U rekordnom su roku bageri pokosili zgradu stare tvornice i krenuli s izgradnjom temelja. Činilo se da sve ide po planu; temelji i kostur stadiona niknuli su u rekordnom roku, a obrisi tribina već su počeli mijenjati panoramu grada. Međutim, klub je zapao u financijske poteškoće i radovi su ‘privremeno’ zaustavljeni. Projekt Nou Mestalle doživio je nekoliko preinaka — od cijene koja se spuštala na sadašnjih tobožnjih 100 milijuna eura, do kapaciteta, koji bi isto tako trebao po novim projekcijama biti fiksiran na 54.000.

Sve to danas, 12 godina od početka radova, izgleda poprilično neuvjerljivo i bez stvarne primisli da će se ikada dogoditi. Uspavani div je ostao na čvrstim temeljima i raskošnoj konstrukciji, ali bez posljednjeg koraka koji nikako da se napravi. Na neki je način Nou Mestalla i cijela situacija oko tog projekta postala idealna preslika samog kluba, uspavanog diva čiji su najveći uspjesi — kojih mu kao petom španjolskom klubu po broju titula prvaka ne nedostaje — velikim dijelom stigli upravo kao produkt onoga čega se svaki Valencianista kroz povijest ježio: igre koja prije svega počiva na obrani.

Povijest pokazuje da je najviše uspjeha bilo kad se igralo tvrdo i pragmatično

Ironično je pomalo da je za to uvelike zaslužan jedan od najvećih golgetera u povijesti igre: Alfredo Di Stéfano.

Plava strijela je nakon igračke karijere prešao u trenerske vode i u njima bio poznat po stilu koji je zapravo sušta suprotnost njegovu igračkom stilu: on je svoj trenerski temelj vidio u obrani, a rezultat mu je donosila lukavost uglavnom izvanserijskih napadača. Stvar je u tome što je Valencia do njegova prvog angažmana na klupi 1970. bila poznata kao lepršava, napadačka ekipa. To je, između ostalih, spoznao i zagrebački Dinamo, kada se sa Šišmišima sudario u finalima Kupa velesajamskih gradova 1963.; Valencia je pobijedila s ukupnih 4:1 i obranila naslov koji je godinu prije uzela u finalu Barcelonom, koja je tada stradala sa 7:3.

Trener defenzivnog insinkta

“U Zagrebu je Valencia bila izvrsna”, pričao je tada Dinamov vratar Zlatko Škorić. “Na svom igralištu, u grotlu Mestalle, sva u betonu, još bolja! Ofenzivnija, opasnija. Mi smo dali sve što se moglo..”

No, dok su u Europi uživali u uspjesima sa stilom, domaće prvenstvo je ostajalo nedosanjani san. Period dominacije u Španjolskoj bio je davna prošlost, s tri titule prvaka u ratnim i poslijeratnim godinama; u trenutku kada je Di Stéfano stigao na mjesto trenera, klub je na novi trijumf u Primeri čekao pune 23 godine. Napadački stil nosio je ploda u turnirima na ispadanje, što je donijelo i osvajanje Cope del Rey 1967., ali je Di Stéfano shvatio da se u ligaškom sistemu teško kroz čitavu sezonu može tako nadmetati i izaći na vrhu. Njegova je Valencia bila sasvim drugačija: tvrda, teška, nesalomljiva. Na kraju je dala i rezultata u naslovu prvaka 1971., ali nije do kraja ‘kupio’ klupske pristaše; kada je otišao 1974. rijetki su za njim žalili.

“Činjenica da su osvojili taj naslov 1971. nije mogla sakriti onu drugu: da je momčad istovremeno izgubila svoj uzbudljiv, herojski duh”, piše Phil Ball u svojoj knjizi Morbo: The Story of Spanish Football. “Di Stéfano je ispao trener punokrvnog defenzivnog instinkta i na njegov se period na čelu momčadi gleda s malo entuzijazma.”

Ipak im je miris trijumfa nekako prešutno nedostajao, pa se Di Stéfano na klupu vraćao još dva puta: godine 1980. je povratak rezultirao osvajanjem Kupa pobjednika kupova u finalu protiv današnjeg suparnika, Arsenala. Tu je pobjedu Valencia izborila pobjedu tek boljim izvođenjem jedanaesteraca nakon što je tvrda utakmica u regularnom dijelu završila bez golova. Di Stéfanov posljednji povratak na klupu Šišmiša, 1986., ponovno je dao ploda, ali ovaj put u sasvim drugom kontekstu: te je sezone vratio klub u Primeru nakon što je uslijed golemih dugova bio ispao u drugoligaško društvo prvi put u 55 godina.

Di Stéfanova trenerska priča u Valenciji je pomaknula ranije beskompromisnu ideološku crtu oko kluba, a to će znati svaki ljubitelj nogometa koji ju je pratio na prijelazu milenija.

Noćna mora purista

Valencia je kroz 1990-e tražila svoj napadački mojo, trošeći putem napadačka imena kao što su Romário, Oleg Saljenko, Predrag Mijatović i Ariel Ortega, ali rezultat je izostajao. Zato je opet morala pogaziti ponos i angažirati Mister Geppetta Claudia Ranierija, koji je 1997. sa sobom u klub donio svoj kontraški sustav 4-4-2. Mnogima je tada na pameti bila Di Stéfanova era; ali ako će i ovaj obrat donijeti rezultat i ponovno probuditi njihova uspavanog diva, Valencianisti su spremni prihvatiti bilo što.

Ranieri je čudesno stabilizirao momčad koja je pod njegovim prethodnikom Jorgeom Valdanom tjerala napadački stil joj se redovito odbijao o glavu. S čvrstim obrambenim temeljem Valencia je svoj napadački impuls dobivala preko dotad pouzdanog, ali neatraktivnog Gaizke Mendiete i Claudia Lópeza, koji će sa 21 postignutim golom puhati za vratom najboljem strijelcu lige, Raúlu. Općenito je Valencia nadmašila sva očekivanja kroz taj uredni i disciplinirani nogomet; skok na četvrto mjesto vratio ju je u Ligu prvaka nakon 30 godina, a i uspjela je osvojiti Copu del Rey, što im klubu bio prvi trofej baš od Di Stéfanove ere.

Ranieri je, međutim, na kraju te 1999. napustio klub kako bi otišao u Atlético Madrid, klub koji je i porazio u finalu Cope del Rey, a u Valenciju je pristigao trener jedne od dviju momčadi koje su prethodne sezone primili manje golova od Ranierijeve: Héctor Cúper.

Cúperova Mallorca je bila pravi školski primjer pragmatičnosti: u dvije sezone koliko ju je vodio primila je tek 70 golova u 76 utakmica, a to je dotad srednjestrujašku momčad dovelo do finala Cope del Rey i osvajanja španjolskog Superkupa. Težak, ali efikasan sustav dao je savršeni rezultat i Mallorca je ostvarila najviši plasman u povijesti, završivši treća u utrci s Valencijom. Cuperov orelazak na klupu Šišmiša bio je zapravo noćna mora svakog purista s Mestalle, ali im se ponovno život nasmijao u lice kada je on od Valencije napravio europski tim.

“Ne sjećam se uopće je li mi Kahn išta rekao”, prisjetio se legendarni Santiago Cañizares večeri kada je svijet obišla snimka njega na podu u suzama. “Bio sam neutješan, razmišljao sam samo je li moguće vratiti vrijeme i ponovno izvesti taj naš zadnji jedanaesterac.”

Bilo je to, dakako, ono drugo Cuperovo izgubljeno finale Lige prvaka u dvije godine, ono protiv Bayerna. U te dvije europske sezone mnogi su znali nabrojati taj Valencijin sastav, a osobite je simpatije pobrao trojac Mendieta-López-Kily González, koji je osiguravao prolaske. Međutim, sudbina se okrenula protiv pragmatika Cúpera baš u posljednjem penalu: njega je promašio Mauricio Pellegrino, stoper na kojem je Cúper po dolasku eksplicitno insistirao i kojeg je spojio s ostatkom zadnje linije: Miroslavom Đukićem, Jocelynom Anglomom i Amedeom Carbonijem.

Drž-ne daj

Pellegrino je bio akter i u prethodnom izgubljenom finalu protiv Reala Madrida, ali ovdje je kao Cúperovo pojačanje označio i njegov neuspješan kraj. Dok je rezultata, Valencianisti se mogu kontrolirati, ali ti srcedrapajući porazi su ponovno u prvi plan gurnuli neatraktivni stil baziran na gušenju suparničke igre, a ne oslobađanju vlastite. Kada je klub ostao bez plasmana u Ligu prvaka iduće godine, i to porazom od Barcelone u zadnjem kolu, nitko više nije mario za to što je Valencia primila samo 34 gola. Važnije je bilo što je zabila tek 55, četiri više od Real Ovieda koji je ispao iz lige. Unatoč činjenici što je Valenciju vratio u vrh europskog nogometa, Cúper je otišao kao Di Stéfano, nevoljen i odbačen; njegov je lik čak zapaljen kao ‘krnjo’ na Las Fallasu, lokalnom fašniku.

Priča o Valencijinoj borbi s idejom kako bi momčad ‘trebala’ igrati, a da pritom donosi rezultat, dobila je svoj savršen krug angažmanom Rafaela Beníteza, tada anonimusa s pedigreom vođenja ‘davljeničkih’ momčadi. Njegov trijumfalni pohod, tijekom kojeg je osvojio dvije titule prvaka i dodao im naslov osvajača Kupa UEFA 2004., mnogi su vidjeli kao nastavak Cúperove ideje, ali to nije baš u potpunosti precizno. Valencia je zaista primala apsurdno malo golova i jako teško gubila, ali je Benítez riskirao igrajući tada inovativnih 4-2-3-1; kada su stvari sjele na mjesto Valencia je držala puriste mirnima povremenim demoliranjem protivnika.

Div se tih godina probudio, ali je ponovno utonuo u san, lutajući u svakom smislu. Može li se probuditi?

Neki znaci su tu: trener Marcelino je ponovno vratio stvari na početak kada je prošle sezone stigao do četvrtog mjesta ponajprije dobrim zatvaranjem prilaza golu. Ova sezona je, što se prvenstva tiče, još jedna u ‘drž-ne daj’ modu — Valencia je remizirala u čak 16 od svojih 35 utakmica, najviše od svih u ligi, zabila je tek 40 golova i primila 32 (manje su primili samo Atlético Madrid i Getafe), ali je još uvijek u igri za plasman u Ligu prvaka. U kupu je dospjela do finala koje će igrati s Barcelonom, a u Europi do, evo, polufinala Europske lige protiv Arsenala.

I premda bi navijači možda još uvijek željeli povratak nekadašnje, lepršave Valencije koja kao takva živi u kolektivnom pamćenju mada je sve manje živih koji je se mogu sjećati, povijest pokazuje da je najviše uspjeha bilo kad se igralo tvrdo i pragmatično.

Možda tako bude i sada.