnog budžeta, koji otvoreno prkosi čak i regulacijama Financijskog fair-playa, značajna tako trivijalna stvar kao što je iživljavanje nad nedoraslom domaćom konkurencijom, onda nije ni čudo što sa svakom novom megalomanski otvorenom sezonom sada proporcionalno raste i skepsa oko konkretnog nauma provedbe čitavog plana kontinentalne dominacije.

Galácticosi nove ere

Nakon inicijalnog perioda stabilizacije i postupnog izrastanja u dominantnu figuru francuskog nogometa, PSG-ov predsjednik Nasser Al Khelaifi je nakon ispadanja od Barcelone u četvrtfinalu Lige prvaka 2013. najavio dodatno podebljane klupske ambicije. “Iskreno, imamo veoma jasnu viziju”, govorio je tada. “U roku od pet godina želimo biti među najuspješnijim klubovima Europe s brendom vrijednim preko milijardu eura, kao i osvajači Lige prvaka”.

Po isteku petogodišnjeg plana čini se da je europska titula, krunska želja svih megalomanskih investitora poput Al Khelaifija i družine, za Parižane još uvijek jednako daleka.

Naravno, novac je danas najsnažniji preduvjet za bacanje bilo kakvih obećanja, a novac je ono čega njima ne nedostaje. S druge strane, novac kao takav gubi svoju moć ako se s njim ne raspolaže planski. PSG je zdrobio nevjerojatna sredstva u svojoj transformaciji u superklub, pri čemu je kruna svega bilo obaranje svjetskog rekorda dovođenjem Neymara iz Barcelone; no, dok su tim potezima bildali brend, katarski su poduzetnici istovremeno slabili koncept sportske politike.

Kažu da je vrijeme novac, ali čak ni katarski petrodolari ga ne mogu vratiti natrag

Nije uvijek bilo tako. Kada je PSG u ljeto 2016. objavio kako je za nasljednika Laurenta Blanca na klupi imenovan dotadašnji uspješni Sevillin trener Unai Emery, mnoge je potez iznenadio, i to na pozitivan način. Emery je sušta suprotnost Blancu, čija je trogodišnja epizoda u ulozi trenera bila presvučena skepsom, ponajviše zbog osjećaja da je Blanc više fokusiran na kontrolu svlačionice nego na taktičku pripremu i razvoj igre. U Emeryju su mnogi vidjeli dobrodošlu promjenu; iako je njegova pozadina uvelike pragmatična i reaktivna, ona se pokazala sistematičnom i, na kraju krajeva, donosila je rezultate – jer Emery je nevjerojatna tri puta zaredom osvajao Europsku ligu sa Sevillom.

Odmak od profila kakav predstavljaju treneri poput Blanca ili Carla Ancelottija, koji su zbog svoje stature bili okarakterizirani kao ‘krotitelji lavova’ u svlačionicama nauštrb mladog i talentiranog pobornika razvoja sistema i stila igre ponudio je nekoliko pitanja.

Bilo je jasno kako nije u pitanju planska razina kakvu su prigrlili u Manchester Cityju – gdje su dovođenjem Txikija Begiristaina i Ferrana Soriana u klub stvarali uvjete za privlačenje Pepa Guardiole, kojem bi onda povjerili stvaranje dinastije – ali Emeryjev angažman trebao je pokazati kako u Paris Saint-Germainu ne žele biti samo Galácticosi nove ere. On je trebao u suradnji sa provoditeljima sportske politike, Portugalcem Anterom Henriqueom i asistentom mu Maxwellom, osigurati da se PSG-u ne dogodi situacija u kojoj će se, kao Real Madrid, svesti na momčad u kojoj ravnoteža pati zbog zvjezdane prašine izvanserijskih pojedinaca. Trojac Emery-Henrique-Maxwell trebao je održavati ideju nastavka brendiranja kluba, ali pritom paziti da na količinu atraktivnih pojačanja uvijek postoji neki Claude Makélélé u pozadini, kao i sustav igre koji će izvući najbolje iz njih. Ako je takav sustav dokazano efikasan u kup-natjecanjima, kao što je to bio Emeryjev u Sevilli, to je predstavljalo samo dodatni plus.

Povratak megalomanije

Koliko su PSG-ovi ‘pijani bogataši’ vjerovali u tu ideološku tranziciju najbolje pokazuje i lista pojačanja koja su sa Emeryjem došla u klub po njegovom ustoličenju: Gonçalo Guedes, Grzegorz Krychowiak, Jesé, Giovani Lo Celso i Thomas Meunier. Iako su to sve redom vrlo dobri i odlični igrači, daleko su od imena poput Ángela Di Maríe, Zlatana Ibrahimovića, Edinsona Cavanija, Davida Luiza, Thiaga Silve i drugih zvijezda koje su stizale po ondašnjem ključu Florentina Péreza – svakog ljeta po jedno veliko pojačanje, sve kako bi paralelno jačao i PSG kao globalni brend.

Emery je u svom seviljskom protežeu Krychowiaku vidio ‘Makéléléa’ koji je trebao svojom fizičkom dominacijom omogućiti dodatnu slobodu dvojcu Marco Veratti i Thiago Motta u sredini veznog reda. No, konačna implementacija je izostala, a njegovi sistemski ‘siromasi’ redom su ispadali iz slike. Guedes, Krychowiak, Jesé ekspresno su poslani na posudbe s pravom otkupa, dok Lo Celso i Meunier nisu bili u potpunosti zreli za pritisak visokih očekivanja. Momčad nije bila toliko pogubljena koliko joj je nedostajalo kapaciteta i mentaliteta potrebnog za tako kapitalan projekt poput dolaska u samu završnicu Lige prvaka, gdje je na spektakularni način ponovno eliminirana od Barcelone, a posrtaj u domaćem prvenstvu stigao je kao konačna sramota.

Emeryju su već bile ispisani epitafi, ali onda je stiglo novo iznenađenje. Klub ga je unatoč potpunom fijasku odlučio zadržati, ali i on je naučio što znači vraćanje usluge s kamatama.

Bilo to zbog oskudne ponude na tržištu trenera ili zbog nečega drugog, ali Emery je potpuno neočekivano dobio još jednu prigodu unatoč razočaranju i rastućem nestrpljenju simpatizera. No, klub je odustao od politike sistemskih pojačanja da bi ovog ljeta krenuo ponovno smjerom megalomanije. Neymar, Mbappe i Dani Alves priključili su se već postojećem kontingentu zvijezda, a na Emeryju je bilo da u tom popravnom roku pokuša ne samo nastaviti graditi svoj sustav, nego je sada morao naučiti i krotiti lavove.

Da nije vičan tome pokazao je sukob Neymarova i Cavanijeva ega na samom početku sezone, kad je sam Emery ‘reagirao’ tako što je pustio da igrači to pokušaju sami izgladiti, pritom u startu oslabivši svoj autoritet.

“Igrači su protagonisti” komentirao je tada trener. “Posao struke je da omogući momčadi i njenim individuama taktiku koja će do izražaja dovesti njihov talent”. Iako ta rečenica generalno nije u potpunosti nedorečena ili netočna, kontekst unutar kojeg je to izrekao sam je po sebi bio značajan. Emery je, baš kao i njegovi prethodnici, postao svjestan da će u Parizu igrači uvijek biti glavni i praktički jedini pravi protagonisti. A kada nemate autoritet da uvjerite te igrače u efikasnost vaših zamisli, ostaje vam samo skup individua. Što to znači u praksi, vidjeli smo u dvomeču protiv Reala Madrida kada je PSG kao skup individualaca još jednom razočaravajuće zaustavljen.

Kako dalje?

S Emeryjem kao potvrđeno ‘bivšim’, biti će zanimljivo vidjeti u kojem će smjeru projekt dalje krenuti. Snažan je dojam da PSG sve više tapka u mraku po svim poljima osim onog marketinškog. Sportska politika razapeta je između potrebe za prezentiranjem ideje sustavnog razvoja i davanjem jako puno prostora pojedincima s problemom prevelikog ega.

Stoga nije baš jasno i koliko bi smislena bila potvrda sve snažnijih spekulacija kako je Thomas Tuchel odbio čak i Bayern da bi preuzeo posao Emeryjeva nasljednika. U pitanju je vrlo sličan profil sistemskog trenera koji u svom CV-u ima tek jednu titulu osvajača njemačkog Kupa s Borussijom Dortmund, ali koji je istovremeno i jedan od najzanimljivijih proaktivnih trenera mlađe generacije. Uzevši u obzir njegov ćudljiv karakter i činjenicu da je iz oba prethodna kluba otišao spaljenih mostova – što s pojedincima u svlačionici, što sa samim funkcionarima – teško je povjerovati da bi u ovako zahtjevnoj sredini pronašao način kako ne ponoviti Emeryjeve greške.

U nogometu je vrijeme postalo neviđeni luksuz. Kažu da je ono novac, ali čak ni katarski petrodolari ga ne mogu vratiti natrag. Ako sad već tolike godine ne uspijevaju donijeti željeni iskorak, to može značiti samo dvije stvari: ili da novac ipak ne jamči uspjeh, ili da nešto u startu krivo rade. A možda i oboje.