Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Uspomene iz Domagoja

Okupio sam konobare iz bivšeg legendarnog 'Dinamova' restorana da mi ispričaju svoja sjećanja

Zadnja izmjena: 17. svibnja 2017.

Mjesec svibanj najvažniji je u plavoj povijesti, u njemu se isprepliću tuga i radost kluba iz Maksimirske 128. U tom je mjesecu Dinamova šampionska generacija 1982. izliječila gubitničke komplekse i skinula prokletstvo nakon duge i sušne 24 godine. Na današnji dan, 13. svibnja 1990., dogodilo se ‘ono’ na Maksimiru, ono na što je suvišno uopće trošiti riječi.

A nedugo prije tog datuma otvoren je restoran Domagoj, tada smješten podno zapadne maksimirske tribine.

„Ponos svih nas“, složit će se svi s kojima sam razgovarao. Kultni restoran i simbol Dinamova duha, mjesto na koje su se reflektirale spomenuta tuga i radost, prokletstvo, kompleksi, povijest. Danas, 27 godina kasnije, Domagoja više nema – srušen je po drugi put, nakon što je prethodno bio preseljen stotinjak metara na dalje od starog objekta, na Svetice. A za tri dana će biti i godišnjica smrti Lovre Maslaća, legendarnog vlasnika restorana i njegova dobrog duha.

Djelići Dinamove intimne povijesti polako nestaju.

Uoči svih tih godišnjica – što tužnih, što ponosnih – okupio sam četvoricu konobara koji su godinama radili u Domagoju, neki i duže od 15 godina, i s njima proćaskao o onome što su ondje čuli, vidjeli i proživjeli.

„Taj je restoran imao dušu“, rečenica je koja se nebrojeno puta ponovila u razgovoru. „Lovro je bio poveznica između svih tih ljudi. Mi ne bismo upoznali Cicu, Mlinku, Zeku i ostale legende da nije bilo njega“, priča mi Šime, koji je u Domagoju pekao zanat između 1996. i 1999., kada je stari restoran srušen zbog građevinskih zahvata na Maksimiru, a vlasniku, velikom dinamovcu iz Slavonije, tadašnja je uprava obećala zamjenski prostor na sjevernoj tribini. No, maksimirska ‘ljepotica’ nikada nije dovršena, a Lovro se na vlastitu inicijativu okrenuo Sveticama.

Sada je srušen i taj drugi, novi Domagoj, i to zbog gradnje nogometno-atletskog centra koji bi HNS trebao upogoniti uz svesrdnu pomoć UEFA-e. Projekt vrijedan 10 milijuna eura Gradska je skupština odobrila prije gotovo dvije godine, ali bageri i kamioni već su pomalo zahrđali i čini se da se još uvijek vrši ispitivanje tla…

Afera s palačinkama i Ćirin kip u prirodnoj veličini

Osim bivših klupskih legendi, aktivnih igrača, trenera i članova uprave, u Domagoju su se okupljali Dinamovi prijatelji i navijači iz svih krajeva, ali i poslovna te politička i vojna elita. I nije to bilo samo zbog vrhunske ponude jela i pića. Poznavati gazdu i biti u Domagoju značilo je katkad i ulazak na stadion u vremenima kad se tražila ulaznica viška. Zagrijavanje za utakmicu podrazumijevalo se u Domagoju, a liječenje depresije ili velika slavlja trajala su do u sitne noćne sate. Partizan, Celtic, Grashopper; ili s druge strane Newcastle, kako god.

„Bilo da su igrali vani ili kod kuće, Dinamo je uvijek dolazio ručat, a i poslije bi Lovro znao nazvati u 11 navečer – stavljaj tri janjca! – i restoran bi se zatvarao samo za njih“, kaže mi Gec, Lovrina desna ruka i čovjek koji je konobario od 1991. do 2004., nerijetko dvoreći slavonskim specijalitetima i predsjednika Franje Tuđmana. Kao najosebujnija ličnost ipak mu se nameće Ćiro Blažević.

„Bila je to generacija Ištvanića, Lesjaka, Panadića, Vlaovića, Cvitanovića…“. Dečki su ručali prije utakmice, a nakon glavnog jela posluživalo se voće. „I izlazim ti ja iz salona, nosim te tanjure i neko vikne da hoće palačinke. I op, Ćiro odmah dolazi do mene – Sine, ko je viknuo palačinke?! – a ja nemam pojma… – Sine, ko? Reci, pizda ti! – a ja kažem, Vlaović! I eto ti njega, istjer’o sve iz salona i ostao s Vlaovićem. Kad ja ulazim unutra i kupim tanjure, a čuješ njega – Jeb’o si mi moju Katu (Ćirina majka, op.a.), pička ti materina!“.

Nekoliko sati kasnije, pogađate, Dinamo je na Vlaovićev pogon – točnije, uz njegova dva pogotka – samljeo suparnika. Ćiro, kojeg dečki nazivaju apsolutnim vladarom Maksimira, imao je svoje oči i uši u Domagoju, a bio je opsjednut i svojim likom, ističe Gec.

„Kad je otišao, skinuli su njegovu sliku sa zida. Tup, 10 sati ujutro, nigdje nikoga, eto Ćire, gleda on di je slika!“ U restoranu se nalazio i njegov kip u prirodnoj veličini. „Nosio sam ga tri ili četiri puta. Znači, Ćiro padne, kip se miče iz Domagoja. Ćiro se vrati, briši prašinu i vraćaj ga iz skladišta!“

Profesorčić Cezar i krađa smrznutog fazana

Upravo su 1990-e bile zlatne godine Domagoja, starog Domagoja. Nakon Lovrine smrti 2003., druženja su i dalje bila učestala, ali s vremenom se restoran pretvorio u kuću duhova. Sada, 2017., situacija i atmosfera oko kluba pomalo podsjeća na 1999., kada je srušen prvi restoran. Tadašnja se Croatia panično borila za naslov prvaka i to upravo protiv Rijeke, a proračun, osim o novcu iz javnih poduzeća, uvelike je ovisio i o plasmanu u Ligu prvaka.

Tadašnji Cezar – doduše, pod kontrolom pokojnog predsjednika – bio je omražen među Bad Blue Boysima, a i tada su postojale crne liste nepodobnih navijača koji su nazivani komunističkim provokatorima. I tadašnja se uprava optuživala za financijske malverzacije, a Croatia je, posebice od 1996., dominirala prvenstvom. Usprkos tome, za utakmicu s Rijekom te je 1999., navodi Tomislav Židak u svojoj Maksimirskoj šumi, prodano 965 ulaznica.

„Jedite, jedite, narodu bute koštice bacali“, nerijetko je znao dobacivati legendarni Dinamov oružar Nikola Marković, čovjek bez dlake na jeziku. Riječi su bile upućene Zlatku Canjugi, Mirku Novoselu i ostalim članovima uprave koji bi dolazili na ručak. Naš sugovornik Gec smatra kako su to ljudi kojima ništa nije bilo sveto: „Profesorčić kojeg je doveo pokojni predsjednik“, kaže misleći na Canjugu te dodaje kako je „predstava bila jedno, a radilo se drugo“.

Ono što mi od prvog trenutka druženja s konobarima iz Domagoja upada u oči jest koliko su ovi ljudi još uvijek međusobno prisni. To što si tamo radio bilo je kao da si igrao u Dinamu, kažu mi i objašnjavaju kako je trebalo biti spreman na sve. Koji put se trebalo i potuć, a znalo se i zapucati po restoranu. Bilo je gostiju koji su krali – poput stanovitog Židakovog poznanika, koji je jednom prilikom pokušao ukrasti smrznutog fazana, ali je dobio po lampi – kao i onih koji nisu htjeli podmiriti račun. Kazna za kašnjenje na posao nakon burne noći najčešće je bila dupla smjena uz još jedan uvjet – moraš pit s Lovrom cijeli dan.

Mi smo ipak živjeli u vremenu kad su se ljudi puno više okupljali i družili… držali jedan do drugoga… taj Domagoj će vjerojatno prijeći u zaborav

Konobar Mario priča mi o crvenom i plavom salonu, u kojima su se okupljala posebna društva, odvojena od očiju javnosti.

„U te salone nije mogao bilo tko. Primjerice, predsjednik kluba bi ondje imao sastanak sa sucima ili slično“, pričaju mi, ali tu i zastaju. Pitam ih jesu li katkad curile informacije. „Znali smo mi dosta toga, ali preko nas nikad ništa. Zato smo i mogli tamo raditi“, kaže Mario.

„Tuđman je volil puno ispitivat“

S Jožom Čačkovićem sjedim u kuhinji njegove kuće u selu pokraj Zeline. Uz domaći kruh, kobasu i krumpirušu, ali i orahovac, prepričava mi anegdote iz dugih godina tijekom kojih je u klubu bio puno više od fizioterapeuta. Nedavno umirovljen, u klubu je bio 40 godina, počevši od šampionske 1967., i svojevremeno je, kažu dečki, „palio i gasio“ restoran. Ljudi poput njega, ali i općenito iz Dinama, činili su s osobljem Domagoja jednu veliku obitelj – osobito u 1990-ima, kad se klub zvao HAŠK-Građanski, odnosno Croatia.

„Bio sam malo skeptičan prema tome što je predsjednik često dolazil na utakmice“, priča pomalo nevoljko te se prisjeća jednog gostovanja u Zadru. „Odjednom sam osjetio taj jedan nepotrebni antagonizam… Nosim ti ja svoje stvari u kabinu i odjednom me jedan čovjek pljune po licu i opsuje Tuđmana i mene. Pomislio sam što meni ovo sve treba – jednostavno se stvorila takva atmosfera da je on možda previše uz Dinamo.“

Popularno znan i kao Čačko, imao je, kako kaže, odnos pun povjerenja s predsjednikom, kojeg je upoznao još za vrijeme Jugoslavije, dok su Tuđman i bivši klupski predsjednik Ivan Šibl dolazili po karte u maksimirske odaje. Nezaobilazno je pitanje promjena imena kluba.

„Poslije tenisa sam masirao Tuđmana u njegovoj vili i on je volil puno ispitivat. Zanimalo ga je kakvim mi se čini ime HAŠK-Građanski, pa sam mu rekao da to nije rješenje. Bio sam prvo za Croatiju, ako već ne može Dinamo. Fredi Kramer je tada bil dosta utjecajan i on je inzistiral da bude HAŠK-Građanski“, govori Joža.

„Ma u Domagoju su svi govorili Dinamo, ali jedanput sam to rekao pred Tuđmanom, pa me opomenuo, podsjetio da više nije Dinamo“.

Govorim mu da je prošao puno bolje od mene. Svojedobno me Zlatko Vitez, tadašnji predsjednik Skupštine kluba i bivši ministar kulture, ali i majčin i očev prijatelj, upitao za koga navijam. Moj instinktivni, ali i dječji odgovor glasio je – Dinamo. Umjesto opomene uslijedila je pljuska…

Prisjeća se Čačković nedavno preminulog prijatelja Tomislava Židaka, koji je u Domagoju nerijetko ‘pisao’ svoje tekstove.

„Često je razgovaral s Ćirom, a Ćiro se znao izlajat pa kaže: ‘Sine, nemoj to napisat!’. A Tomica samo onako napravi facu – ma kakvi, neću…“, priča mi.

„Klub danas misli samo na sebe“

Židak je nerijetko o Domagoju pisao kao o opozicijskom bunkeru i „trnu u peti onima gore“. Zanima me koliko ima istine u tome, pa o tome ispitujem Marija, koji je ondje bio konobar u drugoj polovici 1990-ih, a danas je vlasnik restorana u kojemu ugodno ćaskamo, okrećući litru i vodu. Baš kao nekoć u Domagoju.

„Ma nije tu bilo nikakve opozicije“, odgovara. „Svi su ljudi bili protiv tog imena, pa tako i mi u kući, jer je to bila normalna stvar. Daleko od toga da je netko bio protiv kluba.“

Pitam dečke je li Dinamo onda bio tvrđava purgerskog duha.

„To je sigurno simbol Dinama, ali Dinamo nije samo purgerski simbol! To je bila Hrvatska u malom, simbol hrvatstva… Mi smo svi tamo bili veliki domoljubi“, tumače, uskačući jedan drugome u riječ. S obzirom da se radi o velikim dinamovcima, današnjeg se Dinama dotičemo htjeli to ili ne.

U početku nastaje muk.

„Teško pitanje“, počinje Šime. „Jednostavno nema više poveznice između gradskih dečki, igrača i navijača“, smatra Mario, dok Robi, najdugovječniji konobar (od 1997. do samog kraja, tj. do lani) kaže kako klub danas misli samo na sebe, „kao da im nitko ne treba“. Smeta mu što nema publike.

„Mediji previše napadaju Dinamo i ljudi imaju prevelika očekivanja. Dinamo igra svake godine Europu, a više ga se pljuje nego diže“, kaže Gec. Svi kao da pomalo tapkaju u mraku, nostalgično tražeći Dinamo, ali i Domagoj kakvi su nekad bili.

„Mi smo svi živjeli za Dinamo, ali to je vrijeme koje se ne može vratiti i toga se treba sjećati s osmijehom“ ističe Šime, a Mario se nadovezuje: „Ti nisi mogao doći na stadion, a da tamo ne navratiš. Ljudi su bili navučeni na to, tamo je bio nekakav magnet i uvijek si bio siguran da ćeš nekoga sresti.“

Mnoga su imena prodefilirala kroz Domagoj, ali dečki se uvijek vraćaju na dva imena.

„Najveći trag tamo su ostavili Cico i Mlinka i Lovro je njih najviše volio. I bez obzira što su oni bili svjetske face, oni se nisu isticali jer su bili kao članovi obitelji i najveća poveznica Domagoja i Dinama.“

Sa sjetom i tugom u pogledu i glasu priča i Joža: „Mi smo ipak živjeli u vremenu kad su se ljudi puno više okupljali i družili… držali jedan do drugoga… taj Domagoj će vjerojatno prijeći u zaborav“.

I baš zato, uz nadu u neki novi Domagoj, neka ovaj tekst ne bude samo uspomena, nego i prkos zaboravu.

Ne propusti top članke