Uspon i pad (i uspon?) Leeds Uniteda

Nema ih u Premier ligi već 13 godina i još uvijek ih gotovo svi mrze

Zadnja izmjena: 20. siječnja 2017. Profimedia

We all hate Leeds scum! We all hate Leeds scum!

Nekoliko stotina navijača Derby Countya prošlog je petka uglas započelo skandirati čim se Novozelanđanin Chris Wood vinuo u zrak i glavom pogodio centaršut Španjolca Pabla Hernandeza. Lopta je zaplesala u mreži, Leeds United je na svom Elland Roadu poveo 1-0, Wood potrčao prema ekstatičnoj Južnoj tribini ljubiti grb na bijelom dresu i proslavljati gol. Gosti su se predali svojoj mržnji.

Nije to ništa neuobičajeno na engleskim stadionima. Iako se radi o klubu koji je simbol borbe sa financijskim problemima i nesposobnim vlasnicima – engleska Wikipedia frazom “doing a Leeds” objašnja sunovrat kluba u modernom nogometu – Leeds ne voli gotovo nitko. Zvuči bizarno, ali je istinito: razgovarate li sa navijačima manjih ili većih klubova, svejedno igraju li u Premier ligi ili League 2, većina će vam reći da pored lokalnih i tradicionalnih rivala mrzi Leeds. Čitavih 13 godina nakon što je taj klub posljednji put igrao u Premier ligi i 25 godina otkako je posljednji put osvojio trofej.

Klub je to koji je, povijest kaže, nastao iz sramote.

Kao jedan od najvećih engleskih gradova, Leeds je imao svoje nogometne klubove još od sredine 19. stoljeća. No, prvi svegradski klub, koji je također igrao na Elland Roadu –tada još po obližnjem pubu nazvanom Old Peacock Ground – bio je Leeds City; on je svoju najveću popularnost doživio između 1912. i 1918. kada je za menadžera imao Herberta Chapmana, koji će se kasnije u Arsenalu prometnuti u jednu od najvažnijih ličnosti svjetskog nogometa. Međutim, City je za vrijeme rata navodno ilegalno plaćao igrače, pa je klub po odluci Saveza jednostavno rasformiran, a njegovi igrači rasprodani na aukciji.

Samo nekoliko sati nakon te aukcije, oko 1.000 navijača se okupilo na lokalnoj tržnici i odlučilo osnovati potpuno novi klub – Leeds United. Grad je rastao, s njim i klub; već sredinom dvadesetih zaigrao je u društvu najboljih i sve do 2007. nije ispadao niže od druge ligaške razine.

Reviejeva revolucija

Prvo veliko rivalstvo rodilo se prirodno. Još u 15. su stoljeću ovim krajem bjesnjeli Ratovi ruža; Bijele ruže Yorka i Crvene ruže Lancastera godinama su se borile za prevlast u Engleskoj. Dvije se regije ni 500 godina kasnije pretjerano ne vole, ali nogometno rivalstvo stiglo je s industrijalizacijom.

Nedavno smo pisali o nastanku najvećeg engleskog derbija – kako su se zamrzili Manchester i Liverpool, a sastavni dio te priče je i rivalstvo s trećim velikim gradom ovog dijela Engleske – Leedsom. Centar Yorkshirea je u 19. stoljeću bio ujedno i centar odjevne industrije; kanalom je s Liverpoolom bio povezan još od 1816., a među prvima na svijetu je imao i željezničku postaju. Friedrich Engels je živio u Manchesteru, ali su njegove i Marxove ideje prvi put svjetlo dana ugledale upravo u lokalnom dnevniku Leeds Northern Star; grad je u to vrijeme bio jedan od važnijih centara čartističkog pokreta. Međutim, pretvaranje Manchestera u Cottonopolis Leeds je gurnulo u drugi plan i neprijateljstvo između dva grada postalo je još intenzivnije.

Ipak, za razliku od Manchestera i Liverpoola, u nogometnom smislu Leeds nije imao nikakav veliki značaj sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Za menadžera je tada stigao izvjesni Don Revie, koji će u godinama koje dolaze provesti revoluciju u klubu, ali ga i pretvoriti ga u omraženog u ostatku Engleske.

Prvo je spasio momčad od ispadanja u Treću ligu, a onda počeo mijenjati mentalitet kluba. Revie je odlučio da će momčad od tog trenutka nositi bijele dresove, i to po uzoru na Real Madrid: to je igračima trebala biti motivacija da naprave rezultat. Potpuno je restrukturirao omladinsku školu, a onda u klub doveo i čovjeka koji se zvao Paul Trevillion, pionira marketinga u nogometu. Stadion je najednom bio ispunjen; igrači su počeli promovirati klupsku odjeću i dijeliti poklone navijačima, reklamirati lokalne proizvode, a Leeds je zahvaljujući Trevillionu i Revieu postao prvi klub u povijesti koji je počeo prodavati replike dresova.

Prljavi igraju prljavo

No, nogometna Engleska zamrzila je Leeds iz praktičnih razloga. Naime, počeo je pobjeđivati. I to na svoj način.

Između 1964. i 1974. pet puta je bio drugi, a dva puta prvak; igrao je u četiri finala FA kupa i osvojio jedno, uzeo je i Liga kup, dva Kupa velesajamskih gradova, igrao u finalu Kupa prvaka i Kupa pobjednika kupova. Postao je dominantna sila u engleskom nogometu i do tada najuspješniji klubovi – Manchester United, Liverpool, Everton i Arsenal – dobili su dostojnog rivala.

No, ono što je smetalo Engleze bio je način na koji je Reviev Leeds igrao – on kao pragmatik nije birao sredstva da dođe do pobjede. Moto zapisan na izlazu iz svlačionice glasio je “keep fighting“, a Billy Bremner, Norman Hunter, Johnny Giles i društvo doslovno su ga shvaćali. Legenda kaže da je to bila jedna od najgrubljih pobjedničkih momčadi u povijesti. Na ulicama i na tribinama navijači su razmišljali isto; bilo je to vrijeme prije organiziranih huliganskih skupina u kojima je vladao isključivo zakon jačega.

Moćni Leeds 1960-ih i 1970-ih zato je uskoro zaradio i nadimak koji ga prati i danas. Dirty Leeds.

Bio je to Reviejev klub, pa su stvari krenule nizbrdo kad je on 1974. preuzeo englesku reprezentaciju. Legendarnih je 44 dana Briana Clougha kao menadžera kluba kojeg je istinski mrzio, ali takvih je epizoda bilo još; do 1982. je već ispao u niži rang natjecanja i na povratak čekao sve do 1990. Već iduće sezone ih je Howard Wilkinson doveo do četvrtog mjesta: napadaču Leeju Chapmanu pridružio je kontroverznog i tada u Engleskoj slabo poznatog Erica Cantonu, a dvojac je preko noći kliknuo i s četiri boda više od Manchester Uniteda donio na Elland Road posljednju titulu prvaka.

U studenom 1992. Leeds je bio u potrazi za bekom pa je pokušao vrbovati Denisa Irwina; Sir Alex Ferguson odbio je transfer, ali je ponudio 1,2 milijuna funti za Cantonu. Francuz je prešao u redove najvećeg rivala, a sa sobom je ponio i trofeje. Leeds se nije snašao u modernom nogometu; vratar više nije mogao povratnu loptu pokupiti rukama i njihov rigidni starinski sustav počeo se raspadati; te su sezone jedva ostali u Premier ligi.

Liga prvaka pomutila im um

Vrijeme leti; ako ste, kao potpisnik ovih redova, odrastali u devedesetim godinama prošlog stoljeća, onda vam spomen klubova poput Parme ili Vicenze, Karlsruhea ili 1860 Münchena, Compostele ili Extremadure bude lijepa sjećanja na djetinjstvo. Prijelaz na 2000-te bio je, između ostalog, i vrijeme posljednje sjajne generacije Leedsa. David O’Leary je okupio mladu i više od svega drsku momčad: Nigel Martyn, Ian Harte, Olivier Dacourt, Lucas Radebe, Mark Viduka, Lee Bowyer, Danny Mills, Rio Ferdinand, Alan Smith, Harry Kewell… Bio je to Super Leeds; djelovalo je kao da su ti momci na putu da osvoje titulu prvaka, ali su onda prosuli sve; kasnije će klub igrati polufinale Kupa UEFA i polufinale Lige prvaka te postati – pohlepan i rastrošan.

Ostatak Engleske je uživao; u njihovim je očima to bio klub koji je na početku igrao prljavo kako bi se nosio s velikim dečkima i čiji su navijači u međuvremenu postali prepotentni da bi na kraju postao žrtva vlastite nerealne ambicije

Liga prvaka pomutila je um čelnicima, bacali su novac koji nisu imali. Godine 2003. su prijavili najveći gubitak u dotadašnjoj povijesti engleskog nogometa: gotovo 50 milijuna funti, 15 više nego godinu ranije. Tadašnji predsjednik Peter Ridsdale koristio je privatni avion, niži službenici su imali svoje vozače, a klub je Risdaleu čak isplaćivao mjesečnu naknadu za njegovu zlatnu ribicu. Plaće igrača bile su tolike da je klub, ako bi ih i uspio prodati, morao nadoknađivati razliku u odnosu na njihova primanja u novim klubovima.

Prodali su Rija Ferdinanda Unitedu, Alana Smitha Unitedu, pa vjerojatno jedini na svijetu za vlasnike dobili ne osobito bogate Arape, prodali stadion, pa prvo za predsjednika a onda za vlasnika dobili omraženog Kena Batesa (bivšeg vlasnika Chelseaja), ispali u treći rang natjecanja i onda završili u rukama kontroverznog Talijana Massima Cellina.

Ostatak Engleske je uživao; u njihovim je očima to bio klub koji je na početku igrao prljavo kako bi se nosio s velikim dečkima i čiji su navijači u međuvremenu postali prepotentni da bi na kraju postao žrtva vlastite nerealne ambicije. Od polufinala Lige prvaka do bankrota i treće lige u pet godina. Doing a Leeds.

Na putu natrag?

Danas je Leeds United trećeplasirana momčad Championshipa; Gary Monk stigao je na klupu ove sezone i dobro je posložio stvari, pa na Elland Roadu imamo legitimnog kandidata za povratak u elitu. Vlasništvo kluba i njegovi dugovi i dalje su u sivoj zoni; Cellino je od 2014. promijenio sedam trenera, najduži je trajao osam mjeseci. Na početku ove godine odlučio je prodati 50% vlasništva talijanskom medijskom magnatu Andrei Radrizzaniju i stvari u Yorkshireu barem prividno djeluju bolje nego prije samo nekoliko mjeseci.

Ali, nitko danas ne zna kako zaista izgleda budućnost Leeds Uniteda. Kultni je to klub, koji i danas ima ogromnu podršku razočaranih ali ponosnih navijača i status jednog od najvećih u Engleskoj.

I kojeg, između ostalog i zbog toga, mrze.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.