Kada u ovoj državi završite studij, vrlo vjerojatno vas neće mimoići stanovito vrijeme u kojem tražite posao u struci. U to podmuklo doba preporučljivo je pronaći neku fizičku aktivnost — ne samo zato da brinete o svom tijelu i popunite prazan hod, nego i da se psihički osjećate bolje te oduprete naletima apatije. I dok se većina onih koji se zateknu u takvoj situaciji upiše u teretanu, ja sam odlučio poći drugim putem i krenuti na treninge atletike, s kojom sam već u više navrata koketirao. Moja prijašnja atletska iskustva svela su se uglavnom na dugometražno trčanje, ali to jednostavno nije bila moja stvar. Nisam osjećao onu nužnu dozu zagrijanosti — s većim sam se guštom vraćao s treninga nego kad sam na njih išao, zato to nije moglo potrajati. Još od srednjoškolskih dana znao sam što me najviše privlači i sad sam konačno dobio priliku time se baviti.
Kaže se da je ljepota u oku promatrača, a ako mene pitate, u atletici nema ničeg ljepšeg od utrke na 400 metara.
Aristotel je u svom djelu Fizika naveo krug kao savršeni, prvi, najljepši od svih oblika, a s njim se kasnije složio i Marko Tulije Ciceron. Povučemo li paralelu s atletikom, onda savršenstvo za nju predstavlja puni stadionski krug. Postoje neke stvari u vezi ove discipline koje manje upućeni promatrači ne primjećuju, stoga sam osjetio potrebu da ih istaknem.
“Ne postoji taktika za posljednjih 100 metara. Jedino što vam mogu reći je — molite se. A ako ne vjerujete u Boga, onda nešto izmislite”
400 metara klasificira se kao sprinterska disciplina, odnosno kao najduži sprint. To i jest i nije sasvim točno — ovisno o tome gledate li na sprint kao na trčanje punom snagom i maksimalnom brzinom bez usporavanja, kao što je slučaj na 100 i 200 metara. U utrci na 400 metara odlično se prikazuje koliko je ljudsko tijelo ograničeno, jer je usporavanje — neminovno. Naime, naš organizam je tako građen da može održati maksimalnu brzinu do nekih 300-injak metara, ovisno o pojedincu.
Zašto je to tako? Za bolje razumijevanje tematike, vratimo se načas na satove biokemije.
Energija u mišićima može se stvarati aerobno ili anaerobno. Kod sprinta aerobni način možete otpisati jer je prespor i nedostatan — u kratkom vremenu potrebna je ogromna količina energije za potrošnju, stoga se organizam služi razgradnjom spojeva koji već postoje u mišićima. Dakle, postoje dva anaerobna načina za oslobađanje energije. Prvi je razgradnja kreatin-fosfata na kreatin i fosfat, što je zapravo super. Zahvaljujući ovom bezbolnom procesu Usain Bolt mogao se redovito bezbrižno cerekati i izvoditi show nakon svojih trijumfa na stotci. Međutim, zalihe kreatin-fosfata dovoljne su za samo desetak sekundi maksimalne mišićne aktivnosti, stoga ste nakon toga osuđeni na drugu kemijsku reakciju — glikolizu, odnosno razgradnju glukoze na mliječnu kiselinu.
Treninzi za mazohiste
Ovo je prigodan trenutak za malu digresiju.
Bolt je dugo vremena javno koketirao s upuštanjem u lov na svjetski rekord na 400 metara ili barem na titulu prvaka. Nikad nitko u povijesti nije uspio pokoriti sve tri sprinterske discipline i to je Jamajčaninu predstavljalo veliki izazov. Nisu to bile tek puste priče — Usain je 2003. sa 16 godina na jamajkanskom srednjoškolskom prvenstvu otrčao 45:35 te srušio državni rekord, i to po užasnom pljusku.
Do napada na tu krunu ipak nije došlo, a Bolt je situaciju ovako prokomentirao: “Razmislit ću o posvećivanju tome, ali treninzi za 400 metara mnogo su teži od onih za 100 i 200”. Veliki šampion bio je iskren, nije bio spreman prihvatiti da mu stalna suputnica na putu do uspjeha bude mliječna kiselina.
Vratimo se sad u klupe. Dakle, glikoliza se odvija mnogo sporije od razgradnje kreatin-fosfata (12 vezanih reakcija), zbog čega sprinteri imaju ponešto vremena dok se ne nakupi nepodnošljiva količina mliječne kiseline. Njeno prisustvo uspijevaju ignorirati do nekih 300 metara, a onda pH vrijednost u mišićima kritično pada i počinje agonija. Ukupni anaerobni glikolitički kapacitet potroši se 40-60 sekundi maksimalne tjelesne aktivnosti; dakle, za vrijeme utrke iscrpi se gotovo u potpunosti, s tim da je oporavak znatno sporiji od oporavka fosfagenog sustava. Dakle, da bi se odradila junačka 400-tka, potrebni su mjeseci i mjeseci treninga kojima se razvija kolika-tolika tolerancija na mliječnu kiselinu.
Kako izgledaju ti treninzi?
Prema Brooksu Johnsonu, bivšem treneru američke olimpijske reprezentacije, dobar recept za to su setovi sprintova od 300 metara s punim oporavkom u stankama (najmanje osam minuta), jer tada glikoliza doseže svoj vrhunac, dok se zbog prestanka u pravom trenutku izbjegava velika bol. Međutim, na žalost atletičara još su učinkovitiji sprintovi od 400 metara s gotovo punom brzinom te kratkim oporavkom (tri minute) između setova, u čemu mogu uživati samo pravi mazohisti. Eto gdje leži razlog Boltova odustajanja od ganjanja još veće ostavštine.
Bol koja preplavljuje
Prebacimo se sada na samu utrku. Na 100 i 200 metara sprinteri nemaju što previše razmišljati osim da pravovremeno startaju. Nakon toga mogu isključiti mozak i uprijeti sve snage pa što bude. S druge strane, trkači na 400 metara imaju prostora za kalkuliranje.
Neki, poput svjetskog rekordera Waydea van Niekerka, vole odmah zapeti kao iz puške pa kasnije voditi teže bitke s usporavanjem (kada je s vremenom 43:03 za 15 stotinki oborio svjetski rekord na Igrama u Riju, veličanstveni je Južnoafrikanac drugih 200 metara otrčao dvije sekunde sporije nego prvih), dok se neki odluče malo švercati na početku pa kasnije, dok ostali padaju, nadolaze iz drugog plana i prestižu konkurente netom prije cilja, kao što je nedavno na SP-u u Dohi napravio srebrni Kolumbijac Anthony Jose Zambrano.
Pomislit ćete da je možda najbolje raspodijeliti snage i svaki segment odraditi u istom tempu. To se pokazalo gotovo nemogućim zato što, ako želite ostvariti najbolje vrijeme, po toj biste dugoprugaškoj strategiji trebali stalno trčati na granici ludila (cca s 95 posto snage), a pritom je ni u jednom trenutku ne prijeći niti pasti ispod nje. Takav ritam je prezahtjevan za kontrolirati, stoga se vremena po kvartalima uvijek osjetno razlikuju — kod elitnih sprintera generalno je posljednjih 100 metara najsporije, dok je najbrže drugih 100.
Ostavimo sad sa strane Van Niekerka i ostale strojeve, koja je najbolja strategija za obične smrtnike?
Meni se najviše svidjela shema američkog trenera Latifa Thomasa, stručnjaka za mlade atletičare. On savjetuje da se prvih 50 metara obvezno otrči maksimalnim intenzitetom — u tom razdoblju, istina, ne možete dobiti utrku, ali je svakako možete izgubiti ako ne uhvatite dovoljno veliku brzinu na sredini zavoja. Idućih 150 metara treba biti tzv. relaksacijska faza. Nema ništa previše opuštajuće u jurnjavi na 90-ak posto svojih mogućnosti, ali taj period utrke nije preporučljivo do kraja se upinjati, nego održavati stečenu brzinu i paziti na tehniku. Pod osnovnom se tehnikom podrazumijeva da se ruke drže ruke pod pravim kutom i da se njima zamahuje do razine džepova te da se koljena podižu dovoljno visoko.
E, onda dolazi ključni dio utrke, u kojem je najbolji trenutak za lomljenje konkurencije. Na ulazu u novi zavoj potrebno je prvih 20-ak metara po svaku cijenu pokušati nakratko ubrzati, dok je još ostalo nešto vremena prije udara mliječne kiseline. Vrlo brzo bol će vas početi preplavljivati, stoga ostatak trećeg kvartala treba odraditi kao da se trči uzbrdo — u prijevodu, treba prenaglašavati pokrete rukama i nogama. U vašoj glavi to će se činiti kao prenaglašavanje, ali zapravo će biti taman po mjeri zato što se pod utjecajem boli raspon pokreta počinje nesvjesno smanjivati. I na kraju, posljednjih 100. Posljednjih 100 je maraton za sebe. Ako ste makar samo jednom u životu sprintali 400-tku, nema dvojbe da vam je finalna ravnica ostala urezana u sjećanje.
“Ne postoji taktika za posljednjih 100 metara”, kaže Thomas. “Jedino što vam mogu reći je — molite se. A ako ne vjerujete u Boga, onda nešto izmislite!”
Kao plamteća šibica
Široj javnosti poznate su patnje dugoprugaša, dok su muke sprintera na 400 metara ostale neopjevane. Prolazio sam obje agonije i moram reći da su u pitanju posve različite vrste boli. Dok bih prvo usporedio s višesatnim mučenjem preko sprave za razvlačenje udova, bol završne dionice na 400 metara doima se kao da vas je netko uzeo i upotrijebio za paljenje cigarete.
Da, osjećate se kao plamteća šibica. I, za razliku od dugih pruga, nemate vremena za premišljanje kada dođe kriza. Nemate pravo olakšati si život i ublažiti ritam niti na sekundu, inače je čitav dotadašnji trud nepovratno izgubljen — prebrzo ćete usporiti i utrka je propala. U treptaju oka morate odabrati jednu od opcija: 1) ovo nije moj dan ili 2) dajte mi još malo boli.
Ako steknete mentalnu snagu da se oduprete alarmantnim impulsima čitavog tijela i nastavite prkositi majci prirodi, tek onda imate šansu da pobijedite konkurente ili vrijeme. A kada naposljetku i trijumfirate, nećete imati snage nabaciti osmijeh, kao što je nisu imali ni Bolt ni Van Niekerk kada je oborio svjetski rekord.
Ali ne brinite, zato ćete se smijati iznutra.
Dakle, trkačima na 400 metara nije potrebna samo kombinacija brzine i izdržljivosti. Neophodna je i hladna glava, odnosno spremnost da se ustraje na provođenju odabranog plana. I na koncu, najbitnija je snaga volje za podnošenje naleta strašne, arhetipske boli kojom nas majka priroda podsjeća koliko smo zapravo ograničeni.
