Šanse da u današnjem svijetu pronađete dobro plaćen posao ukoliko ste informatički nepismena osoba ostaju u domenu teorije. Evolucija u poslovnom svijetu je ugasila radna mjesta u malim kvartovskim trgovinama koje praktično više i ne postoje. Želite li obaviti kupovinu morate otići do jednog od velikih trgovačkih centara ili se okrenuti novom modelu trgovine nastalog rastom interneta. Trgovce smještene iza blagajne u par kvadratnih decimetara pregazio je isti onaj kotač koji je na vaša vrata doveo dostavljače online narudžbi.

Özil je bez problema shvatio i prihvatio Artetine zahtjeve te u kratkom vremenskom razdoblju izrastao u ključnog igrača momčadi, ponovo otkrivajući sebe

Da nogomet nije ništa drugo do vjerna reprodukcija života, jasno je svakome ko je posvetio par godina njegovu praćenju. Eklektična priroda sporta pomaže sve bržem rađanju i izgaranju ideja u vječno plamtećoj buktinji potrebe da se bude što jači, što brži i što bolji. Naravno, promjene je uvijek najlakše ispratiti na individualnoj razini. Bilo da govorimo o izumiranju poachera kao napadačke vrste koja je obilježila nogomet na prijelazu milenija ili o arheološkim ostacima fantazista s brojem 10 na leđima, onih koji su potpuno oslobođeni obrambenih zadataka bili zaduženi za kreaciju igre, vidljivo je u kojem smjeru se nogomet kreće.

Totalni nogomet utemeljen na sinergiji kompletne momčadi teži stvaranju renesansnih igrača. Tako smo u kratkom vremenskom periodu, između ostalog, dobili bekove koji su preuzeli ulogu krila, stopere koji grade igru i napadače koji pomažu cirkulaciji lopte u fazi napada. Odjednom smo prestali pričati o pozicijama i počeli pričati o ulogama.

Jedan od pionira igre uloga u koju se nogomet u posljednjem desetljeću pretvorio je Mesut Özil.

Posljednji Mohikanac

Nimalo slučajno se u čovjeku s njemačkom putovnicom kroz kojeg kola turska krv spojio stari i novi svijet: “Moja tehnika i osjećaj za igru su turski dio”, opisao je sebe jednom prilikom. “Disciplina i pristup su njemački.”

Zahvaljujući svojoj inteligenciji, Özil je vrlo brzo postao simbol ubrzane nogometne evolucije. Njegova interpretacija uloge iza napadača otpremila je u povijest igrače poput Juana Romána Riquelmea; dinamika je zamijenila statiku. Umjesto da ostaje u zakrčenim centralnim zonama terena i ondje čeka loptu, Özil se izvlačio prema aut-linijama i iz tih zona stvarao prilike za suigrače. Raphael Honigstein, koji će kasnije izrasti u jednog od najvećih autoriteta kada je njemački nogomet u pitanju, u svom tekstu za The Guardian iz 2009. ga opisuje kao “samostalni izvor kreativnosti i iznenađenja. Igrajući iza napadača on je istovremeno i playmaker i krilo koje inteligentnim pozicioniranjem pruža širinu koja bi inače nedostajala uskom rombu Thomasa Schaafa”.

Njegova igra nije prošla neopaženo. Werder Bremen je uskoro zamijenio Real Madridom u kojem je postao ključni dio planova Joséa Mourinha za rušenje Barcelonine hegemonije. Istu ulogu je imao i u njemačkoj reprezentaciji, u kojoj je Joachim Löw, slično Mourinhu, vidio priliku za rušenje tiki-take u direktnoj tranziciji. Özil, kojem prema vlastitom priznanju trikovi Zinédinea Zidanea, uzora tadašnje generacije desetki, nisu izgledali ništa posebno i koje je s lakoćom ponavljao, posjedovao je sve neophodne kvalitete za takav stil igre: čitanje nedostataka u suparničkoj obrambenoj strukturi, sposobnost donošenja odluka u trenutku i savršeni osjećaj za asistenciju. Nije čudo što ga je Mourinho, omamljen njegovim kvalitetama, nazivao najboljom desetkom na svijetu.

No, vrijeme neumoljivo teče.

Mourinho i Löw su pogriješili u predviđanju sistemskog rješenja za tiki-taku, iako su jednim dijelom ipak bili u pravu. Tranzicija jest protuotrov, ali ona koja dolazi nakon visokog presinga i kontrapresinga. Odjednom je prostor za aktivnu igru prepolovljen. Novi zahtjevi u igri stavljali su naglasak na rigidnu strukturu u posjedu lopte i fanatičnu trku bez nje.

Özil se nije snašao. Transfer u Arsenal bio je posljednji pokušaj Arsènea Wengera da stvori još jednu veliku ekipu. Arhaični nogomet Francuza koji je pokušavao ostati izvan dominantnih struja pogodovao je Özilu, ali nekadašnji pionir modernih trendova je, uljuljkan londonskim komforom, postao posljednji Mohikanac. Ni u reprezentaciji stvari nisu bile ništa drugačije; zvono za uzbunu bilo je Svjetsko prvenstvo u Brazilu, kada je Löw konačno odustao od građenja igre oko njegovih kvaliteta. Rezultat je poznat.

Spoj starog i novog svijeta

Izgubljen u novom svijetu kojemu se nije uspio prilagoditi, Özil je sve više pozornosti na sebe skretao ponašanjem izvan terena. Od javne podrške autokratskom režimu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji mu je kasnije postao i vjenčani kum, do kritiziranja kineskih vlasti zbog zločina nad Ujgurima zbog kojeg je Arsenal upao u probleme sa sponzorima, Özilu je nogomet postao sporedna stvar od koje izvlači korist u vidu nešto više od 18 miliona funti godišnje, koliko dobiva aktualnim ugovorom.

No, u inteligentnim ljudima konstantno tinja iskra koju okolni događaji mogu rasplamsati. Za njega je to bilo imenovanje Mikela Artete na Arsenalovu klupu.

Özil u 37-godišnjem Basku nije vidio bivšeg igrača niti trenera kojem je jedino iskustvo bilo asistiranje Pepu Guardioli u Manchester Cityju. Vidio je istu onu budućnost koju su nekada vidjeli u njemu. Futuristička vizija nogometa mladog stručnjaka okupirala je Özilovu pažnju. S druge strane, Arteta u Özilu nije vidio šest godina mlađeg igrača s pogrešne strane igračkog zenita nego jednog od najboljih playmakera na svijetu. Čovjeka koji savršeno razumije prostorno-vremenske zakonitosti nogometa. Odlučili su si pomoći.

Poput svog mentora, Arteta je prve dane u Arsenalu posvetio objašnjavanju temelja svoje nogometne filozofije: “Napredovat ćemo korak po korak kako bismo pronašli odgovarajući identitet za ovu grupu igrača. Nažalost, trenutno nemamo puno vremena za trening, tako da igrači vizualno moraju razumjeti šta želim od njih. Kako god, smjer u kojem idemo je veoma jasan i nije podložan raspravi.”

Özil je bez problema shvatio i prihvatio Artetine zahtjeve te u kratkom vremenskom razdoblju izrastao u ključnog igrača momčadi, ponovo otkrivajući sebe.

Arteta pripada lozi trenera koji zagovaraju juego de posicion, istih onih protiv kojih je Özilova sloboda u igri ranije korištena kao glavno oružje. No, Özil danas nije više igrač kakav je bio prije desetak godina; pola koraka sporijem odgovara mu jasna struktura na kojoj Arteta insistira. Ograničen na igru između linija uglavnom u desnom halfspaceu, koristi svoju inteligenciju da veže suparnički blok za sebe. Pažljivo skenirajući navike u suparničkoj igri, koristi svako iskakanje u presing da bi otvorio opciju suigračima za vertikalno dodavanje i prelazak u završnu fazu napada. Ondje, po navici, radi čuda. Selekcija i lepeza dodavanja kojom raspolaže je ostala ponajbolja na svijetu. Sve što mu treba je prava platforma koju mu Arteta planira izgraditi.

“Mora postojati struktura koja će nam pomoći da izvučemo maksimum iz njega”, kaže Arteta. “Pretjerano je očekivati da on može sve sam uraditi. Danas postoje dvojica ili trojica igrača na svijetu kojima to polazi za rukom.”

Iako više nije samostalni izvor kreativnosti i iznenađenja, Özil i dalje može biti izuzetno koristan Arsenalu. Arteta je očigledno i sam svjestan toga. Zato je odbio ponoviti pogrešku svog prethodnika i u projekt ulazi s najboljim igračem na svojoj strani. Njegovo uskrsnuće je dobitak za nogomet. Još jednom će svojom igrom spojiti stari i novi svijet.