Jokanović je dijete Limana, novosadske četvrti smještene na lijevoj obali Dunava. Ondje je počeo igrati nogomet, ali nije odmah pristupio Vojvodini, već se inicijalno kalio kod Kanarinaca s Detelinare, u redovima FK Novog Sada. Prva njegova priča o promašaju za dlaku bila je ona kad je 1988. preselio nešto dalje, na Gradski stadion.

Te je godine trener Ljupko Petrović dobio na hrpi talentiranu ekipu; veteran Miloš Šestić predvodio je četu talentiranih nogometaša, a osim Jokanovića je u Vojvodinu tog ljeta stigao iz Borova stigao i mladi Siniša Mihajlović, čime je stvorena ekipa koja je senzacionalno osvojila naslov prvaka. Ubrzo se, međutim, ta ekipa rasula, a najtalentiraniji među igračima, kao i trener, završili su u Beogradu.

Priča je govorila da je Jokanović trebao ići u onu šampionsku Zvezdinu momčad, neki kažu zajedno s Davorom Šukerom, ali je umjesto toga završio u Partizanu. Istovremeno je debitirao i za jugoslavensku reprezentaciju, onu koja se taman trebala puniti čuvenom ‘čileanskom’ generacijom i za koju se, baš kao i za njegovu Vojvodinu, tvrdilo da je bila spremna harati. Ali od toga, dakako, nije bilo ništa; Jokanović je za tu državu stigao upisati šest službenih nastupa prije nego što se raspala.

Slučajno postao trener

S Partizanom je u krnjoj prvenstvenoj konkurenciji nakon raspada Jugoslavije osvojio i prvenstvo i kup, ali je bilo jasno da ta učmala konkurencija ne udovoljava njegovim ambicijama. Nakon tri godine u Beogradu otisnuo se put Španjolske, gdje će provesti najplodonosnije dane svoje igračke karijere.

Preko Real Ovieda, u kojem je dijelo svlačionicu s Robertom Prosinečkim i Nikolom Jerkanom, Jokanović je stigao do tada stabilnog prvoligaša Tenerifea u kojem će provesti većinu svoje igračke karijere. Godine 1999. pridružio i onoj legendarnoj selekciji Deportiva iz La Coruñe s kojim je osvojio i titulu i u Španjolskoj.

Svjestan da se karijeri polako bliži kraj, Jokanović je prihvatio još jednu zanimljivu ponudu: Claudio Ranieri ga je doveo na Stamford Bridge neposredno prije početka ere Romana Abramoviča. U Chelseaju Jokanović, međutim, nije dao ono što se očekivalo, pa je unatoč dvije sezone provedene ondje među navijačima više ostao upamćen po posprdnom nadimku Joker.

I tako se po završetku igračke karijere pomalo i izgubio tražeći malo mira, ali splet okolnosti preusmjerio ga je u karijeru u kojoj je mir često nedostižni luksuz.

Moramo vjerovati da možemo ovako igrati. Moramo stremiti tome da dominiramo

Kad se potkraj 2007. ponovno pojavio u Beogradu na Partizanov poziv, Jokanović je trebao tek na gala-večeri zaraditi počasnu titulu ambasadora kluba u Španjolskoj. Ali kako to ponekad biva u turbulentnom svijetu srpskog nogometa, preko noći je završio kao trener svog bivšeg kluba, zamijenivši Miroslava Đukića na klupi i to bez licenci ili dana trenerskog iskustva. Slaviša se snašao u novostečenoj ulozi, osvojio dvije dvostruke krune, ali i ostao zapamćen po tome da je odbio primiti nagradu za Trenera godine koju dodjeljuje nacionalni nogometni savez, pošto je čuo da su za njega rekli kako nisu sigurni da je to dobra odluka.

“Ako ne vjerujete da sam najbolji”, pričao je tada Jokanović, “onda mi ta nagrada nije ni potrebna.”

Taj mu je čin možda i zalupio neka vrata. Nakon sporazumnog raskida s Partizanom u rujnu 2009. dvije i pol godine nigdje ga nije bilo, a onda se opet potpuno neočekivano ukazao na Tajlandu kao trener tamošnjeg Muangthong Uniteda. I osvojio naslov prvaka, s tim da je njegova momčad ostala neporažena. Uslijedile su vrlo kratke epizode s Levskim u Bugarskoj i s Herculesom u Španjolskoj, kojeg nije uspio spasiti od ispadanja iz Segunde.

A onda mu se, još jednom neočekivano, nasmiješila sreća.

Mini-hit u Engleskoj

Watford je jeseni 2014. godine bio u bizarnoj situaciji. Kontroverzna vlasnička obitelj Pozzo tražila je svog četvrtog trenera u samo 37 dana. Nekako im je na listu dospio i Jokanović, kojem su dali šestomjesečni ugovor s imperativom plasmana u Premier ligu, iako je klub bio u krizi rezultata. Nakon četiri uvodna poraza povjerenje u Jokanovića dodatno je palo, ali tada je krenuo uspon. Nakon čak 21 pobjede u 36 utakmica pod njegovim vodstvom Watford je izborio drugo mjesto i promociju, a Jokanović je slavljen kao čudotvorac. Uspio je na psihološkom planu podići momčad i pomoći joj da dosegne stabilnost, očekujući da će se konkretnijim sustavima igre pozabaviti nakon što dogovori nastavak suradnje i za iduću sezonu.

Ali do toga nije došlo. Vlasnici su ponovno iskazali svoju sklonost nelogičnim i ekscentričnim odlukama i poželjeli Jokanoviću sretan put.

On se otputio u Tel Aviv, gdje je s Maccabijem izborio plasman u grupnu fazu Lige prvaka. No, u njoj se nije proslavio — nakon što je momčad izgubila svih šest utakmica protiv Chelseaja, kijevskog Dinama i Porta s ‘dinamovskom’ gol-razlikom 1:16, Jokanovićeva pozicija bila je uzdrmana. Zato i nije puno dvojio kad je stigao poziv za povratak u Englesku: ne, doduše, u sada premierligaški Watford, nego u Fulham, opet u Championshipu.

Momčad je preuzeo od Kita Symonsa, koji nije uspijevao podignuti potpuno potonulu i neorganiziranu momčad, koja je u tom trenutku bila na 18. od 24 mjesta. Nije ni tada imao luksuz izvoditi nešto osobito zahtjevno; znao je da prvo treba stvari posložiti u glavi, a tek onda davati komplicirane zadatke igračima. Tek je dostizanjem prvog cilja, spašavanja drugoligaškog statusa, Jokanović kupio mir dovoljno dug da pokuša implementirati neke od svojih zamisli. Druga je sezona imala klimavi početak i uspješni završetak u top 6 i doigravanju za ulazak u Premier ligu, ali ta je prilika propuštena.

Ipak, i prije nego što će ovog ljeta konačno izboriti povratak među elitu, Jokanovićev je Fulham postao mini-hit u Engleskoj, nastavljajući niz zanimljivih momčadi poput Huddersfielda ili Wolverhamptona koje su igrajući stilski progresivni nogomet dospjele u Premier ligu.

Ne odustaje od svog stila

Kad priča o svom pristupu i filozofiji Jokanović sebe naziva “umjetnim Španjolcem”. Osim igračkoj karijere u toj zemlji, to shvaćanje pripisuje i silnim razgovorima s velikim trenerom i sunarodnjakom Radomirom Antićem. Pripadnost španjolskom kružoku najbolje se vidi kroz insistiranje da momčad igra napadački kroz posjed, gradeći napad od zadnje linije, što i nije uobičajena pojava među momčadima u Championshipu.

Improvizirajući po principu “ako je dovoljno dobar, dovoljno je i star”, Jokanović je od tinejdžera Ryana Sessegnona napravio nadolazeću zvijezdu engleskog nogometa; klinac je u sezoni tek na kraju koje je postao punoljetan upisao 16 golova i osam asistencija. Trener je i preporodio svog sunarodnjaka Aleksandra Mitrovića, koji je nakon neuvjerljive avanture u Newcastle zabio 15 golova u 23 nastupa za Fulham.

Plasman u Premier ligu nije natjerao Jokanovića da odustane od svog stila u okršajima s elitnim suparnicima.

“Moramo vjerovati da možemo ovako igrati”, najavio je ovu sezonu. “Općenito, moramo stremiti tome da dominiramo nad ekipama za koje vjerujemo da to možemo”. Dovođenje igrača kao što je Nicin dvojac Jean Michaël Seri-Maxime Le Marchand, kao i André-Frank Zambo Anguissa iz Marseillea potvrđuje da ne misli stati samo na riječima; u pitanju su igrači vični pas-igri i dodavanjima koja lome suparničke linije, dok ih naprijed čekaju Mitrović, Argentinac Lucian Vietto te André Schürrle, koji je minulog vikenda već zabio u svom trećem nastupu za Fulham po dolasku iz Borussije Dortmund.

Jokanović je napokon dobio ono što mu je godinama nedostajalo: strpljenje druge strane. U stabilnom okruženju u kojem ima kontinuitet i vrijeme da pokaže što zna kao trener. I premda su te stvari varljive u trenerskom svijetu, bit će zanimljivo pratiti evoluciju njegova Fulhama.