Rezimirajmo što se zapravo dogodilo.

Velika nagrada Belgije, na legendarnoj stazi Spa-Francorchamps, tradicionalno jedan od vrhunaca čitave sezone, nije održana zbog jake kiše, koja je natopila stazu i nije prestajala ni popustila tijekom otprilike tri i pol sata čekanja da se nebo smiluje. No, FIA i Formula 1 odlučili su da je utrka ipak održana i dodijelila polovične bodove prema poretku u kojem su vozači odvezli krugove iza sigurnosnog automobila, ispipavajući kakvi su uvjeti na stazi. Odnosno, već po običaju, reagirali su na situaciju donošenjem najgore moguće odluke.

Pozadina odluke o održavanju ovakve krnje kvaziutrke je, jamačno, novac

Sebastian Vettel nazvao je to “sprdnjom”. Pierre Gasly je izjavio kako mu nije jasno čime je to zaslužio bodove. Više-manje svi vozači i momčadi su se ispričali gledateljima, a Lewis Hamilton je već tijekom davanja izjava najbolje plasiranog trojca nakon utrke naglasio kako bi gledateljima trebalo vratiti novac. A ti gledatelji — bilo uz stazu, bilo uz ekrane — gotovo unisono se slažu kako ovo nije bilo utrka i ne bi se trebala bodovati. Otprilike 85 posto njih tako smatra, prema anketama koje sam pogledao pripremajući se za pisanje ovog članka.

Razjasnimo odmah, utrke nije trebalo biti. Odavno su prošla vremena herojstva i današnja se Formula 1 iz mnogo razloga više ne može voziti po jakoj kiši, ma koliko se prisjećamo nekih ranijih dana, kada je to bilo uobičajenije. Naprosto, sigurnosni rizici koji su nekada smatrani prihvatljivima danas to više nisu, pogotovo ne nakon Velike nagrade Japana 2014. — utrke koja nije smjela ni započeti — i smrti Julesa Bianchija. U nedjelju je jedino prvoplasirani s treninga Max Verstappen išta vidio ispred sebe, te je bio i jedan od samo nekoliko vozača koji su željeli da se vozi. Tijekom vikenda su, u uvjetima ipak boljima od onih u nedjelju popodne, vožene tri utrke Formule 3 i u svakoj od njih pobjedu je odnio vozač koji je startao s pole positiona. To nije ništa neobično za kišne utrke; sjetimo se samo one senzacionalne Vettelove pobjede za Torro Rosso u Monzi 2008.

Niz iritantnih gluposti

Vidio sam po društvenim mrežama i komentarima puno prozivanja vozača, uz dijeljenje pogrdnih naziva šakom i kapom, ali to je posve besmisleno jer oni nisu ni o čemu odlučivali, nego su samo čekali na odluke vodstva, baš poput svih nas. Zašto nisu odlučivali, to je druga priča — negdje pred sam kraj prijenosa vidjeli smo, ali ne i čuli Vettelov razgovor s Georgeom Russellom, trenutnim predsjednikom udruge vozača i čovjekom koji je u nedjelju ‘osvojio’ prvi podij karijere, pa je prema situaciji blagonakloniji od većine drugih, tako da možemo samo nagađati jesu li se i oni izjasnili oko situacije ili ne. Jak je dojam da nisu, odnosno da se one koji se izlažu opasnosti niti ne pita za mišljenje.

Drugi besmisleni dežurni krivac u glavama online poznavatelja ovog sporta je Pirelli, čije su kišne gume “smeće”. Osobno smatram da nedostatak konkurencije među proizvođačima guma već odavno umanjuje draž ovog natjecanja, ali činjenica je da u Pirelliju rade onakve gume kakve im narede da naprave, odnosno da je razina prianjanja u skladu sa specifikacijama koje im zada FIA. Usto — mada je u izlaznom krugu Sergio Pérez izgubio grip i izletio, dan nakon potvrde da će zadržati mjesto u Red Bullu i za 2022. — nitko od vozača nije se žalio na probleme s prianjanjem, nego na nedostatak vidljivosti na stazi.

Adresa na koju većina ipak upire prstom tražeći krivca za ovu farsu uglavnom je vodstvo utrke. Koje definitivno nije odradilo dobar posao u nedjelju, ali više u pogledu popratnih detalja nego po pitanju samog pitanja održavanja utrke.

Realno, poslali su Bernda Maylandera i prateće bolide na stazu kada je trebalo da bi izvidjeli situaciju i činili ono jedino što su mogli, čekali da kiša posustane. Čekali su dokle je god bilo nade da se može odvesti kakva-takva utrka, pokušali još jednom s izlaskom na stazu iza sigurnosnog automobila i odustali. To je, ma koliko bila iritantna za gledatelje, bila jedina ispravna procedura, odnosno bila bi jedina ispravna da nije bilo odluke o zaustavljanju sata, te potom odluke kako će se vožnja iza Maylandera ipak bodovati. Pri čemu za obje odluke mislim da ih nije donijelo vodstvo utrke, nego su stigle s još više instance.

Michael Masi i ekipa zakazali su pak u komunikaciji s ekipama i, još više, u pravovremenom obavještavanju gledatelja, ali i momčadi, o razvoju situacije. Obavijesti vodstva utrke bile su ili besmislene ili pogrešno tempirane, niz naprosto iritantnih — nema blaže riječi — gluposti, na osnovi kojih nitko nije znao što mu je činiti. Ni mi ispred ekrana, ni oni u Spa.

Usto, u eter puštena komunikacija s ekipama, pogotovo ona oko toga hoće li Pérez smjeti startati ili ne, ostavila je užasan dojam. Masi u toj komunikaciji zvuči posve izgubljeno, dojam je da ne poznaje pravila i da ga momčadi motaju oko malog prsta. Naprosto je nedopustivo da čovjek koji bi trebao biti vrhovni autoritet, onaj koji rješava probleme, bude takav. Pa čak i ako to zapravo nije, nedopustivo je s PR stanovišta da sport šalje takvu poruku o sebi i o nedosljednosti vlastitih pravila.

Odgoda za jedan dan nije bila realna

Po prirodi posla, Masi je, kao i Charlie Whiting prije njega, osoba najizloženija kritikama unutar Formule 1 i kanal kroz koji se izlijeva najveći dio žuči fanova, nezadovoljnih ovom ili onom odlukom. Ne mislim da Australac u globalu posebno loše obavlja posao, mada ima pogrešaka. Problem je ponajprije, kao što sam u mnogo navrata naglašavao, u očiglednoj manjkavosti i nedorečenosti pravila, a dojam Masijeve neodlučnosti i podložnosti nagovaranjima lukavih lisaca iz ekipa na promjene odluka samo pogoršava sliku.

Pravila su ipak problem broj 1. Za početak nedosljednost: ako se izglasalo ograničenje maksimalnog trajanja utrke, zar je uistinu bilo potrebno već pri prvoj implementaciji prizvati višu silu, jednokratno suspendirati pravilo i pljunuti si u lice? Zar je uistinu bilo normalno ne znati kada se bolid ima pravo vratiti u utrku, a kada ne? Ostaviti natjecatelje i gledatelje predugo u nedoumici je li utrka počela ili nije, računaju li se krugovi iza sigurnosnog automobila ili ne? Vodstvo utrke nas je sve skupa, uključujući i momčadi, tri i pol sata pravilo idiotima, ali dojam je kako je razlog tome ponajprije to što ono nije samostalno donosilo odluke, nego je čekalo naredbe s vrha. Zapravo nema drugog logičnog objašnjenja za serviranu papazjaniju.

Dakako, ne znamo kako je to funkcioniralo ranije, dok komunikacija nije postala javna. No učestalost poziva momčadi Masiju sa ciljem pojašnjenja onoga što bi trebala biti elementarna pravila pokazuje da ista ili nisu jasna čak ni sudionicima, što je bizarno, ili nisu dobro iskomunicirana, što je skandalozno. Komunikacija oko incidentnih situacija normalna je, ali ne i ona u cilju utvrđivanja osnovnih pravila sporta.

I na sve to došla je, bez jasne najave i pojašnjenja, odluka o tome da se drugi izlazak safety cara klasificira kao početak utrke, kako bi ista bila službeno održana i bodovana. Često puta spominjana opcija prebacivanja utrke na ponedjeljak nije bila realna — ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog sudaca. Jedan od najskupljih sportova na svijetu se, naime, bazira na volonterima uz stazu, koji brinu o svemu vezanom za utrku, ljudima koji mahom u ponedjeljak rade i ne mogu si u kratkom roku priuštiti izostanak s posla, sve i da se riješi logistika oko smještaja profesionalnog dijela, momčadi i pratećeg osoblja. Još jedna od bizarnosti Formule 1…

Kako kiša padne

Pozadina odluke o održavanju ovakve krnje kvaziutrke je, jamačno, novac.

Nije nemoguće da je to bio i pritisak organizatora, jer ako je utrka službeno održana ne može biti zahtjeva gledatelja za povratom novca, odnosno isti nemaju pravnu osnovu — mada se organizator vjerojatno zaštitio nekom odredbom o višoj sili, a možda i ponude neke beneficije za sljedeće utrke onima koji su bili na ovoj fantomskoj.

Svakako valja napomenuti da organizatore i inače čeka multimilijunska investicija u modernizaciju staze, uključujući i proširenje izletnih zona na kompleksu Eau Rouge-Raidillon, ovakvom kakav jest evidentno preopasnom za današnje okolnosti utrkivanja. Vjerojatnije je proglašavanje cruisinga utrkom samo stavljanje još jedne recke na minimalni broj održanih utrka u sezoni, kako Formula 1 ne bi morala vraćati novac za televizijska prava, vezan ugovornim obavezama o broju utrka, a možda i o održavanju nekih konkretnih, poput Spa ili Monze.

Kako god, najavljen je sastanak vodstva sporta, FIA-e i momčadi u cilju definiranja pravila i procedura kako se ovakve farse ne bi više događale u budućnosti. Sjajno, mada je taj sastanak trebao biti održan mnogo ranije… Uz sve očiglednije klimatske promjene, možemo očekivati da se ekstremni vremenski uvjeti ponove još poneki put u nadolazećim godinama i, ma koliko će reputacija Formule 1 još dodatno pasti zbog ovoga što se odvijalo u Belgiji, nadamo se da će u sljedećoj takvoj situaciji sport biti spreman za nju.

Mada me 40 i kusur godina praćenja Formule 1 naučilo da uistinu ne vjerujem u takvo što, niti očekujem išta osim kaosa s labavo definiranim pravilima, koja se prekrajaju kako vjetar puše. Ili kako kiša padne.