Primjerice, mladi PSV-ov napadač Albert Guðmundsson, po mnogima sljedeća islandska velika zvijezda, samo je posljednji izdanak slavne nogometne dinastije. Njegov otac je Guðmundur Benediktsson, poznatiji kao Gummi Ben, bivši reprezentativac i sada najpopularniji televizijski komentator koji je stekao međunarodnu slavu svojim skvičanjem nakon islandskog pobjedonosnog gola Austriji na prošlom Euru, koji se putem YouTubea i društvenih mreža proširio svijetom. Gummijeva žena, a Albertova majka je Kristbjörg Ingadóttir, također bivša nogometna reprezentativka. Njen otac, a Albertov djed je Ingi Björn Albertsson, koji je također igrao za svoju zemlju i do prije nekoliko godina držao rekord s najviše postignutih golova u islandskom prvenstvu.

A njegov otac — dakle, Kristbjörgin djed, a Albertov pradjed — je čovjek po kojem je današnji reprezentativac dobio ime, također Albert Guðmundsson. On je bio prvi islandski profesionalni nogometaš, koji je krajem 1940-ih igrao, između ostalih, za Milan i Arsenal, a kasnije bio predsjednik Islandskog nogometnog saveza, zastupnik u parlamentu, ministar financija, ministar industrije i veleposlanik u Francuskoj.

Aron Einar Gunnarsson iz Cardiffa, poznat po svojoj ‘vikinškoj’ bradi i predvođenju sinkroniziranog pljeskanja s navijačima, bio je velika rukometna nada, ali se odlučio za nogomet. Njegov brat Arnór Þór Gunnarsson jedan je od najboljih islandskih rukometaša. Emil Hallfreðsson bavi se uvozom vina. Björn Bergmann Sigurðarson po vlastitom priznanju nikad ne gleda utakmice na televiziji ako to ne mora, jer tvrdi da ga nogomet ne zanima. Jóhann Berg Guðmundsson osmislio je i objavio društvenu igru. Kári Árnason diplomirao je na studiju businessa, a njegov diplomski rad bio je na temu korupcije u engleskom nogometu.

Mogli bismo tako i nastaviti s nabrajanjem, ali najzanimljiviju priču zapravo ima prvi golman Hannes Þór Halldórsson, inače član danskog Randersa. On je, kao što ste možda već ranije čuli, prilično uspješan video redatelj, koji je između ostalog jedne godine režirao i video za pjesmu s kojom je Island nastupio na Eurosongu. Smiješna je to priča, zna reći 34-godišnji Halldórsson, kao da i dalje ne vjeruje koliko daleko je u nogometu uspio dogurati.

“Nitko nije ni znao za mene”

Kad mu je bilo 20, ozbiljno je razmišljao o tome da objesi kopačke o klin. Nikad prije toga nije radio s profesionalnim trenerom vratara, malo je previše tulumario i dotad se već, uostalom, pomalo i probio kao redatelj. Ljeta 2004. nije prošao na probi u jednom islandskom trećeligašu.

Rođen i odrastao u Breiðholtu, predgrađu Reykjavíka, trenirao je s malim klubom Leiknirom u doba kad su obučeni treneri na Islandu bili rijetkost, osobito oni specijalizirani za golmane. Kasnije će diljem zemlje biti izgrađene dvorane za treniranje po hladnom vremenu, a sva sila trenera školovana kako bi omogućila uzlet koji nacionalni nogomet proživljava u posljednjih nekoliko godina; no, tada je Halldórsson još uvijek bio prepušten sam sebi, napucavajući lopte u zid pored igrališta za trening i hvatajući odbijance. Ni u Leikniru nije igrao, pa je kontaktirao trenera još manjeg kluba, Númija, i ponudio svoje usluge. Međutim, nije pokazao dovoljno da bi ga angažirali. Zatim je dobio priliku braniti za Leiknir u posljednjem kolu prvenstva, ali napravio je ogromnu pogrešku zbog koje je klub ostao bez promocije u viši rang.

To je bilo dno dna.

“Nitko nije ni znao za mene, a kamoli mislio da znam braniti”, kaže. “Jedino sam ja sam vjerovao u sebe i odlučio sam uzeti stvari u svoje ruke.” Umjesto odustajanja odlučio se maksimalno ozbiljno posvetiti nogometu. Sjeo je s ocem i napravio plan s ciljem da prvo dosegne prvoligaški nogomet, a zatim postane profesionalac i ostvari “nešto smiješno” — poput toga da jednom igra protiv svog idola, Gianlugija Buffona, rekao je tata. To mu se nije ostvarilo, ali je, recimo, igrao protiv Huga Llorisa u četvrtfinalu Eura nakon što je s Islandom izbacio Englesku. Stvarno smiješno.

Trebale su mu godine, ali 2011. je dosegnuo takvu razinu da je proglašen najboljim igračem islandske prve lige nakon što je osvojio dvostruku krunu s KR-om. Iste te sezone, već u zreloj dobi od 27 godina, debitirao je za reprezentaciju u kvalifikacijskom ogledu s Ciprom nakon što je jedan islandski golman bio suspendiran, a drugi ozlijeđen. Sačuvao je čistu mrežu — prvu od mnogih koje će uslijediti u reprezentativnom dresu.

Put dug 10 godina

Ipak, za svaki slučaj nije zanemarivao ni svoju redateljsku karijeru. Još u srednjoj školi se počeo time baviti, a probio se isprva besplatno režirajući spotove ženske pop grupe Nylon, koja je redovito svojim singlovima i albumima osvajala prva mjesta nacionalne top ljestvice. Kasnije je osvojio i neke nagrade za režiju reklama i televizijskih emisija, čak i nakon što je postao nogometni reprezentativac. Jednom je tako radio na TV serijalu o najboljim islandskim nogometašima i posjetio Eiðura Guðjohnsena — igrača kojeg svi na Islandu koji imaju ikakvog interesa za nogomet obožavaju — a kasnije je bio njegov cimer u reprezentaciji.

Otkako se ondje izborio za broj 1, nije ga više ispuštao. U nacionalnoj vrsti Halldórsson je poznat kao motivator, koji često preuzima riječ prije izlaska na teren, a uveo je i tradiciju da igrači u danima prije utakmica zajedno pogledaju neki film. Budući da ima veze u domaćoj filmskoj industriji, često im priušti neku premijeru.

Halldórsson je svoj prvi profesionalni ugovor potpisao 2014., već kao 30-godišnjak, kad je prešao u norveški Sandnes Ulf. Iako je dotad već tri godine bio prvi islandski golman. Trebalo mu je punih 10 godina da u potpunosti ispuni onaj plan koji je donio s ocem u trenucima kad se premišljao treba li mu sve to ili ne.

Smiješna priča, stvarno.