Jedina stvarna korist od Lige nacija je ta što nudi redovite susrete s primjerenim suparnicima, i to u kontekstu koji daje barem iluziju kompetitivnog nogometa.
Osobito to vrijedi za najjaču kategoriju tog natjecanja, u kojoj je samo sudjelovanje za malu naciju sa skučenog tržišta kao što je Hrvatska izuzetno značajno. Ne zbog toga da bi sebi i drugima dokazivala kako pripada eliti — takvo što ne bi uopće trebalo dovoditi u pitanje kad se radi o aktualnom svjetskom doprvaku, bez obzira na to koliko je ova momčad drugačija od one iz Rusije 2018. — nego iz niza drugih razloga koji uključuju i komercijalne, ali prije svega zato jer kroz oglede s najjačim suparnicima momčad može brusiti formu, uigravati i testirati različite opcije, provoditi smjenu generacija i općenito se taktički i psihički pripremati za velike turnire. Upravo za nastavak tog privilegija borila se večeras momčad Zlatka Dalića.
Nakon baš ekscesno loše igre koju je pružila silom prilika nadasve eksperimentalna postava Vatrenih u Švedskoj, a u kojoj je kasnim golom za ublaženje poraza na 2-1 ipak uspjela spasiti djelić dojma i ostati u dobroj situaciji za ‘prvoligaški’ opstanak, Hrvatskoj su za utakmicu s Portugalom u Splitu preostale dvije stvari za napraviti: izboriti bolji rezultat nego Švedi u Francuskoj i popraviti općeniti dojam o svojim mogućnostima, ozbiljno narušen tijekom ove kampanje u Ligi nacija.
Da to neće biti jednostavan zadatak bilo je jasno jednim pogledom na sastav, još eksperimentalniji od onog ‘švedskog’.
Može biti ohrabrujuće i to što se Dalićeva momčad nije raspala nakon isključenja niti nakon preokreta na 1-2
U obranu se vratio Dejan Lovren, a kao partner mu je pridružen naknadno pozvani Mile Škorić, koji je tri dana ranije igrao s Osijekom igrao u kupu protiv Udarnika iz Kurilovca, dok su obrambene bokove zauzeli bivši Hajdukovi bekovi Josip Juranović i Domagoj Bradarić, igrači s vrlo malo reprezentativnog iskustva. Zbog dobro poznatih problema i izostanaka ni ostatak ekipe nije izgledao puno uvjerljivije, pa je Hrvatska tako zaigrala bez ‘pravog’ centarfora, drugi put u ovom natjecanju (prvi je bio u domaćoj pobjedi 2-1 protiv Švedske).
S igračem više u sredini terena Dalić je u teoriji trebao moći uspostaviti veću kontrolu u srednjem redu, a biti ranjiviji preko bokova. Zapravo se nije dogodilo ni jedno ni drugo.
Kontrola posjeda vjerojatno je trebala biti, u kombinaciji s pritiskom kad je lopta kod suparnika, barem jednako toliko defenzivno, koliko i kreativno oruđe. Postavljanje Marka Roga na poziciju zadnjeg veznog u startu je bilo kockanje; manje zbog njegovih kvaliteta u toj ulozi, a više zbog igračkih navika i stila koji su ga lako mogli dovesti u nevolju, a s njim i Hrvatsku; tako je i bilo, kasnio je u intervencijama i bio neoprezan, što je rezultiralo isključenjem. Međutim, Portugal je i prije toga imao više loptu u svojim nogama i Hrvatska se nije uspijevala na takav način nametnuti. S druge strane, gosti nisu hrpimice i ciljano napadali preko bokova kako bi pokušali iskoristiti defenzivne nedostatke Juranovića i Bradarića; oni su zapravo i opasniji bili brzo kombinirajući kroz sredinu.
No, sve u svemu, u prvom poluvremenu je Hrvatska bila relativno ravnopravan suparnik. Ne može se reći da je bila osjetno bolja, iako je zabila gol, a lako mogla zabiti još jedan, ali u svakom slučaju nije bila u podređenom položaju, što je svakako ohrabrivalo.
Do kraja utakmice Portugal će i dojmom i statistikom (posjed lopte 62 posto, udarci na gol 17-7, unutar okvira gola 8-3) pretegnuti na svoju stranu i zasluženo izboriti pobjedu, ali čak i u takvim okolnostima svejedno može biti ohrabrujuće i to što se Dalićeva momčad nije raspala nakon isključenja niti nakon preokreta na 1-2; štoviše, izjednačila je i izgledala opasno u kontrama.
Međutim, možda glavna razlika između Hrvatske i reprezentacija poput Francuske i Portugala je u širini reprezentativnog kadra. Svaki izostanak kod nas se jako osjeti; kad ih je nekoliko, onda svaka postava izgleda kao eksperiment, improvizacija i krpanje. Jako je teško tako održati kontinuitet forme i pucati na nešto više od samog ostanka u najvišoj skupini Lige nacija.
Za ovu reprezentacija večeras, uza sve poteškoće koje su je pratile, mirne duše možemo prihvatiti izbornikove omiljene floskule o tome kako su “momci dali sve od sebe” i “ostavili srce na terenu” kao odgovarajuće. U redu, neke pojedinačne predstave bile su ispod očekivane razine, uz brojke koje bismo gotovo mogli nazvati statističkim anomalijama — primjerice, Luka Modrić nije imao niti jedno ključno dodavanje niti točan centaršut, a Škorić je dodavao s točnošću od 45,5 posto — ali takve podatke nije pošteno razmatrati izvan konteksta koji je bio sve, samo ne uobičajen. Kvragu, pa Mateo Kovačić je večeras zabio više golova nego u prethodna 62 nastupa za Vatrene…
Na kraju, Hrvatska je izgubila pet od šest utakmica u Ligi nacija, zabila je impresivnih devet golova, primila poraznih 16, ali je ipak ostvarila svoj primarni cilj, onaj koji se može svesti na onu klasičnu sportsku frazu, iako ovdje u ponešto drugačijem značenju.
Važno je sudjelovati.
