I zapravo je Norvežanin potpuno u pravu, sa svim što je rekao. Neke površne stvari jesu izgledale slično, ali ništa nije bilo isto, ne na način koji je važan za ovu utakmicu. Prije svega, u odnosu na tada, Solskjær je ovaj put istrčao s novim timom, novim planom i novom idejom.

Umjesto dvaju čvrstih blokova s po četvoricom igrača, ovaj put je zaigrao sa trojicom stopera u zadnjoj liniji — što nije igrao još od polufinala FA Cupa protiv Chelseaja u srpnju — pridruživši centralnom Viktoru Lindelöfu prirodno lijevog beka Lukea Shawa te Alexa Tuanzebea, koji nije odigrao nogometnu utakmicu čitavih deset mjeseci. Iz Porta tek pristigli Alex Telles je debitirao na lijevom boku, desno je svoje mjesto zauzeo često kritizirani Aaron Wan-Bissaka, a ispred njih su dodatnu čvrstinu trebali dati Scott McTominay i Fred.

Ovaj trijumf je možda i važniji nego onaj prije 19 mjeseci na istom mjestu. Ovaj put je, bez ružičastih naočala i sasvim realno, dao Solskjæru još vremena za dokazivanje

Sustav je to kojem se Solskjær okreće najčešće u utakmicama protiv ekipa sa izuzetno potentnim napadom, kakva je, uostalom, i PSG. Na taj način, između ostalog, sebi otvara prostor za napad preko bokova, a reducira opasnost da bude uhvaćen na krivoj nozi u kontranapadima. Važnu ulogu ima Bruno Fernandes koji zajedno s napadačima pravi pritisak na prvu liniju napada, te dvojica zadnjih veznih koja blokiraju liniju dodavanja u sredini. Njihova discipina bila je ključna, pogotovo nakon što je PSG pomaknuo Andera Herreru i Idrissea Gueyea, ali i kada je u drugom poluvremenu pokušao dobiti na širini u sredini prešavši u 4-2-3-1.

I ovaj put je Solskjær bio spreman na sve, reagirao na svaki pokušaj Thomasa Tuchela, te na kraju, ulaskom Paula Pogbe, pokušao iskoristiti — i iskoristio — PSG-ovu ranjivu i poroznu zadnju liniju.

Usto, naravno da je za ovakav United važno je da mu se i zvijezde poklope u defenzivi. Očigledno je da Lindelöfu odgovara igra sa dvojicom stoperskih partnera jer tako ima manje prostora za lutanje koje mu često napravi problem; bez greške je odigrao Tuanzebe, gotovo savršen je bio i Wan-Bissaka kojeg su u PSG-u često tražili kao najslabiju točku i napadali Neymarom. Svoju noć imao je i David de Gea, pokrpavši rupe kada je curilo, i United je potpuno zaslužio ovaj trijumf.

Međutim, najveća razlika u odnosu na prije 19 mjeseci ustvari je upravo euforija.

Nije, naravno, Solskjær mislio na isto, ali je činjenica da je atmosfera oko samog kluba danas potpuno drugačija. Tog je ožujka 2019. United bio u svojevrsnom ružičastom deliriju — Norvežanin je naslijedio Josea Mourinha i uvezao 17 utakmica u 77 dana, izgubivši samo onu od PSG-a kod kuće, koju je onda još i nadoknadio u Parizu. Rezultati zapravo nisu bili ni najvažniji, nakon depresije u koju je klub svojim egotripovima i ratovanjem sa fiktivnim neprijateljima uvaljao Mourinho, Solskjær je predstavljao simbol The United Waya koji mu je toliko nedostajao.

Pitanje koliko je zaista dugoročno dobro bilo dobiti PSG, odnosno nabiti ružičaste naočale i ne razmišljati o stvarnoj kvaliteti, bilo je ismijavano, a Ed Woodward u kamin je bacio plan o prijelaznom rješenju, dovođenju novog trenera i sportskog direktora. Spasitelj je bio tu, na klupi, i samo mu je trebalo dodati olovku da šarne trogodišnji ugovor. I jest.

Od 12 utakmica koje su uslijedile nakon Čuda u Parizu United je dobio dvije.

Većina je, naravno, bila svjesna da je United s novim trenerom u periodu tranzicije i da Solskjæru treba vremena. Ali daleko od toga da su Crveni vragovi pod njegovim vodstvom izgledali sigurno, a pogotovo ne da su imali nekakav kontinuitet igara. Prošle sezone osvojeno je 66 bodova koji su igrom slučaja pomalo neočekivano bili dovoljni za plasman u Ligu prvaka i povratak branda na marketinško mjesto koje mu pripada, ali ništa što smo vidjeli za to vrijeme nije pretjerano pomagalo u pokušavanju da svi zajedno odgonetnemo odgovor na pitanje je li Ole ‘taj’ za United.

I pored činjenice da svojim prisustvom i svojim potezima u svlačionici i na klupi jest bar donekle restaurirao, ili bar skicirao, Unitedov duh iz vremena Sir Alexa Fergusona, Solskjær je i dalje često ostavljao dojam koji opisujemo krmetovom neželjenom šetnjom ulicama glavnog iranskog grada.

Ponekad potpuno izgubljen, taktički naivan i nezreo, bez bilo kakve reakcije na događanja na terenu ili, u gorem slučaju, s vezanim lošim reakcijama u vezanim utakmicama, njegov je ugled među navijačima počeo gubiti patinu. Onih koji ga bespredmetno brane je mnogo manje nego nakon prvog Pariza, onih koji su indiferentni i zapravo ni sami ne znaju gdje su je najviše, ali oni koji mu žele vidjeti leđa naglo su se umnožili s početkom ove sezone. Crystal Palace ga je dobio, Brighton trebao dobiti, Tottenham zgazio.

Ali isto bi tako potpuno besmisleno bilo reći da Manchester United pod Solskjærom nije napredovao.

On je — negdje manje, negdje više — pogodio s dosadašnjim pojačanjima. Prije svega se to odnosi na Brunu Fernandesa, koji je nakon dolaska u prošloj sezoni potpuno izmijenio Unitedovu krvnu sliku, čisto zato što je upao kao savršeni kotačić na savršeno mjesto. I pored svih problema, činjenica je i da je Norvežanin zategnuo obranu, koja je prošle sezone — možda to čudno zvuči — bila jedna od najboljih u ligi. Iako je jasno da nije taktički genij, blago rečeno, ipak je pokazao i da je u stanju napraviti stvari kada treba, prilagoditi se sebi i suparniku i bar ponekad na ploči nacrtati ono što je potrebno za pobjedu.

I naravno, najvažnije od svega, Ole Gunnar Solskjær u korijenu je promijenio izgled i mentalitet momčadi. Redom su otpadali senatori i skupo plaćena imena, a roster se širio ciljano promoviranim ili dovođenim mladim igračima. Većina onih koje ima na raspolaganju su na višegodišnjim ugovorima, upravo su ušli ili tek ulaze u najbolje godine i temelj su za budućnost koji se onda lako da nadograditi. U uvjetima u kojima je radio Ole je donosio i neke odlične odluke koje su Unitedu kao nogometnoj momčadi opet dale smisao i konkretnu ideju.

Međutim, to ne znači da nas je loš početak ove premierligaške sezone ili ova sjajna pobjeda u Parizu približila konačnom odgovoru na pitanje da li je Ole zaista taj.

Jasno je da je on za volanom, koliko to može biti s Woodwardom za vratom te ekonomskom računicom obitelji Glazer, ali je ova velika pobjeda zapravo samo potvrda da je njegov United nedovršen posao, a njegova sudbina na klupi nepoznata. Rezultatski nisu mjerljivi, ali ovaj trijumf u isto vrijeme je možda i važniji nego onaj prije 19 mjeseci na istom mjestu. Važniji je u tome što je, ovaj put bez ružičastih naočala i sasvim realno, dao Solskjæru još vremena za dokazivanje. A nama za traženje odgovora na pitanje je li on dugoročno i kvalitetno rješenje, je li on taj za United, ili sretnik koji je samo u pravo vrijeme upao na pravo mjesto.

Ili se možda svi i dalje čvrsto drže prvobitnog plana, u kojem je Solskjær samo prijelazno rješenje, čovjek koji momčad usmjerava na The United Way, gradi je i sklapa, prije nego što je pusti u ruke boljem i sposobnijem.