Uspon i pad splitskog vaterpola

Tradicija triju osvajača europskih naslova

Zadnja izmjena: 20. siječnja 2018. Davor Puklavec/PIXSELL

Neke priče nije lako započeti, ponajviše iz razloga jer se ima toliko toga ispričati da ni naizgled nepregledna bespuća bijelih virtualnih stranica ne mogu istrpjeti toliku količinu podataka i, još važnije, uspomena.

Priča o hrvatskom vaterpolu i njegovim nevjerojatnim uspjesima jedna je od takvih, onih koje nije lako započeti ni strukturirati, a pogotovo kada se dotaknemo određene točke koja tvori njen ogromni dio. U doba nametnutih podjela i imaginarnih ‘sukoba Sjevera i Juga’ bitno je za naglasiti kako su priče o, primjerice, zlatnoj generaciji zagrebačke Mladosti ili rekordnim Gosparima iz Juga također spektakularne same po sebi, kao i ona o velikom Ratku Rudiću; ali ona splitska je ipak po mnogočemu posebna i u sferi globalnog sporta.

Grad sa oko 180.000 stanovnika, koliko iznosi oscilirajuća brojka građana Splita otkako je samostalne Hrvatske, dao je čak tri trofejna europska kluba u istom sportu i to je podvig zreo za anale na svjetskoj razini te bi svakako trebao biti polazišna točka kronološkog pregleda brojnih uspjeha hrvatskog vaterpola. Uostalom, na improviziranom plivalištu splitskih Bačvica još je davne 1908. odigrana prva vaterpolska utakmica u Hrvatskoj, pod budnim okom Fabjana Kaliterne, čovjeka koji je praktički organizirao sport u ‘najsportskijem gradu na svitu’ i koji je u grad ujedno donio i prvu vaterpolsku loptu.

Bačvice su bile samo jedna od uvala u kojima se rađao splitski vaterpolo, a iz ‘divljih liga’ od Firula do Zvončaca nastajali su redom Jadran, POŠK i Mornar, protagonisti ove priče.

Naravno, u tom širokom vremenskom periodu od osnivanja bilo je uspjeha i trofeja podijeljenih između ovih triju gradskih rivala, a antagonizam – za koji će mnogi njegovi akteri rado naglasiti kako je striktno riječ o onom pozitivnom, sportskom – dugi je niz godina bio podijeljen između Jadrana i Mornara. Iako to nije imalo značajnijeg utjecaja na rad i prihvaćanje klubova, ostaje notirano kako je Jadran imao predznak ‘građanskog’, a Mornar ‘vojnog’ kluba; dok je vaterpolska sekcija Plivačkog omladinskog športskog kluba, tj. POŠK-a, dugo vremena živjela u sjeni starijeg (Jadran) i mlađeg (Mornar) gradskog ‘brata’.

Korijen uspjeha

Te zapravo malo primjetne nijanse, ponajprije jer su mnogi zapaženi akteri bili članovi više od jednog kluba, izbrisane su na simbolički način time što je upravo POŠK prvi od triju klubova u grad donio prvi europski trofej, Kup pobjednika kupova 1981. Ponovno ga je podignuo tri godine kasnije, a 1987. je pehar završio u Mornarovim vitrinama.

Tadašnjom ‘zlatnom’ POŠK-ovom generacijom otpočeta je i zlatna era splitskog vaterpola, jer su pod patronatom čuvenih trenera Mome Ćurkovića i Miše Asića stasala, između ostalih, i dvojica velikana vaterpolske igre; Deni Lušić i Milivoj Bebić.

Lušić, koji je samouk krenuo u vaterpolo i skoro završio kao košarkaš Jugoplastike, kasnije će postati jedini Splićanin s dvije zlatne Olimpijske medalje, osvojene na OI u Los Angelesu 1984. i Seoulu 1988. Priča kaže da je Nikša Bavčević, današnji košarkaški trener, molio Mišu Asića da Lušića “pusti u košarku”. Ovaj nije htio ni čuti za to, pa je čitava stvar ispala jedna od najvećih usluga hrvatskom vaterpolu.

Bebić je također krenuo trenirati kao nogometaš Hajduka, ali se i on, srećom, vrlo brzo okrenuo vaterpolu. Kao neumoljivi strijelac držao je prosjek od 100 i više golova godišnje, što ga je okitilo titulom prvog strijelca Igara u Los Angelesu, kao i još niza međunarodnih turnira. Tih je 1980-ih čak triput (1982., 1984. i 1985.) proglašen najboljim igračem na svijetu, a transferom u talijanski Volturno 1986. postao je prvi milijunaš u vaterpolu s plaćom od milijun tadašnjih njemačkih maraka.

Baš je negdje u to vrijeme je čuveni ‘SOFK’ – Savez organizacija fizičke kulture – pod čijom je ingerencijom u bivšoj državi bio vaterpolo, naložio da svaki prvoligaški klub mora imati profesionalnog trenera s adekvatnom stručnom spremom. Ta odluka udruženja iz kojeg će jednog prvog dana u kolovozu nešto godina kasnije Hrvatski športski savez i službeno istupiti uslijed početka raspada države, omogućila je krucijalni, dodatni razvoj trenerskog kadra u vaterpolu.

Onog koji će malo poslije tog raspada donijeti neke od najvećih uspjeha splitskog i hrvatskog vaterpola.

Prvaci u egzilu

Svoj prvi posao koordinatora u POŠK-u imao je i Neven Kovačević, jedan od diplomanata SOFK-ova sistema, baš kao što je u Jadranu po preranom završetku igračke karijere trenersku brusio danas nažalost pokojni Bruno Silić, tvorac onog reprezentativnog srebra u Atlanti 1996. i osvajač niza trofeja sa zagrebačkom Mladosti kasnih 1990-ih.

Na sličan način kako je velikom Tomislavu Iviću redovito razgovor uvijek nekako podsvjesno skretao na čuvenu splitsku utakmicu protiv Hamburger SV-a, tako i Kovačeviću vjerojatno svaki razgovor o vaterpolu kad-tad stigne do čuvene večeri u Trstu krajem veljače 1992.

“Bilo je to sjajno doba za naš vaterpolo” priča mi sa sjetom Kovačević. “Pošto je domaće prvenstvo zbog svega bilo stavljeno po strani, iz Mladosti su nam za taj nastup u Kupu prvaka na posudbu došli Perica Bukić i Dubravko Šimenc, koji su se odmah uklopili u momčad kao da su s njom oduvijek bili.“

Jadran Koteks, kako se klub tada zvao, bio je posljednji prvak već praktički raspadnute Jugoslavije, pobijedivši u bazenu na svom Zvončacu zagrebačku Mladost. Time je stekao pravo nastupa u Kupu prvaka, kao predstavnik države koju nije zapravo više ni predstavljao jer je rat već započeo, dok se Hrvatski vaterpolo savez i formalno odvojio u samostalnu instituciju. Ipak, Jadranu je dozvoljeno natjecanje, iako će ga zbog uznapredovalog ratnog stanja u potpunosti odigrati u egzilu.

Momčad je, s Kovačevićem u ulozi trenera, brodom napustila Split i krenula put Trsta kao zadnji koji će pod zvukom sirena isploviti prije nego što splitska luka bude kompletno blokirana. Postojala je opcija da se uzvrat finala odigra u Zagrebu, ali momčad talijanske Savone nije htjela pristati na to. Pobjedu u prvom susretu u Genovi htjeli su oploditi igranjem u Trstu, no nisu računali da će ratnom stanju unatoč tribine plivališta Bruno Bianchi napuniti stotine navijača iz Splita i Hrvatske. Jadran je uz njihovu podršku nadoknadio dva gola zaostatka iz prve utakmice i tako donio prvi momčadski europski trofej neovisnoj Hrvatskoj.

“To je bilo nevjerojatno“, prisjeća se Kovačević. “Ta pobjeda u Trstu nakon čitave te neizvjesnosti oko situacije kod kuće, gdje te onda zatekao ogromni doček na Rivi…”

Kraj zlatnog doba

Godinu dana kasnije Jadran će obraniti titulu europskog prvaka u svehrvatskom finalu protiv Mladosti, a samo će šest godina kasnije POŠK – tada pod sponzorskim imenom Splitska banka – pobjedom protiv Bečeja osvojiti i treći splitski naslov najboljeg vaterpolskog kluba u Europi. Zanimljivo, tada je uz bazen na Zenti stajao i Renco Posinković, član Jadranova šampionskog sastava, ali ovog puta u sasvim drugoj ulozi; naime, njega je život nakon vaterpola odveo među sportske novinare, i taj je put Splitske banke do titule pratio za Vjesnik.

Međutim, baš kao što je zlatnu eru splitskog vaterpola otvorila POŠK-ova generacija Ćurkovića i Asića, tako je, nažalost, s tom genijalnom selekcijom Dragana Matutinovića na prijelazu milenija ona i ugašena.

Sve ono što se kasnije događalo ne ide nimalo na čast svoj dotad blistavoj povijesti splitskog vaterpola. Zapravo je to, ponajprije u slučaju Jadrana i POŠK-a, bila klasična priča o velikom uspjehu s kojim dolazi i velika odgovornost, a koju onda – u želji da se održe na visokoj razini – klubovi ne mogu podnijeti. Razlog za posrnuće treba se tražiti ponajprije u nesavjesnom poslovanju u kojem se nije moglo racionalno rukovati budžetima napuhanima od nagradnih fondova i tada izdašnih sponzorskih ugovora, pogotovo za sport poput vaterpola. Iz toga je svega najviše profitirao Mornar, koji se bez osjetnijih seniorskih uspjeha 1990-ih uspio svesti u zdrave okvire i tako preživjeti krizno doba.

Posrnućem Jadrana te POŠK-a – koji je nakon bankrota 2010. godine uskrsnuo pod smiješnim imenom “OVK POŠK” (odnosno, “Omladinski vaterpolski klub Plivački omladinski športski klub”) i to prema ključu “tradicija ostaje, a dugovi nestaju” – postojala je opcija fuzije svih triju kluba u jedan, ali ona se nikada nije realizirala. Osim prepreke u vidu zasebnih tradicija i rivalstva, najveća je u tome što jedan klub jednostavno ne bi imao prostora za objediniti sve generacije djece koja i dalje pohode bazene i tako održavaju bogatu tradiciju splitskog vaterpola živom. Svaki od triju klubova ima u svojim redovima po pet ili šest uzrasnih selekcija s po 150 djece u njima, što je impozantna brojka, čak i uz jako limitirane infrastrukturne uvjete koji se zimi svode isključivo na poljudske bazene.

Nedostatak sustava

Neven Kovačević je nakon uloge izbornika reprezentacije otišao u Iran, gdje se zadržao nekoliko godina prije nego što se vratio kući u ulogu svojevrsnog koordinatora omladinskih selekcija, između ostalog upravo i u POŠK-u. On se, kao učenik jasno postavljenog SOFK-ova sistema, i dalje uvelike oslanja na hijerarhiju i ulogu razvoja trenerskog kadra bez kojeg napretka nema.

“Problem je i očajno raspisana strategija razvoja vaterpola kao sporta”, kaže Kovačević i dodaje: “Zakon o sportu je jako loše postavljen; primjerice, ja mentoriram buduće trenere po jednom principu, a zakon mi ne daje jasne upute oko toga hoće li njime moći doći do licence.”

Prema njemu, problem je i to što školstvo više ne predviđa neke stvari koje su prije bile obavezne, poput testova koordinacije i provjere plivanja, čime bi se pomoglo usmjeriti djecu u plivačke sportove.

“Ukinuli su čak i nekada tradicionalna prvenstva osnovnih škola u vaterpolu, koja su u Splitu dugo vremena bila temeljna selekcija za klubove”, žali se popularni Kova.

Gotovo je svaka priča koju sam dosad vodio sa ljudima iz sportova ako ne ista, onda barem uvelike slična. Osim kroničnog problema manjka novca mnogi će prije naglasiti problem nepostojanja jasnog sustava i koncepta planskog razvoja. Splitski vaterpolo je tako još jedan u nizu sportskih fenomena koji će odgovorni objašnjavati nizom ezoteričnih, nadnaravnih faktora; makar je i u samoj ovoj priči jasno da je postojanje strukture i razvoj kvalitetnog trenerskog kadra bio preduvjet za inerciju, na čijim su krilima i osvojene ove tri europske titule u šest godina.

Bez te strukture nema novih Kovačevića i Silića; a onda posljedično ni novih Bebića, Lušića, Bezlimanovića, Sarića, Rebića, Đogaša… Na kraju krajeva, ni ispisivanja novih, slavnih priča.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.