Povijesno gledajući, Stari plac sigurno je pri vrhu kultnih sportskih zdanja na području čitave bivše Jugoslavije. Bivše vježbalište austrougarske vojske u samom srcu Splita s vremenom je postalo stadion, najpoznatiji kao prvi Hajdukov dom, igralište na kojem je klub proživio svoje najslavnije dane.
Danas, gotovo 40 godina kasnije, teško bi itko neupućen rekao kako je to bilo poprište nekih od najvećih uspjeha splitskih momčadi. Tek jedna, manja, bočna tribina s par stotina blijedih sjedalica stoji kao jedini trag starog stadiona. To, teren koji je tvrd još iz prvog razdoblja ‘Krajeve njive’ i hrpetina sudskih spisa iz sporova vođenih oko tog najskupljeg zemljišta u gradu ostali su kao konture jednog od najstarijih spomenika splitskom sportu.
Ali Hajdukovim odlaskom s tog pomalo neuglednog travnjaka tamo krajem 1970-ih nisu ujedno otišli i sportski uspjesi, dapače.
Starim placom danas jurišaju – i uglavnom trijumfiraju – ragbijaši Nade, izuzev rukometaša PPD Zagreba vjerojatno najtrofejnijeg kluba u zemlji. U još malo pa točno 58 godina svog formalnog postojanja Nada je bez premca učvrstila poziciju najboljeg ragbijaškog kluba u Hrvatskoj, nekad i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji; 20 je titula osvojila do raspada države, a od 26 izdanja prvenstva samostalne Hrvatske prvenstvo je osvajala u čak 22 navrata, uz 17 titula osvajača državnog kupa.
Po dolasku na Stari plac prolazim kroz jedan hodnik i izlazim na maleni plato do samog terena, na kojem je tijekom zimske pauze postavljen jedan od onih putujućih zabavnih parkova kakvih ima u svakom selu. Ondje gdje je čuvena murva ispod koje su stasale brojne šampionske generacije Hajduka, sada stoji jedna starija gospođa, koja s cigaretom u ustima krati vrijeme do početka tombole, penzionerske razonode koju klub redovito organizira. Kako sam i rekao; s tim tvrdim travnjakom, tek nešto omekšanim kišom koja je zalijevala Split čitavog jutra, lunaparkom postavljenim preko terena i slikom penzionerske tombole, čitava stvar više pripada uvodnim kadrovima neke socijalne drame nego početku priče o jednom od najvećih sportskih klubova čitave regije.
Do Češke ili Italije za pravu konkurenciju
“Klub je zapravo sretan što ima ovakve stvari kao dodatni izvor prihoda”, kaže mi Mario Vukša. Moj vodič bivši je Nadin prvotimac, danas stipendist i član ragbijaške momčadi University of Essex. U klupskim prostorijama, među slikama slavne klupske prošlosti i sadašnjosti, sjede članovi svih generacija.
Foto: Rugby Club Nada Flickr
“Taj uspjeh nam zna na neki čudan način predstavljati i teret”, razvija priču Mate Borozan, trener prve momčadi i njen bivši dugogodišnji kapetan.
Njegova bi rečenica mogla zazvučati i pomalo pretenciozno, ali u njoj itekako ima logike. Rijetko je viđen sport u kojoj jedna momčad ima toliku dominaciju – kako u domaćoj konkurenciji, tako i u onoj regionalnoj. U 10 godina otkako se uspostavilo regionalno natjecanje pod imenom Regional Rugby Championship, Nada je bila prvak osam puta, dok su po jedan naslov osvajali Ljubljana i Čelik iz Zenice, inače gorljivi Nadin rival još iz perioda bivše države. Taj je derbi bio možda i najpoznatiji povijesni ragbijaški ogled u Jugoslaviji.
Nada je u bogatstvu trofeja i načelnom siromaštvu našla svoj puni smisao kroz osjećaj pripadnosti zdravoj sportskoj obitelji
Ta specifična situacija dovodi Nadu u dugoročni problem. S jedne strane konkurencija u regiji nije na potrebnoj razini, unatoč činjenici da veći gradovi poput Zagreba ili Beograda šalju svojevrsne all-star momčadi gradskih ekipa kako bi bili što konkurentniji; za pravi ispit na elitnijoj razini, tvrdi Borozan, moraju ići do Češke ili Italije. To je jednostavno stvar i prirode sporta, u kojem je i jaz između najelitnijih momčadi iz tradicionalnih ragbijaških nacija i ostatka jednostavno prevelik. Problem takvog vakuuma koji tvori fenomen ‘usamljenih šampiona’ je i osipanje igračkog kadra. Igrači poput Vukše sve više dobivaju prigode, preko stipendije ili preko rada, napraviti iskorak u nekom od klubova u Velikoj Britaniji ili Francuskoj, što sve češće i prihvaćaju.
“To su uglavnom klubovi tamošnjeg trećeg ili četvrtog ranga“, tvrdi Vukša. „Ali vjeruj mi, i to je objektivno golema razina za ostatak”, tvrdi Vukša.
Špalir za suca
S druge strane, takva situacija pomaže razvijanju i održavanju pobjedničkog mentaliteta za više od stotinjak članova svih uzrasta, koliko ih je raspoređeno unutar šest kategorija, među kojima je i ona ženska. U tim brojkama krije se Nadina važnost za splitski sport; ona je iza nogometa i košarke najbrojniji momčadski poligon za sportski razvoj djece i mladih, rame u rame s vaterpolom koji pak broji nekoliko predstavnika u gradu. Sa zdravim financijama koji dolaze od samofinanciranja, ponešto od grada i sponzora te ponešto od najma prostora i travnjaka, inače amaterski klub osigurava sredstva za nekoliko ljudi na stalnoj plaći, ali Borozan naglašava kako golema pokretačka energija dolazi od entuzijasta koji svoje slobodno vrijeme gotovo u potpunosti daju klubu i mladima u njemu.
“Znaš ono, u doba kada se toliki novci vrte u sportu, veliki broj roditelja će makar i prešutno očekivati da njegovo dijete uspije i tako dođe do nekog materijalnog statusa“, objašnjava on. „Ragbi tu ne može konkurirati, primjerice, nogometu, pogotovo kod nas, ali mi možemo ponuditi djeci zdrav razvoj kroz sport koji nije bezumno udaranje kako ga prvotno roditelji percipiraju, već ih učimo što znači biti sportaš i gajiti sportske manire.”
Fair play je ukorijenjen u Nadi od samih početaka, dok je Splićanima ragbi još uvijek bio “regbi”. Kako je u svojoj kronici Zakon Pjace notirao pokojni Milorad Bibić Mosor, u jednom je davnom derbiju Nade i pančevskog Dinama igranom na starom Splitovu igralištu sudac Branimir Alaupović sudio s naočalama na očima. U žaru borbe blato je uporno letjelo na njegove naočale, koje bi ovaj svaki tren brisao i nastavljao suditi. Nakon utakmice je Mihovil Rađa, Nadin suosnivač i njen legendarni igrač organizirao da igrači obje momčadi u špaliru pljeskom isprate suca i komplimentiraju mu na trudu oko suđenja.
“Nikad prije ni poslin ni u jednom sportu nismo vidili da igrači obe momčadi nakon utakmice plješću sucu”, konstatirao je Bibić.
Zdrava sportska obitelj
Ta komponenta zaista i je ona koja će svojom težinom zasjeniti i sve titule i uspjehe ovog trofejnog kluba. Ni činjenica da ragbijaši Nade očekivano čine gotovo polovicu hrvatskog reprezentativnog kadra, ni sve titule ne donose im gotovo ništa u materijalnom smislu. Štoviše, amaterima poput njih to je uglavnom i izvor problema, jer teško je uskladiti poslovne i privatne obveze s onim klupskima. Ali, za njih je to frustrirajuće koliko i motivirajuće.
“Nekada si dobivao dodatne slobodne dane kada si sportskim uspjesima promovirao svoj grad, bez obzira na status”, lamentira Borozan, inače fizioterapeut koji svaki dan putuje na posao u Makarsku. “Ne tražiš čak ni to, ali jako malo razumijevanja danas poslodavci imaju spram amatera kao što smo mi; pogotovo u sportu u kojem možeš lako završiti i na bolovanju”.
Intrigantna je percepcija tako trofejnog kluba u ovom spomenutom statusu usamljenih šampiona. Teret njihova uspjeha očituje se time da su zatočeni u nekom međuprostoru, u kojem manjak prave konkurencije u regiji od njih stvara serijske prvake na čiji su status mediji već i navikli i pokrivaju ih površno te ne baš frekventno. No, time istovremeno propuštaju vidjeti ono možda i najbitnije, što će i Vukša i Borozan, a sigurno i svi koji su na bilo koji način uključeni u rad kluba iznova naglasiti. Nada je u bogatstvu trofeja i načelnom siromaštvu našla svoj puni smisao kroz osjećaj pripadnosti zdravoj sportskoj obitelji, onoj koja tim pristupom i zajedništvom odskače i u srcu ‘najsportskijeg grada na svitu’.
Završivši razgovor, vraćam se uz travnjak prema izlazu. Nakon zajedničke priče, ni vašar na travnjaku ni penzionerska tombola u klupskoj dvorani ne djeluju više tako strano i turobno. Shvaćam da su i oni dio onoga što taj šampionski klub čini onime što je oduvijek bio: klub kojem su njegovi članovi i vrijednosti koje predstavlja bitniji od svih tih silnih trofeja.
