Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Veliki Dušan ‘Duda’ Ivković danas slavi 74. rođendan. Ovo je mala posveta njemu

Ništa manje od legende

Panagiotis Fasoulas i Vassilis Spanoulis izašali su prošli mjesec na parket dvorane Mira i prijateljstva, noseći sa sobom dva pokala pobjednika Eurolige. Na centru je svoja dva kapetana čekao čovjek koji je 1997. i 2012. donio nezamislivu količinu sreće u Pirej, predvodeći sa klupe Olympiacos u pohodu na europski košarkaški Olimp. Za njima je došao i ‘šef’ Eurolige Jordi Bertomeu, noseći u rukama trofej EuroLeague Basketball Legend, prvi put namijenjen treneru.

Njemu, Dušanu ‘Dudi’ Ivkoviću.

Dugo su trajale ovacije, dok se Ivković pozdravljao sa svojim bivšim igračima. Osim onih iz šampionskih Olympiacosovih momčadi, došli su ga pozdraviti i mnogi drugi koje je trenirao tijekom gotovo pola stoljeća duge karijere na klupi; između ostalih, Dražen Dalipagić, Željko Obradović, Saša Đorđević, Dino Rađa, Mirsad Türkcan, Theo Papaloukas

„Pomogao mi je da se poboljšam kao igrač i kao osoba“, rekao je o njemu Spanoulis. „Uspjeli smo izvući 100 posto od mene kao košarkaša, sav moj talent. Dao mi je slobodu i učinio me jačim.“

Njegova je karijera krcata trofejima. Osim dva euroligaška naslova, osvajao je i EuroCup (2006. s moskovskim Dinamom), Koraćev (1979. s Partizanom) i Saportin kup (2000. s AEK-om); uzeo je hrpu klupskih trofeja u Jugoslaviji, Grčkoj, Rusiji i Turskoj, a s reprezentacijom Svjetsko prvenstvo 1990., tri Eurobasketa (1989., 1991. i 1995.) i srebro na Olimpijskim igrama 1988. Ali usprkos tom impresivnom nizu, upravo je ovo o čemu Spanoulis priča – izvlačenje maksimuma iz svojih igrača, mnogi od kojih su i sami postali istinske legende košarkaških parketa – bilo ono u čemu je Ivković bio najbolji, u čemu je uživao i po čemu će ostati najviše upamćen.

Od kadeta Radničkog do seniorske reprezentacije

Kao trener je počeo davne 1972. s kadetima svog beogradskog Radničkog, kluba u kojem je kao playmaker igrao između 1958. i 1968. Kasnije je s juniorima osvojio naslov prvaka države, a taj uspjeh nije mogao ostati nezamijećen i 1977. je, kao mladi, 34-godišnji stručnjak, došao na mjesto pomoćnog trenera u Partizanu.

Njegov šef Ranko Žeravica nije uspio pomiriti igračka ega dvojice košarkaških gromada što su bili Dražen Dalipagić i Dragan Kićanović. Otišao je u Argentinu i preuzeo tamošnju reprezentaciju, a prije toga nominirao Ivkovića za svog nasljednika u idućoj sezoni – sezoni bez Dalipagića, koji je otišao na odsluženje obveznog vojnog roka. Debitant na klupi seniorske momčadi uveo je nekolicinu mladih i stvari nisu izgledale posebno obećavajuće, ali Ivković je ključeve igre dao Kićanoviću, gurnuvši ga u playmakersku poziciju i podredivši ekipu njemu. I tako je u svojoj prvoj sezoni uzeo ‘malu’ trostruku krunu: prvenstvo, kup i Kup Radivoja Koraća.

Ipak, bio je tada još vjerojatno prezelen da bi gradio na tome i napao europski vrh, pa je nakon još jedne sezone prihvatio ponudu solunskog Arisa. Kažu kako je presudna u odluci bila preporuka liječnika, odnosno kako Duda ne bi tad napustio Partizan da mu sin nije bolovao od bronhitisa i astme, pa ga je želio odvesti negdje gdje će morski zrak imati blagotvorni učinak na njegove probleme s disanjem.

Gdje god da je radio, Ivković je stvarao temelje za budućnost i njegov rad se vidio i godinama poslije. Tako je bilo i u Arisu, s kojim u dvije godine nije osvojio ništa, ali je nakon njegova odlaska klub preuzeo apsolutni primat u grčkoj košarci, primat koji se protegnuo do početka idućeg desetljeća.

Vratio se Duda svom Radničkom, a nakon toga su uslijedile tri šibenske godine. Bila je to Šibenka iz koje je netom prije otišao Dražen Petrović, slabašna talentom, ali njegov ju je entuzijazam održavao pri vrhu, sve tri sezone među top šest ekipa u prvenstvu.

A onda je nakon te generacije u ruke dobio najbolju koja je ikada kročila europskim košarkaškim parketima u reprezentativnom dresu.

Prethodno je kao pomoćnik Kreše Ćosića svjedočio je nevjerojatnom porazu od Sovjeta na Svjetskom prvenstvu 1986. (91-90 u produžetku, nakon što su Sovjeti u samoj završnici regularnog dijela stigli +9), a zatim je i Grčka iduće godine u polufinalu Eurobasketa bila kobna za Jugoslaviju. No, Duda je kao glavni trener od 1987. uspio usmjeriti nevjerojatnu količinu talenta koji je dobio na raspolaganje tako da se složi na idealni način, znao je i pričekati da ta generacija u seniorskoj konkurenciji sazrije zajedno.

Važnije od trofeja

Na Olimpijskim igrama u Seoulu 1988. uzeli su srebro iza Sovjeta, a onda zaredom tri zlata – na Eurobasketu u Zagrebu, SP-u u Argentini i još jednom Euru u Italiji. Dražen, Toni Kukoč, Dino Rađa, Vlade Divac, Jure Zdovc, Žarko Paspalj i ostali poigravali su se s konkurencijom, igrajući lepršavo s puno vica i improvizacije. Duda im je dao dosta slobode u igri i momčad je profunkcionirala savršeno.

Nije dočekao dovršetak svog trenerskog ciklusa i napad na olimpijsko zlato u Barceloni, što je od početka bio zacrtani cilj. Raspala se država, raspala se i njena najbolja generacija ikad, a Hrvatska se – s kralježnicom reprezentacije preuzetom iz Ivkovićeve momčadi – proslavila u Barceloni. osvojivši srebro iza originalnog američkog Dream Teama.

Duda je teško primio sportski embargo, odnosno zabranu natjecanja za jugoslavenske selekcije, ali nije napustio momke koji su ostali u plavim dresovima. U tim okupljao je svoje igrače tijekom ljetnog perioda, radio treninge sa njima i vodio ih po raznim turnirima i prijateljskim utakmicama. Najčešće put Atene i Grčke, sudbonosno one iste Grčke i Atene gdje će 1995. zadnji put biti na čelu reprezentacije koja se zvala Jugoslavija i opet se okititi titulom europskog prvaka. Puno kasnije, 2009., uzet će još i europsko srebro sa Srbijom.

U međuvremenu je vodio grčke i ruske klubove, na kraju i turski Anadolu Efes, osvajao trofeje i razvijao igrače. Najveću slavu dosegnuo je, naravno, u Pireju, gdje je Olympiacosu donio prvi europski naslov, a onda ga 15 godina kasnije vratio. No, uvijek je ostavljao dojam da su mu pehari i titule manje važni od rada samog, od izazova da napravi nešto s onime što je dobio u ruke, da izvuče maksimum iz igrača i iz okolnosti. Dojam je da su ga takve stvari više ispunjavale zadovoljstvom i srećom. A nije imao problema s time da, primjerice, na sebe preuzme odgovornost nije uspio osvojiti Euroligu kad s CSKA-om , klubom zbog kojeg je navodno odbio ponudu Denver Nuggetsa.

Danas smo skloni olako lijepiti etikete i epitete, ali za Ivkovića – koji je ove godine izabran i u FIBA-in Hall of Fame – ništa manje od ‘legende’ ne može biti primjereno.

Ne propusti top članke