Nekad je potreban kaos da se iz njega izvuku pozicije. Za mnoge je europske klubove, baš kao i za nogomet u cjelini, ovaj tjedan bio kaotičan; rijetko za koga, doduše, kao za Tottenham Hotspur. Daniel Levy i njegovi suradnici su se odjednom našli u poziciji da moraju gasiti dva rasplamsala požara istovremeno, jedan veći od drugog. José Mourinho i njegov vijek su tako u njihovu klubu nadišli svoju terminalnu fazu i doživjeli kliničku smrt, i to baš u trenutku kada je istu sudbinu — samo u senzacionalno kraćoj varijanti — doživio i projekt Superlige. Levy nije poznat kao čovjek od velikih riječi i dramatičnih javnih nastupa, pa je zapravo oba fijaska otprilike sveo pod zajedničku, plastičnu misao o žaljenju što se “stvari nisu odvile” onako kako su u klubu htjeli.
Međutim, slučajno ili ne, u objavi koja je prošla ispod radara Levy je potvrdio kako će momčad do kraja sezone voditi Ryan Mason, bivši igrač Spursa i sada službeno najmlađi menadžer u premierligaškoj povijesti, koji će za nešto manje od dva mjeseca proslaviti tek 30. rođendan.
Jednom je davno Mason pričao o tome kako se sa 29 vidi na svom vrhuncu u Tottenhamovu dresu, ali tada je podrazumijevao da će to biti na terenu, u dresu koji je prvi put obukao kao osmogodišnjak.
“Mislim da nije nikakva tajna da obožavam ovaj nogometni klub”, izjavio je na svom predstavljanju. “Oduvijek sam osjećao ogromnu povezanost s navijačima, a činjenica da predstavljam klub i da imam priliku povesti momčad na ovaj predivni stadion mi je ogromna čast.”
“Nogomet je za puno ljudi sve što u životu imaju. Oni žele samo gledati svoju momčad, a ja ih želim učiniti ponosnima i angažiranima”
I onda, barem na ovih šest tjedana, život u Tottenhamu se vratio u doba kada klub nije pokušavao naglo eksplodirati u velikana. Na mjestu odakle je veliki korak ka tom statusu donio Mauricio Pochettino i gdje su tolerirali recikliranog Moua, sada sjedi 29-godišnjak bez ikakvog trenerskog iskustva, ali koji se bez obzira na to ne libi sjesti na klupu i reći kako bolje poznaje Spurse i ono što znače od svih velikih imena koja su prodefilirala kroz klub u njegovoj novijoj eri.
Mason je cijelog života vezan uz klub, i to ne samo kroz dres koji je nosio, već i kroz ono što se u ovoj nogometnoj eri često zanemaruje, a to je naprosto pripadnost. Rođen je u Enfieldu, dijelu Londona tek nešto sjevernije od Tottenham Marshesa na kojima se nalazi i prvo povijesno Tottenhamovo igralište. U sam klub je prvi put kročio 1998., nakon što ga je Micky Hazard, bivši igrač i tada jedan od trenera iz klupske akademije primijetio na školskom turniru. Tottenham je tada, ilustracije radi, sezonu u Premier ligi završio na 14. mjestu. Sezonu prije bio je 10., a u top 10 će u idućih šest sezona ući tek dvaput, i to jedva, kao devetoplasirani.
Kliknuo s Pochettinom
Za Masona to nije bio uopće predmet rasprave; njegov je san bio dječački jednostavan, onaj u kojem je samo želio barem jednom zaigrati za Tottenham. Postao je dio poprilično uspješne generacije u kojoj su bili igrači poput Androsa Townsenda i Adama Smitha, ali povrh svega Stevena Caulkera i Harryja Kanea koji jesu nešto mlađi, ali koje su u Tottenhamovoj akademiji priključili Masonu i družini. Sam Mason je već imao zapažen učinak — jedne je sezone zabio fantastična 42 gola za juniorsku momčad — ali tadašnji je šef akademije John McDermott tvrdio da su njegove fizičke predispozicije takve da neće biti kadar zaigrati za prvu momčad u Premier ligi prije svog 22. rođendana.
Masonu je samo bitno čuti da će zaigrati, manje bitno kada. Ipak je kao 17-godišnjak dobio minutu na terenu, u susretu Kupa UEFA protiv NEC-a iz Nijmegena, u istoj onoj grupi u kojoj su Spursi tada bili i s Dinamom. No, vrlo brzo nakon toga našao se u očekivanom žrvnju posudbi, zajedno sa svim navedenim talentiranim akademcima. S Caulkerom je tako minutažu tražio u Yeovilu, a s Kaneom u Millwallu, a zaigrao je i za Doncaster Rovers te Swindon Town. Sveukupno se po posudbama potucao punih pet godina, a one su ga odvele sve do francuskog Lorienta, u kojem nije zaigrao ni minute. Činilo se tada da će mu san ostati ograničen na tek onu jednu minutu u Spursima. Vjerojatno i bi, da jedan avionski let nije drugačije usmjerio stvari.
Kada je Pochettino preuzeo Tottenham kao 10. menadžer Spursa u posljednjih 12 godina, Mason je stigao između posudbi zaigrati za momčad još samo dvaput, i to niti jednom u Premier ligi. No, Pochettino ga je u ljeto 2014. ipak odlučio povesti s ekipom na pripreme u Sjedinjene Američke Države kao klinca koji je prošao sve uzrasne skupine u klubu. I dok su čekali ukrcaj na let, Mason i Pochettino su vrijeme kratili razgovorom koji je postajao sve duži.
“Na kraju smo pričali skoro pola sata”, prisjetio se Mason. “Prije toga nisam imao razgovor s Tottenhamovim menadžerom koji je potrajao više od 25 sekundi, a čitav sam let imao osjećaj kako bi upravo to mogla biti moja prilika, jer smo ‘kliknuli’ kao što dotad nisam kliknuo ni s kim u nogometu”.
Pochettino mu je odmah dao prigodu u rujnu, i to u trenutku kada su se Spursi našli u teškoj situaciji. Tottenham se pod Argentincem inicijalno jako mučio; nakon poraza 3:0 od Liverpoola, koji je produžio niz bez pobjede na četiri utakmice. U goste je u Liga kupu stizao Nottingham Forest kao vodeća ekipa u Championshipu i rano povela 1:0. Pochettino je računao da je upravo Mason čovjek koji bi mogao donijeti impuls potreban za preokret. Zapravo je i pogodio, jer je ovaj iz prvog dodira s loptom po ulasku u igru zabio sjajan gol, a Spursi su na kraju slavili 3:1.
Po minutažu u Hull
Pochettino je to opisao kao jedan od trenutaka koji su mu usmjerili karijeru u Tottenhamu. Mason je pod njim konačno dobio svoj san — od debija protiv Arsenala, preko etabliranja u ekipi pa do ulaska u englesku reprezentaciju i jedne jedine utakmice u njenu dresu. One s koje, kaže, čuva fotografiju na kojoj su bili baš trojica starih prijatelja: Kane, Townsend i on. Nogomet je i na toj, elitnoj razini zbilja satkan od takvih trenutaka i Mason je tip koji ih je prepoznavao i cijenio baš zato što je oduvijek bio pogonjen dječačkom željom, a ne jurnjavom prema slavi. Kao takav je bio čovjek od povjerenja.
Spursi su u međuvremenu daleko dogurali od one ekipe koju je Mason zavolio kad je kao klinac prvi put stigao u klupsku akademiju.
Na kraju te njegove prave debitantske sezone završili su kao petoplasirani u Premier ligi, a već iduće sezone bili su treći. Nije tada mogao sudjelovati u uspjehu, pošto je dobar dio te sezone proveo u ambulanti s neugodnom ozljedom gležnja, a istovremeno je porast apetita značio ne samo da su Pochettino i Levy morali naći privremenu zamjenu za njega, već i onu trajniju.
Mason je prethodno odbio niz ponuda, ali je shvatio da njegova ljubav nije uzvraćena u istoj mjeri, pa je otišao po minutažu u Hull, tada također prvoligaša. Tražio je prostor za igru koji bi mu omogućio povratak u formu, a onda i natrag u Tottenham. Možda je mogao pretpostaviti da će mu utakmica protiv Newcastlea u svibnju 2016. i taj ružni gostujući 5:1 poraz biti posljednja utakmica u Tottenhamu, za koji je na kraju odigrao točno 70 utakmica. Ali da će mu, s navršenih 25, to biti jedna od posljednjih utakmica u karijeri — to, jasno, nije mogao ni u ludilu očekivati.
Do tog 22. siječnja 2017. i ogleda protiv Chelseaja za Hull je odigrao 15 utakmica, kao prvotimac, a u tu je pak utakmicu cijela ekipa, nakon lošeg ulaska u sezonu, od starta krenula kudikamo angažiranije, intenzivnije. Igrala se 14. minuta i Chelsea je imao korner koji je kratko izveo. Ubačaj je na kraju krenuo prema srcu šesnaesterca, a na loptu su krenuli Mason i Gary Cahill. Pogledate li snimku, u trenutku sudara glavama čut ćete odvratan zvuk — traje jako kratko, ali toliko je glasan da nadglasa zvuk publike na punom stadionu. Bilo je odmah jasno da je Mason gadno nastradao.
14 metalnih pločica u glavi
“Ljudi pretpostavljaju da se ne sjećam ničeg, ali se itekako sjećam”, vraća se često na tu nesretnu večer. “Sjećam se liječnika koji utrčava i te strašne boli; vaše tijelo ode u prirodno panično stanje, poput obrambenog mehanizma, nakon takve teške ozljede. Ono zna kada je doživjelo nešto veoma loše, a bol koju sam osjećao bila je nepodnošljiva, kao da je bomba pukla u mojoj glavi, ravno na tjemenu.”
Sjećao se i dalje svega: hitne pomoći koja je došla na travnjak po njega, kao i vijećanja kamo će ga odvesti. Tim hitne pomoći je želio da ga odvedu u najbližu bolnicu, ali klupski liječnik je znao da je u pitanju životno opasna ozljeda glave i da bi ga u toj bolnici samo slikali i poslali u neurološku kliniku, čime bi izgubio dragocjeno vrijeme. Umjesto toga je zatražio hitan prijem u bolnici i Mason je u roku od 60 minuta nakon sudara bio na operacijskom stolu.
To mu je spasilo život. Ali kada se probudio, više ništa nije bilo isto.
Da je u pitanju ozljeda mozga bilo je jasno već na putu do bolnice, pošto je Mason, osim te nepodnošljive boli, čitavo vrijeme imao osjećaj da mu se krv slijeva niz lice, a zapravo je osjećao kako mu se lubanja puni krvlju, jer prema van nije potekla ni kap. Uz to mu se objesila čitava desna strana lica, a kada se probudio nije mogao podnositi nikakvu buku, pa čak ni zvuk šaptanja sestara u hodniku. Imao je 14 metalnih pločica u glavi, kao i 28 vijaka, a sve je to održavalo 45 šavova.
Bio je to najmanji dio problema. Mason je neka dva mjeseca od operacije dane mimo pretraga i rehabilitacija provodio u potpunom mraku i tišini. To je, jasno, uključivalo i odricanja čitave obitelji, ali on se unatoč svemu nadao da će samo još jednom zaigrati nogomet. Jurišao je po čitavoj državi i Europi u potrazi za idealnim rehabilitacijskim programima, a ciljevi su se u potpunosti promijenili. Prvi korak je bio doslovno, to — napraviti prvi korak — a zatim izaći iz kuće. Loptu je ponovno udario pola godine nakon početka rehabilitacije, i to onako dječački, kao nekad u Enfieldu.
Općenito se tada sve vratilo na početak; na pronalazak motivacije u sklopu koje bi opet osjetio kako je to zaigrati nogomet, ali ovaj put bilo gdje. I činilo se da je na trenutak blizu, ali onda je, nakon punih godinu i pol dana oporavka, jedan sken sve bacio u vodu.
Dobrodošla ličnost
“Pričao sam s različitim specijalistima i neurokirurzima”, objasnio je Mason. “Rekli su mi da bih, vratim li se na teren i nastavim li udarati loptu glavom, mogao razviti epilepsiju ili čak ozbiljnu demenciju. Čim sam ustao od stola u posljednjoj ordinaciji, znao sam da idem u mirovinu”.
U prijevremenu je mirovinu svakako otišao kao sretan čovjek. Bio je sretan što je ostvario svoje snove, makar nakratko: zaigrao je za Tottenham, a čak je u nekoliko susreta i poveo ekipu na teren s kapetanskom vrpcom oko ruke. Također je zaigrao za reprezentaciju; možda samo jednom, ali i to je život, on čovjeka nauči da uživa u tim trenucima. Povrh svega, Mason može biti sretan što je uopće ostao živ.
I sad, kada je očekivao da će biti na vrhuncu svoje igračke karijere, dobio je neočekivanu prigodu vratiti se u svoj klub da ga opet, u nešto drugačijoj ulozi, povede na travnjak.
Levy, naravno, nije baš očekivao da će morati povlačiti ovakve poteze, ali Mason je neočekivano dobrodošla ličnost u moru toksičnih odnosa koje je njegova, a onda i Mourinhova vladavina učinila standardom u klubu unazad (barem) godinu i pol dana. Mason je čovjek koji poznaje klub u dušu i koji zapravo nema ni mogućnost umetnuti svoj nekakav ego u računicu. To je i izjavio, naglašavajući kako je njegov suštinski zadatak omogućiti navijačima da ponovno otkriju poveznicu s ekipom i klubom.
“Nogomet je za puno ljudi sve što u životu imaju”, pričao je na predstavljanju. “Oni žele samo gledati svoju momčad, a ja ih želim učiniti ponosnima i angažiranima i želim da igrači također osjete tu energiju.”
I to je ono što su Tottenhamovi navijači trebali čuti u ovim razočaravajućim vremenima, u kojima ih vodstvo kluba uopće ne konzultira oko prijelomnih poteza, a oni se osjećaju sve otuđeniji od kluba. Masona je drugačija, tragičnija sudbina otuđila od kluba i od nogometa, ali ga je ova sada vratila. Možda će priča o njegovu uskrsnuću biti sasvim kratka, ali će poslužiti kao podsjetnik na to što znači pripadnost klubu, kao i nogometu u cjelini.
