Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vettelova katarza

Četverostruki prvak odlazi iz Ferrarija, vjerojatno i iz Formule 1

Zadnja izmjena: 19. svibnja 2020.

Tada to nitko nije mogao znati, ali jesenski i zimski mjeseci s 2013. na 2014. označavali su prekretnicu u životu Sebastiana Vettela.

Krajem listopada u Indiji je, mnogo prije kraja sezone, osvojio četvrtu uzastopnu titulu svjetskog prvaka — pothvat koji je zasad uspio još samo Michaelu Schumacheru i Juanu Manuelu Fangiju, ali nikome osim Vettela nije uspjelo da tako dominantan bude u tako mladoj dobi i da mu to budu prve četiri titule. Nakon VN Indije najbolje je to demonstrirao, pobijedivši i na preostale tri utrke do kraja sezone — nije kod njega bilo opuštanja. Bio je to najdominantniji niz koji smo ikad gledali, osvojio je posljednjih devet utrka sezone, što službena statistika Formule 1 vodi kao rekord. Ali ona malo laže, zaboravljajući da je devet pobjeda u nizu imao i Alberto Ascari tijekom 1952. i 1953., ali kako se tada za prvenstvo bodovao i Indy 500 na kojem F1 momčadi nisu nastupale, Talijanu to statistika ne priznaje, zaustavljajući mu niz na ‘samo’ sedam pobjeda.

Nakon 2013. došlo je do promjene pravila, Mercedes je postao nova dominantna sila Formule 1, a Vettel više nikada neće doći do titule. Umiješat će se u borbu za nju, poosvajati još utrka, ali i ukaljati si reputaciju nekim pogreškama, te naposljetku — najvjerojatnije, službene potvrde još nema — otići iz Formule 1 u trenutku kada su ga mnogi, opravdano ili ne, počeli promatrati kao drugog vozača Ferrarijeve momčadi, inferiornog mlađahnom Charlesu Leclercu.

No, ono po mojem mišljenju presudno po njegov životni i profesionalni put dogodilo se u siječnju 2014., kada mu je rođena prva kćer, Emilie.

Vettel si nije stvorio mnogo bliskih prijatelja u svijetu Formule 1, kojoj je zapravo samo posuđivao svoje vrijeme

Od Enza Ferrarija naovamo, mnogim se trkaćim vozačima život radikalno promijenio nakon što su postali roditelji. Danas taj sport više nije niti približno opasan kao što je nekad bio, ali svejedno nije jednostavno posvetiti se u potpunosti utrkivanju i svom onom odricanju koje život profesionalnog sportaša sa sobom nosi kada doma imate obitelj. A Vettel i supruga Hanna Prater danas imaju troje djece, nakon druge kćeri Mathilde lani su dobili i sina.

Tijekom kućne izolacije zbog pandemije njihova se rutina promijenila. Život vozača Formule 1 neprestana su testiranja, putovanja, vježbanja i utrke, a Seb se sada najednom našao u situaciji napokon provesti dulje vrijeme s obitelji… Izjava povodom objave o odlasku iz Ferrarija bila je pomalo kriptična, ali kada netko kaže kako su ga posljednji mjeseci natjerali da razmisli o tome što su mu stvarni prioriteti u životu, kao i da će si uzeti još vremena za razmišljanje, između redaka možemo dosta jasno pročitati ono što već neko vrijeme slutim: Formula 1 i karijera definitivno mu nisu više na vrhu te spomenute liste prioriteta.

Neumoljivo efikasni stroj

Znači li to da ga više nećemo gledati u bolidu? Teško je reći, vrhunski vozači rijetko kada uspiju izdržati miran penzionerski život, bez adrenalina — ali ako se itko doima kao da bi to lakoćom mogao ostvariti, to je upravo Vettel. Nekadašnji momčadski kolega Mark Webber još je prije nekoliko godina najavio kako očekuje relativno rano Sebovo umirovljenje, lakonski ustvrdivši kako je on i inače sve, od dolaska u Formulu 1, preko prve pobjede do osvajanja titule, ali i smirivanja u zajedničkom životu s ljubavlju iz školskih dana i roditeljstva, radio iznimno rano.

Ovo su sve, razumljivo, samo nagađanja. No, to je i neminovno s obzirom na iznimno zatvorenu osobnost četverostrukog prvaka. Teško da u današnjem umreženom i povezanom svijetu postoji samozatajniji vrhunski sportaš od Vettela. On uopće nema profile na društvenim mrežama, a Hanna je posljednju sliku na Instagramu objavila još 2013. Da su se njih dvoje, nakon gotovo desetljeća zajedničkog života, lani i vjenčali, saznali smo posredno, shvativši da se na njegovom prstu između dvije utrke pojavio prsten. Ime trećeg djeteta nisam uspio nigdje pronaći, a čak i o spolu ima različitih navoda. Stoga je iznimno teško išta procjenjivati po pitanju njihovih, odnosno njegovih daljnjih planova, ali jako bi me iznenadilo da oni uključuju ma kakve daljnje nastupe na utrkama ili neku javnu, svjetlima reflektora izloženu poziciju povezanu sa sportom.

Procijeniti Vettela nije jako teško samo s te, karakterne strane; podjednako je enigmatičan i kada ga treba svrstati u neki širi kontekst prema ostvarenom u karijeri. Statistički je jedan od najuspješnijih vozača u čitavoj povijesti tog sporta, među vodećima u svim relevantnim kategorijama, ali je, za razliku od većine drugih velikana, imao takve off sezone u kojima je gubio od početnika — sjajnih vozača kao što su Daniel Ricciardo i Leclerc, ali ipak onih koji se nisu smjeli takvom lakoćom isprofilirati kao superiorni momčadskom kolegi, četverostrukom svjetskom prvaku. Kako sam spomenuo rangirajući sve svjetske prvake, od najmanje sjajnog prema najvećem, upravo mi je određivanje Vettelove pozicije, uz onu Jacka Brabhama, zadavalo najviše muke.

Ono u što ne trebate sumnjati jest da je Seb do kraja 2013. bio nevjerojatan vozač, neumoljivo efikasni stroj koji melje sve pred sobom.

Debi u Indianapolisu 2007. odmah je naznačio da je riječ o iznimnom talentu, te su mnogi ostali iznenađeni što ga BMW Sauber nije ugrabio, nego olako prepustio Toro Rossu. Momčadi iz Faenze donio je jedinu pobjedu u povijesti, u onom nevjerojatnom kišnom vikendu 2008. u Monzi, potvrdivši sve što se nagađalo o njemu, te je već sljedeće sezone transferiran u prvu momčad austrijskih cjeditelja sokova, Red Bull. U početku 2009. Brawn GP bio je previše dominantan, dvostruki difuzor radio je čudo, ali sa četiri pobjede i drugim mjestom u prvenstvu Seb je nagovijestio što nas čeka kada Adrian Newey posloži bolid.

Izgubio oštricu

Četiri sljedeće sezone svjedočili smo nevjerojatnoj dominaciji, ne toliko Red Bullovoj koliko Vettelovoj. Neweyev bolid uglavnom jest bio najbolji, ali u parnim sezonama su Ferrari i Fernando Alonso bili jako blizu, ako ne i ispred. O tituli se odlučivalo u posljednjoj utrci i u oba je slučaja Vettel bio sretniji, spretniji i hladnokrvniji. Neparne sezone nisu bile upitne, i 2011. i 2013. bio je ekstremno uvjerljiv i pitanje prvaka nije izgledalo osobito neizvjesnim niti u kojem trenutku. Webber kao momčadski kolega bio je po njega opasan otprilike kao Valtteri Bottas po Lewisa Hamiltona — toliko da mi novinari imamo o čemu pisati umjesto da vam lijepo i prije početka sezone kažemo da izgubite svaku nadu, jer se unaprijed zna tko će biti prvak.

Ocjenjujemo li Sebove dosege pogrešno je pasti u zamku i pripisati ih samo Neweyevoj genijalnosti. Klinac iz Heppenheima bio je savršeno oruđe za ostvarenje takve dominacije, baš kao i većina drugih velikih prvaka kroz povijest. Bi li na njegovom mjestu netko drugi napravio slične rezultate? Hamilton ili Alonso vjerojatno bi, možda i Jenson Button, za ma koga drugog s tadašnjeg grida nisam toliko siguran.

Od Luigia Fagiolija do Bottasa povijest je puna vozača koji su sjedili u šampionskim bolidima, a nisu konkurirali za titule, ponekad ni za pobjede. Jeste li čuli za Trevora Taylora ili Mikea Spencea, momčadske kolege svjetskog prvaka Jima Clarka? Znate li da je Meksikanac Héctor Rebaque završio 10. u prvenstvu koje je osvojio njegov momčadski kolega Nelson Piquet? Kada je ugledni britanski časopis Motorsport posvetio glavnu temu broja Brabhamovoj povijesti, na naslovnicu je stavio jednu atraktivnu Rebaqueovu sliku i našao se zatrpan pismima i emailova bijesnih čitatelja, smatrajući da je svetogrđe čak i staviti ga na naslovnicu…

Ostvarenje dominacije zahtijeva iznimnog i nerijetko pomalo beskrupuloznog vozača, a Vettel je bio takav. Bilo je i gluposti, nestrpljivost mu je, kako i sam priznaje, oduvijek bila najveća mana. Zapravo, na F1 debiju, u Turskoj 2006., dok je bio još BMW-ov testni vozač, ostvario je rekord koji možda i nikada neće biti nadmašen. Zbog nepoštivanja ograničenja brzine u boksu već je na prvom danu treninga zaradio kaznu, nakon samo šest sekundi karijere… Pamte se i sudari s momčadskim kolegama, od Webbera do Leclerca, neovisno o tome što nije uvijek on bio za njih kriv.

No, glavni problem jest to što od 2014. do danas Vettel više nema tu neumoljivu oštricu. Najgora je bila upravo ta posljednja sezona u Red Bullu, kada ga je u ekipu tek pridošli Ricciardo naprosto pojeo za doručak. Nije bilo dvojbe da je Mercedes bolji, ali rijetka posrtanja njegovih vozača koristio je samo Australac, ubilježivši sve tri pobjede za austrijsku momčad. U ukupnom poretku pretekao ga je i Bottas u tada još brzom, ali ipak od Red Bulla sporijem Williamsu. Iskreno, već tada sam lagano imao dojam da su Sebove misli postale u velikoj mjeri podijeljene, da nije bio toliko koncentriran na utrke koliko na razmišljanje o djevojci i bebi koje ga čekaju kod kuće.

Mračno razdoblje

Ipak, pred njim je bio još jedan veliki izazov, Ferrari.

Onamo je doveden kako bi sprao gorak okus neuspjeha koje je donijela peterogodišnja suradnja talijanske momčadi s Alonsom. Španjolac je dvaput za malo izgubio titulu, upravo od Vettela, te ostvario 11 pobjeda uz tri druga mjesta u poretku vozača, ali nije uspio donijeti ono što su svi od njega očekivali pri dolasku u Maranello, titulu svjetskog prvaka. Usto se govorilo o zatrovanoj atmosferi, poljuljanom povjerenju, razočaranju… Sve je to trebalo biti izbrisano magičnom krpom kada dođe nova velika zvijezda, četverostruki svjetski prvak.

Pet godina kasnije, stvari su zapanjujuće slične: Seb je samo dvaput bio viceprvak, mada ni u tim sezonama nije bio onako blizu Hamiltonu kao Alonso njemu. Ostvario je 14 pobjeda za Scuderiju (pobijedi li jednom i ove sezone, na vječnoj će se listi te momčadi izjednačiti s Nikijem Laudom, samo iza Schumachera), a sve ostalo: zatrovana atmosfera, poljuljano povjerenje, razočaranje… opet stanuje u najslavnijoj F1 momčadi. Situaciju je još dodatno pogoršalo lanjsko dovođenje Leclerca, koji je već u toj prvoj sezoni uspio nadmašiti Seba i po bodovima i po broju pobjeda, ali i — mnogo važnije od toga — pridobivanjem momčadi na svoju stranu, te smo paradoksalno svjedočili tome da se Vettela već lani umnogome počelo doživljavati kao drugog vozača momčadi.

Ta nemoć u pretvaranju Ferrarija u dominantnu momčad mjesto je gdje prestaju usporedbe s Alonsom. Sve do danas Vettel nikada nije bio u situaciji da nema na stolu ponudu ili ugovor s nekom od vodećih momčadi, te nije bio prisiljen provoditi sezone i sezone u bolidima koji nisu sposobni za pobjede. Zapravo, uz iznimku 2016., od 2008. do danas je svake sezone bolid u kakvom je sjedio Vettel osvajao utrke, mada njemu samom to nije uspjelo ni 2014. Nažalost još jedna velika razlika spram Alonsa su prečeste neforsirane pogreške, pogotovo u posljednje dvije sezone: od sredine 2018. traje to neko mračno razdoblje u kojem svako malo svjedočimo nekom nepotrebnom potezu, izlijetanju, okretanju na stazi, pa čak i očajničkom, frustriranom zabijanju u drugi bolid…

Možemo razglabati o tome zašto do tih pogrešaka dolazi — od bolida koji nisu podešeni njegovu načinu vožnje, do stalne vožnje na rubu, koja onda rezultira prelaskom preko granica, ali glavni razlog, gotovo sam u to uvjeren, leži u nečemu drugom. Sebastian Vettel već nekoliko godina, mada toga možda ni sam nije, ili barem donedavno nije bio svjestan, radi nešto što ne želi, bavi se poslom kojim se više ne voli baviti. To je ona ključna razlika između nekadašnjeg Vettela i onog kojeg gledamo već nekoliko godina.

Ako je sada u karanteni napokon to i sam sa sobom razriješio, nije nemoguće da ove sezone, prije oproštaja, odradi i neke od najboljih vožnji karijere, nakon katarze izazvane saznanjem da je došao do kraja puta.

Povlačenje ili senzacija?

Jer, da se razumijemo, na pitanje o tome koliko je zapravo Vettel dobar ove posljednje sezone možda daju i bolji odgovor od pobjedničkih: kad mu glava nije u tome, i dalje je dovoljno dobar da bude drugi ili treći vozač prvenstva i redovno ostvaruje nekoliko pobjeda po sezoni. Jedan od najboljih svih vremena, svakako, vjerojatno je zaslužio i više mjesto od onoga na koje sam ga stavio na svojoj listi. Iskreno se nadam da neće potpisati za Renault ili neku drugu momčad iz sredine, jer njegovo mjesto, ma koliko nam vozač takvog kalibra falio na gridu, nije ondje, nego uz obitelj. I šarafeći po svojoj kolekciji klasičnih motocikala…

Odluči li se ipak ostati, Renault je najizglednija, ako ne i jedina opcija. Ricciardo je odande otišao u McLaren, a Carlos Sainz iz McLarena na Vettelovo mjesto u Ferrari, te je francuska momčad bez provjerenog vozača za sljedeću sezonu. No, pitanje je i planira li ona uopće biti ondje sljedeće sezone i koliko je spremna platiti za vrhunskog vozača. Kao i to, dakako, je li današnji Vettel ono što je potrebno takvoj momčadi koja se tek treba iz sredine probiti prema vrhu. Ne treba, doduše, potpuno isključiti ni senzaciju, odnosno zauzimanje Hamiltonova mjesta u Mercedesu, odluči li se Britanac — koji još nije potvrdio ništa iza ove sezone — povući iz svijeta utrka. No, znam tko mi se od njih dvojice čini spremnijim za povlačenje.

Osim drugog velikog osobenjaka suvremene Formule 1, Kimija Räikkönena, Vettel si nije stvorio mnogo bliskih prijatelja u svijetu Formule 1, kojoj je, i opet poput Finca, zapravo samo posuđivao svoje vrijeme. Uistinu mislim da ga, kada jednom ode, više nećemo gotovo nikada niti viđati na utrkama, da će to za njega biti završena priča. Na kraju — mada do kraja ima još, vjerujem, nekoliko mjeseci, mogu mu samo zahvaliti na onom vremenu koje je odlučio podijeliti s nama.

Jer smo imali priliku gledati jednog uistinu iznimnog vozača.

Ne propusti top članke