Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Veličanstveni Seppi: Zašto sam opsjednut fotografijom od prije gotovo pola stoljeća

Švicarac koji nije poznavao strah

Jo Siffert bio je jedan od najboljih vozača utrka izdržljivosti u povijesti, a prije 50 godina ostvario je posljednju pobjedu za neku privatnu momčad u Formuli 1. No, ovo je zapravo priča o jednoj fotografiji…

Bilo je to u ranim danima Interneta, još potkraj prošlog tisućljeća. Suočen s novim medijem, neumorno sam tražio sve moguće tekstove o povijesti utrka, tematici koju sam već obožavao, ali poznavao vrlo fragmentarno. Kroz rijetke tekstove u domaćim časopisima, još rjeđe dokumentarce, te — ali tek od sredine 1990-ih, kada su se počeli pojavljivati na kioscima — specijalizirane strane, mahom engleske časopise o oldtimerima, naučio sam ponešto. Ipak, prava će eksplozija dostupnosti znanja nastupiti tek pojavom Interneta.

Međutim, znao sam dovoljno da prepoznam tu sliku iste sekunde kada sam je ugledao.

Slika je prikazivala dva trkaća automobila na ulasku u zavoj, u žestokoj borbi, nevjerojatno blizu, tek koji centimetar međusobno udaljena, dok se na nekoliko dužina automobila iza njih nalaze svi ostali — utrka je očito upravo počinjala, bila je to slika starta.

“Pedro i Seppi”, izgovorio sam naglas, iste sekunde kada se slika downloadala preko neke za današnje pojmove nepojmljivo spore modemske veze. Ne, nisam je nikada ranije vidio, ali nisam imao ni trunčice sumnje u to o kojim je vozačima riječ; znate li išta o povijesti utrka, neke stvari ne morate pitati, naprosto ih znate prepoznati iste sekunde.

Stazu bi, dakako, bilo teško ne prepoznati. Spa, početak uspona na Eau Rouge. Aute isto: dva Porschea 917K u nenadmašno lijepim Gulfovim livrejama, iza njih još dvije 917-ice i nekoliko Ferrarija 512S… To nam jasno pokazuje i godinu, 1970., tu ne bih bio siguran napamet bez provjere da možda nije i u samoj okolici, priznajem. Ali uopće nisam sumnjao da su dvojica vozača u borbi, tako prokleto nevjerojatno odmaglivši ispred svih u samo nekoliko desetaka metara ravnine, od La Sourcea, bili Pedro Rodríguez i Jo Siffert.

Rizik s gumama

I drugi su pored njih vozili za momčad Johna Wyera, pobjeđivali u toj prekrasnoj kombinaciji nebesko plave i narančaste… Bila je u tom gridu, u onoj skupini toliko neumjesno daleko iza njih, još poveća gomilica velikih vozača, svjetskih prvaka, pobjednika najvećih svjetskih utrka.

Samo, znate, oni nisu mogli raditi čuda za upravljačem.

A ova dvojica mangupa jesu.

To uopće nije odlika najvećih vozača, samo najkarizmatičnijih i najluđih. Zapravo, i sama utrka s koje potječe slika, 1.000 kilometara Spa, dijelom pokazuje o čemu je u stvari bila riječ. Postoji priča, nazovimo je logičnim objašnjenjem, kako je do ovakve situacije uopće došlo.

Prije utrke padala je jaka kiša i staza je bila natopljena vodom. No, kiša je prestala prije početka, staza se počela sušiti. Ipak, gotovo su svi vozači startali na kišnim gumama. Pedro i Seppi nisu, bili su u prvom startnom redu i, znajući da će prvoplasirani imati čistu stazu, bez spreja kapljica bolida ispred sebe, odlučili riskirati s intermedijima (odnosno gumama za promjenjive uvjete, kako se to tada zvalo).

To dijelom objašnjava prednost, dakako.

No, Jacky Ickx u Ferrariju, odmah iza njih, također je odabrao intermedije, i nije tako startao.

Dakako, Ickx je sveukupno veći i, rezultati to jasno pokazuju, uspješniji vozač. On zna da utrku ne možeš dobiti na prvom zavoju, ali je možeš izgubiti, i zato nije startao tako snažno, tako beskrupulozno. Znao je da može to nadoknaditi kasnije — i nadoknadio je, poveo, zapravo bi vjerojatno i dobio utrku da njegov partner John Surtees tog dana nije bio neraspoložen. Rodríguez je odvezao najbrži krug utrke (prosječna brzina od 258,321 km/h najbolje podsjeća kakva je staza bio nekadašnji, puni Spa-Francorchamps), ali suvozač Leo Kinnunen morao je odustati zbog mehaničkog kvara. Siffert i Ickx bili su podjednaki na stazi, no Brian Redman je u drugoj smjeni napravio značajnu prednost ispred Surteesa, te je pobjeda otišla Porscheovoj posadi.

No, zapravo ništa iza tog prvog zavoja nije bilo osobito važno toga dana.

Danas, dakako, znam da je ta fotografija postala ikonička, vidio sam je iz nekoliko kutova… Teško da ijedna bolje od nje dočarava to herojsko razdoblje, vrhunac povijesti utrka izdržljivosti, adekvatan onome što će grupa B biti u reliju. Postoji i Brummova diorama u omjeru 1/43 koja prikazuje tu borbu, taj zavoj (i kad-tad si je planiram nabaviti, dakako).

Čuveni 917

Ali neću više pričati o dvojici najhrabrijih vozača tog vremena, o Pedru i njegovim kišnim bravurama ćemo drugom prigodom. Danas se prisjećamo gospodina u autu s brojem 24, koji je odabrao vanjsku putanju i prvi prošao kroz Eau Rouge.

Siffertovu sam vam priču zapravo želio podastrijeti još prije nekoliko tjedana, na 50. obljetnicu njegove najpoznatije, prve pobjede u Formuli 1. Osvojio je Veliku nagradu Velike Britanije u Brands Hatchu, vozeći Lotus 49B s Cosworthovim motorom, ali ne za tvorničku momčad, nego za privatnu ekipu Roba Walkera. Premda se kriteriji mogu razlikovati, ta se pobjeda općenito smatra posljednjom za neku privatnu momčad, koja je kupovala i pripremala tuđe bolide, te krajem jedne epohe.

Joseph Siffert rođen je u Fribourgu 1936., te se u mladosti zarazio virusom brzine i posvetio utrkama motocikala. Bio je nepokolebljiv i nepopustljiv u želji za uspjehom. Još je kao klinac počeo popravljati tuđe motocikle, kako bi zaradio za svoj, a kasnije je preprodavao ne samo automobile i motocikle, nego i cvijeće, sve kako bi financirao svoje trkaće nastupe. Premda si je mogao priuštiti samo već zastarjele, rabljene bolide, zabilježio je neke lijepe uspjehe u utrkama, putujući Europom tako da je spavao u prikolici i jeo samo sendviče.

Najviše uspjeha ima na Siciliji, u Siracusi i Enni, gdje pobjeđuje u neprvenstvenim utrkama Formule 1, vozeći privatni bolid, za Scuderiu Filipinetti i za Roba Walkera, dvaput pritom u direktnoj borbi nadmašivši velikog Jima Clarka. Walker, pripadnik dinastije proizvođača slavnog viskija Johnnie Walker, bio je potpuno očaran Švicarcem, smatrajući ga prirodnim nasljednikom vozača kojeg je godinama vodio, Stirlinga Mossa. Seppi mu se odužio tom prvenstvenom pobjedom u Brands Hatchu, dodao i još nekoliko postolja, ali pravu će slavu steći izvan Formule 1.

Porsche je na trkaćoj sceni bio prisutan već dva desetljeća, uz bezbroj pobjeda u manjim klasama, ali najviše stepenice postolja u generalnom poretku uglavnom su mu izmicale, osim na izrazito zavojitim stazama kao što je bila Targa Florio, gdje je balans bio važniji od snage i krajnje brzine. U drugoj polovici 1960-ih u Porscheu su promijenili strategiju i napali najviši rang utrka izdržljivosti, pritom angažiravši neke od najboljih vozača na svijetu.

Dileme nije bilo, i u toj konkurenciji Seppi se nametnuo kao zvijezda, neprijeporni prvi vozač momčadi. S raznim partnerima, pobjeđivao je na Targa Floriu, Daytoni, Sebringu, Nürburgringu… Zapravo, svugdje osim Le Mansa. Čuveni 917, proglašen najznačajnijim trkaćim automobilom 20. stoljeća, dobar dio slave duguje njegovim pobjedama. Među svim Porscheovim zvijezdama Siffertova je bila uvjerljivo najsjajnija, a borbe na stazi s podjednako atraktivnim, ali ipak manje pouzdanim Rodríguezom pretvorile su se u legendu.

Nažalost, ni jedan ni drugi neće živi dočekati kraj 1971.

Tragedija u Brands Hatchu

Siffert je nedvojbeno bio sretan statusom prve zvijezde Porschea i utrka izdržljivosti uopće, ali njemačka marka nije imala nikakvih ambicija na drugom području na kojem je želio pokoriti svijet, u Formuli 1. Ne samo to, nego su ga i nagovorili da odbije pozive iz Maranella, nije bilo izvedivo voziti F1 za marku koja je u enduranceu bila najveći konkurent Porscheu. Enzo ga je zvao i 1969. i 1970., ali umjesto toga nastupao je za umiruću momčad Roba Walkera i nepouzdani March.

A onda je Louis Stanley preuzeo momčad B.R.M. i na pitanje suradnika koga želi u F1 momčadi za 1971. odgovorio onom istom rečenicom koju ću ja izustiti 30-ak godina kasnije, fasciniran onom fotografijom.

“Pedro i Seppi.”

Dobro, Rodríguez je zapravo bio ondje (uz kraći izlet u Ferrari) još od 1968., a u Spau je 1970. ostvario i svoju drugu i posljednju prvenstvenu pobjedu. No, za Seppija je to napokon bio tračak sunca, prvi se puta našao u ozbiljnoj, dobro organiziranoj F1 momčadi — i odužio se najboljom sezonom u karijeri. Pobijedio je jednom, u Austriji, a u ukupnom poretku završio na vrlo respektabilnom petom mjestu. Nažalost, Dream Team je trajao samo pet utrka, Pedro je poginuo sredinom srpnja u utrci Interserie na njemačkom Norisingu.

Na kraju sezone elita Formule 1 okupila se u Brands Hatchu potkraj listopada. Rothmans Victory Race bila je neprvenstvena utrka u čast novog svjetskog prvaka, Jackieja Stewarta. U prvom krugu došlo je do sudara između Seppija i Ronnieja Petersona, ali nije se činilo osobito ozbiljnim, švicarski je vozač nastavio voziti.

U 16. krugu, netom nakon što je pretekao Surteesa, Siffert je iz tada nepoznatih razloga izgubio kontrolu, udario u reklamni pano, pa zemljani nasip i potom se prevrnuo. Došlo je do snažnog požara u kojem se nesretni vozač, zarobljen u bolidu, ugušio. Protupožarni aparati uz stazu bili su neispravni i nitko mu nije mogao prići niti ga pokušati spasiti. Već je od sljedeće sezone, pod utjecajem ove nesreće, postalo obavezno da se u svakom bolidu nalazi protupožarni aparat, a i ispravnost onih uz stazu počela se redovno provjeravati. Nažalost, prekasno za Seppija.

Uzrok nesreće nikada nije službeno potvrđen, ali mnogo godina kasnije saznalo se da je momčad znala kako je ovjes bolida bio oštećen u onom ranijem sudaru, te se smatra da je došlo do njegova pucanja. Bila su to drukčija vremena, vrlo je moguće da je i sam vozač osjetio i znao da nešto nije u redu, ali ipak nastavio voziti. Zapravo, pogrešno je pripisati sve drukčijim vremenima, itekako je i tada bilo vozača koji bi u slučaju sumnje da nešto nije u redu stali.

Ne i Seppi, dakako. Zato ga se i prisjećamo i prepoznajemo na slikama koje nikada ranije nismo vidjeli. I zato je jedan od vozača čija legenda nastavlja živjeti.

Ne propusti top članke