Eva je mlada sprinterica koja je iz Sierra Leonea došla u London i čiji je san osvojiti zlato na predstojećoj Olimpijadi. Unatoč skeptičnosti svog dečka, zgođušnog novinara Toma, ona zbog prosječnih rezultata angažira novu trenericu, hvaljenu Ronu, koja joj nakon nekoliko režima napornih treninga predloži da se posluži injekcijama koje će joj promijeniti „raspored stanica u tijelu“. Rona uvjerava Evu da je to sve savršeno legitimno jer „nepoštena prednost je smisao sporta“ i „varanje je nacionalna industrija“, ali avaj, Eva nakon briljantne pobjede na nacionalnom prvenstvu pada na doping testu i njeni snovi su uništeni!
Opisani scenarij djelo je Jonathana Maitlanda, britanskog novinara i dramskog pisca, a činjenica da je tema dopinga u atletici došla i do kazališta (to je radnja njegove predstave Deny, Deny, Deny) dovoljno govori o tome koliko je alarmantna situacija u Kraljici sportova.
U tom svjetlu i samo pisanje o bilo kojoj atletskoj temi, pogotovo ako se radi o uskoro nadolazećem IAAF-ovom (Svjetska atletska federacija) izboru najboljeg atletičara godine, ne može proći bez knedle u grlu.
Dakle, koga imamo među nominiranima…
Usaina Bolta – jedinog svjetioničara osramoćenog sporta i jednog od dvojice iz prvih deset najbržih muškaraca na planeti na 100m svih vremena, čovjeka koji nije nikad u karijeri pao na doping testu. Iako i za onog drugog, Mauricea Greenea, Victor Conte – bivši mentor Marion Jones i mastermind operacije BALCO, koji se u međuvremenu preobratio i postao najveći borac protiv dopinga – tvrdi da je u finalu OI-ja u Sydneyu 2000. bio ‘prljav’.
Sandra Perković je 2011. odslužila šestomjesečnu kaznu i zato ne može ući u krug nominiranih atletičarki, makar osvojila šest olimpijskih zlata i saborskih mandata
Je li moguće da Usain Bolt, čovjek koji ima za petinu sekunde (0.21) brži rezultat od sljedećeg ‘čistog’ atletičara na 100m nije bio dopingiran kad je to trčao, prosudite sami, ali njegovo vrijeme je ono što se u terminologiji sportske statistike zove outlier. U prijevodu, bila bi to netipična, stršeća vrijednost koja jako odudara od raspodjele ostalih rezultata – kao, uostalom, i njegov rekord na dvostruko duljoj udaljenosti.
Nemogući kineski rekordi
Nema boljeg primjera outliera iz ovogodišnje atletske sezone od novog svjetskog rekorda Almaz Ayane, jedne od nominiranih atletičarki, na 10.000 metara za žene.
Nakon što se 23 godine nitko nije približio unutar 22 sekunde rekordu magično dopingirane (a nikad službeno provaljene) Kineskinje ‘kemijske sestre’ Junxie Wang (usput, nedavno je u javnost procurilo njeno pismo iz 1995., tada zaplijenjeno od strane kineske tajne službe, u kojem se zajedno s devet kolegica, koje su sve redom postizale nevjerojatne rezultate na dugim prugama, ispričava što je varala javnost i priznaje doping), Ayana je ove godine u svojoj drugoj ikad istrčanoj utrci u toj disciplini na Olimpijskim igrama u Riju srušila rekord za novih 14 sekundi! I to bez pomoći zečeva! Zvuči li vam to čisto?
Na instantne optužbe i kolutanja očima Ayana je izjavila da je, kao i našoj Blanki, njen doping „Isus i ništa drugo“. Istovremeno, njena najveća suparnica i kolegica iz reprezentacije Genzebe Dibaba, koja je lani u sličnom stilu, sa smiješkom na licu i bez vidljivog napora, srušila još jedan nemogući kineski rekord, onaj na 1500m, imala je vrlo slabu Olimpijadu. Kojeg li slučaja, baš mjesec dana nakon što su joj trenera Jamu Adena španjolski policajci ulovili u sobi hotela kraj Barcelone s nekoliko desetaka bočica EPO-a (nedozvoljeni hormon koji potiče proizvodnju crvenih krvnih zrnaca)! Ona i sestra Tirunesh bile su u sobi do, bez bočica, pa zakonski nisu mogle nadrapati.
S Jamom Adenom povezan je još jedan od nominiranih atletičara – Somalijac s britanskom putovnicom Mo Farah.
Ovaj do svoje 27 godine, što je vrlo pozno za taj sport, gotovo anoniman atletičar počeo je nizati uspjehe nakon što se 2011. povezao s američkim trenerom kubanskog podrijetla Albertom Salazarom. Njega je već nekoliko puta istraživala Američka antidoping agencija (USADA) nakon što ga je više atletičara iz njegovog kampa u Oregonu, koji inače sponzorira Nike, optuživalo za to da im je nudio doping. Usprkos tome Salazar nikad nije osuđen. Iako je s Adenom Britanski atletski savez službeno prestao surađivati 2006. (možete jednom pogađati zašto), on je i dalje Farahov „neslužbeni facilitator za visinske treninge“ u Etiopiji. U praksi to znači da svake godine prije velikih natjecanja Farah provede par tjedana s Adenom u trening centru kod Addis Abebe.
Treba li reći da Etiopija praktički uopće ne provodi antidoping testiranja u svojoj zemlji, zbog čega joj je skupa s Kenijom zamalo kolektivno zabranjen nastup u Riju, kao Rusiji? Farah je, naravno, u Riju osvojio zlata na 5 i 10 kilometara, kao i u Londonu.
Teorije zavjera su sve manje teorije
Tko nam je još ostao od nominiranih? Ah, da – Wayde van Niekerk, još jedan senzacionalni svjetski rekorder iz Rija.
Ovaj 24-godišnji Južnoafrikanac, koji se u zadnje dvije sezone na važnijim mitinzima rijetko sastajao s pobjedama, u finalu utrke na 400m u Riju, baš kao i lani na Svjetskom prvenstvu, satrao je Kiranija Jamesa i LaShawna Merritta (još jednog u prošlosti suspendiranog atletičara, koji se branio da je pao na dopingu jer je koristio preparate za povećanje penisa), desetogodišnje vladare ove discipline za skoro cijelu sekundu, usput rušeći 17 godina star svjetski rekord legendarnog Michaela Johnsona. I to trčeći u najnepovoljnijoj, osmoj stazi, što je nezabilježeno u povijesti atletike.
Da bi stvari bile apsurdnije, sam je Van Niekerk je u jednom intervjuu ranije ove godine izjavio da je „nemoguće srušiti taj rekord bez dopinga“. Njegova trenerica je Ans Botha, 74-godišnja gospođa sa sijedom mikrofonkom zvana Aunty Ans, za koju je – sudeći po izgledu – teško vjerovati da može skuhati ikakvu drogu osim juhe od mrkve.
No, važno je reći da je Van Niekerk dio priprema proveo trenirajući s Boltom. Je li možda njega IAAF izabrao za Boltova nasljednika u ulozi lučonoše atletike, to ćemo tek vidjeti. Jer ono što se često spominje u teorijama zavjere (koje se sve više pokazuju kao zavjera, bez teorije) je da je Bolt u više navrata već imao sumnjive rezultate doping testova, ali bi njegovo ‘padanje’ zabilo zadnji čavao u lijes gledanosti sporta (da ne spominjemo kako su sponzori već počeli bježati, kao Adidas koji je upokojio ‘svoj’ miting dijamantne lige u New Yorku), pa ga s tim u skladu korumpirani IAAF štiti (bivši predsjednik Lamine Diack je u zatvoru, novi predsjednik lord Sebastian Coe još je donedavno bio na platnoj listi Nikea – koji, podsjetimo, financira prije spomenutog Salazara). No, Bolt će uskoro u mirovinu, dopingiran ili ne, i treba brzo izmisliti nekog novog.
Knedla u grlu, kvačica na nosu
Vratimo se mi na nagrade.
U ženskoj konkurenciji od nominiranih su nam ostale su još Elaine Thompson, nova jamajčanska kraljica sprinta koja je u Riju osvojila zlata na 100 i 200m, te Anita Wlodarczyk, višekratna svjetska rekorderka u bacanju kladiva, koja je i ove godine dvaput bacila rekord. Za one koje slabije prate atletiku važno je reći da je ta disciplina za žene uvedena nakon ere istočnonjemačkih brkatih bacačica diska i kugle, pa je u njoj moguće danas rušiti rekorde.
Ni Thompson ni Wlodarczyk nikad dosad nisu bile u sumnjivim doping kombinacijama, za razliku od naše superšampionke Sandre Perković – koja, zbog toga što je 2011. odslužila šestomjesečnu kaznu, ne može ući u krug nominiranih atletičarki, makar osvojila šest olimpijskih zlata i saborskih mandata. Naime, kad su se 2014., zbog najavljene nominacije Justina Gatlina – dvostruko kažnjenog američkog sprintera – pojavile prijetnje bojkotom drugih atletičara, IAAF je uveo pravilo da sportaši koji su u prošlosti bili kažnjeni zbog dopinga ne mogu biti nominirani za atletičara ili atletičarku godine. Tako da je proces izbora zaista ispolitiziran, kako se nedavno u medijima žalila i Sandra – no, može li itko ozbiljan tome prigovoriti u situaciji u kojoj je trenutno atletika?
Dakle – kako promatrati ovogodišnju dodjelu nagrada i ostati ljubitelj ovog u načelu krasnog sporta, s obzirom na sve doživljeno i napisano?
S knedlom u grlu, kvačicom na nosu i nadom da dopuštena ponovna testiranja uzoraka, do čak deset godina nakon natjecanja, neće promijeniti dobitnike tamo negdje 2025.?
Jer koliko god to bila sjajna izmišljotina, dovodi do pomalo apsurdnih situacija. Na primjer, na natjecanju u skoku u vis za žene na OI u Pekingu 2008. (gdje je Blanka Vlašić osvojila srebro) od tada su na dopingu pale treća, četvrta i peta – Ana Čičerova, Jelena Sljesarjenko i Vita Palamar. Od prvih devet na 1.500m s Olimpijade u Londonu 2012., čak šest ih je palo na doping testu (prvoplasirana Asli Cakir Altepkin, druga Gamze Bulut, četvrta Tomaševa, peta Aregawi i tako dalje), tako da će originalno sedmoplasirana, Slovakinja Lucia Klocova, vjerojatno dobiti brončanu medalju.
Ili je sve to ipak šansa za Sandru i njenu želju da bude najbolja atletičarka u izboru IAAF-a 2016.!?
